A da konačno prestanete ratovati?

Svjedoci smo da i nakon dvadeset godina od završetka rata u Hrvatskoj, ako dovršetak procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja uzmemo kao datum završetka rata, nikad proglašeno ratno stanje u Hrvatskoj ne prestaje.

Jednako tako u Hrvatskoj, za one kojima na javnoj i političkoj sceni ne bi smjelo biti mjesta, jer ideološki pripadaju naci-fašističkim snagama poraženim u 2. Svjetskom ratu, ni nakon 45 godina od njegovog završetka taj rat nije bio završen, jer tzv. NDH „nije potpisala kapitulaciju“. Pa je onda ona valjda i nastavila postojati!?

I je, u glavama nekih, poput „disidenta“ Tuđmana, koji ju je preuzevši vlast uspješno „ugurao“ i u Ustav RH.

Oni su nakon sumanutog poticanja i raspirivanja mržnje prema drugim i drugačijim, rat nastavili 1991. provodeći fašističku kontrarevoluciju, prozvavši je Domovinskim ratom, kao odgovorom na tobožnju agresiju Srbije na Hrvatsku, pobjedonosno okončanim performansom zvanim VRO „Oluja“, prozvavši sve to skupa „stvaranjem države“…

I čovjek bi rekao, dobro, tu je sad valjda kraj, 2. Svjetski rat je u Hrvatskoj konačno okončan ustaškom pobjedom. Ali nije, ostala je „knedla u grlu“, nije im dopušteno da etnički očiste Istočnu Slavoniju. Oni misle da su to mogli, ja osobno mislim da nisu, jednako kao što nisu mogli ući u Banja Luku. Prvo zato jer bi tim aktom Tuđman raskinuo deal s Miloševićem, na što je izgleda, ponesen euforijom nakon „veličanstvene“ VRO „Oluja“, bio spreman, a drugo zato što MZ ne bi imala nikakav izgovor da spriječi VJ da ne uđe ne samo u BiH nego i u Istočnu Slavoniju, a to bi značilo rasplamsavanje rata, a ne njegovo okončanje.

No dobro, kako rekoh dovršetkom procesa mirne reintegracije, koji i vlast i opozicija u RH bezobrazno svojataju iako se radi o operaciji UN-a, Hrvatska je „zaokružena“ u svojim avnojskim granicama, proces njenog proširenja otimanjem teritorija susjedne BiH nije uspio, rat bi trebao biti završen.

Ali nije!

Kokošari i jajare DR-a, koji podržavaju zločinački HDZ i održavaju ga na vlasti, ne dopuštaju da rat završi niti ratnim ranama da zacijele, oni ratuju i dalje, istinabog oružje ne govori, imam dojam samo i isključivo radi straha od reakcije MZ.

Republika Hrvatska je danas u većoj ili manjoj svađi sa svim svojim susjedima i uglavnom od svijeta označena kao glavni krivac za te svađe, kao zemlja koja naprosto izbjegava normalizaciju odnosa.

Odnosi sa R Srbijom su posebna priča, radi „srbijanske agresije“, nečeg nespornog u Hrvatskoj kako u redovima vladajućih, tako i u opoziciji. A agresija se ogleda u tome što su „tenkovi iz Srbije ulazili u Hrvatsku“, a onda valja postoji i agresija Hrvatske na Sloveniju, jer su i tenkovi iz Hrvatske ulazili u Sloveniju, onda kad to prema Tuđmanu „nije bio naš rat“, floskula koja nije bila grijeh, grijeh je postala kad je rat buknuo u Hrvatskoj, a tadašnji čelnik BiH, Alija Izetbegović, je izjavio da to „nije naš rat“. Ma kako li se samo usudio, sram ga bilo.

Što se to, osim agresije i logora za zarobljenike koje je na teritoriju Srbije uspostavila JNA, spočitava Srbiji?

Univerzalna jurisdikcija za počinjene ratne zločine, jer „neće srbijanski sudovi suditi hrvatskim braniteljima“ … iz Srbije kažu nema problema šaljemo dokumentaciju, sudite im vi, e ali trebalo bi suditi i hrvatskim „kapitalcima“ poput Vladimira Šeksa ili danas pokojnog Ivana Vekića, ratnog ministra unutarnjih poslova RH, koji su po svemu sudeći bili sve samo ne nevini, kad su u pitanju zločini prema Srbima, koje su počinili „hrvatski vitezovi“ u Istočnoj Slavoniji i prije bilo kakvih oružanih sukoba.

Pa onda u Srbiji „nepravedno“ osuđeni „hrvatski vitez“ radi ubojstva civila, vraćen Hrvatskoj na izdržavanje kazne, u pokušaju revizije procesa istraga dolazi do dokaza da je taj „nevini i u Srbiji nepravedno osuđeni hrvatski vitez“ na pravdi Boga ubio još jednog civila.

Dostava podataka o nestalima, jer se zna da u Srbiji znaju gdje su nestali, ali ta saznanja iz vrag će znati kojih razloga neće posredovati Hrvatskoj. Samo zašto onda Hrvatska ne posreduje Srbiji podatke o nestalim Srbima, a oni ne tragaju za manjim brojem nestalih Srba?

Skice minskih polja – kao Srbija ih ima, ali ih ne da Hrvatskoj iz čiste pakosti, a sve skice minskih polja koje je postavljala JNA su dobili osim za mine koje su bez ikakvih skica jednako „posijali“ „četnički zlikovci“ i „hrvatski vitezovi“.

Opljačkana imovina – nesporno, samo nisam stekao dojam da se Hrvatska prekinula u obeštećenju prognanih Srba. N-da, tko je Srbima kriv, sami su se iselili, sami opljačkali, spalili i uništili svoje domove i gospodarske objekte, zar ne?

Razgraničenje između dvije države – kao da to nije obostrano pitanje koje se rješava političkim putem, dakle pregovorima, sklapanjima kompromisa i postizanju konačnog dogovora, koji je nemoguć u uvjetima neprekidne svađe, svađe koju u najvećoj mjeri potencira hrvatska strana.

Položaj hrvatske manjine u Srbiji, koji bi kao trebalo izjednačiti s položajem srpske manjine u RH, koji je kao što znamo naprosto idealan.

Priznanje agresije koju je prema Hrvatskoj počinila Srbija, a da se pritom ne kaže prema kojoj definiciji agresije bi nasilna secesija iz federalno uređene države, koju je Hrvatska nedvojbeno počinila napadima svojih paravojnih jedinica na saveznu vojsku, ustavno obaveznu čuvati teritorijalni integritet savezne države, bila agresija jedne federalne jedinice prema drugoj.

Isplata ratne štete, koju radi tobože izvršene agresije kao treba tražiti od Srbije, počinjene u nikad objavljenom ratu između hrvatske paravojske i JNA, za što zaista niti ima osnove niti se to ikad može realizirati. Ali je za svađu i ne normalizaciju odnosa između dvije države gotovo idealno.

Itd. i t. sl.

Pretužno je da taj nastavak rata najskuplje plaćaju građani Vukovara, grada koji je po svemu sudeći svjesno žrtvovan radi što bržeg međunarodnog priznanja Hrvatske. Ovim ratnim huškačima nije dosta što je Vukovar razoren, osakaćen i osiromašen i što mu je uništena multietnička i multikonfesionalna duša, koja je grad na Vuki obilježavala stoljećima. Stvoreni su nacionalni torovi, posebno Hrvata i Srba, stvara se dojam o nepomirljivosti i nemogućnosti suživota što se umjetno takvim održava nedopuštanjem ratnim ranama da zacijele.

Ne znate tko to radi? Vukovarci, neovisno o tom što su po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, to dobro znaju i ne žele to.

Trebam li vam ja reći da to danas radi aktualni gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, uz logističku pomoć bulumente besprizornih, okupljenih oko „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“, koji su grad premrežili strahom.

Smijenite i onemogućite Penavu, zabranite rad Stožeru i raspustite ga, pokažnjavajte njegovo vodstvo radi uznemirivanja javnosti i za najviše godinu dana nestat će trzavice i imat ćemo u Vukovaru mir i suživot, naravno ne baš onakav kakav je bio prije rata, ali sasvim sigurno uspostavu povjerenja i ljudsko ozračje daleko iznad ovoga danas.

Dobit ćemo Vukovar u kojem će prioritet dobiti nastojanja za gospodarski oporavak i otvaranje novih radnih mjesta, što će ga učiniti mjestom bez svađa i razdora, riječju mjestom ugodnim za život.

Vukovar će i dalje ostati grad s nepunih 30.000 duša, s nostalgičnim sjećanjima na predratni život u miru i slozi i moćno vukovarsko gospodarstvo s oko 35.000 zaposlenih od čega preko 20.000 samo u ponosu hrvatskog i jugoslavenskog gospodarstva, „Borovu“, da „Vupik“ i „Vuteks“ ne zaboravimo ...

Ne znam, jeste li svjesni da uspostave dijaloga i rješenja nesuglasica sa susjedima, na državnoj razini, posebno sa Srbijom, neće biti moguće dok god je HDZ na vlasti i dok u Hrvatskom saboru „tempo udaraju“ tipovi poput, ne samo Đakića, Culeja i Glasnovića, nego i vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti okupljeni oko Bože Ljubića.

Bolji od njih nisu ni opozicionari iz redova živog zida i MOST-a, oni koji su svjesni da se Tuđmanov projekt nacional-socijalističke države ne može niti nadograđivati niti popravljati, već ga se mora do temelja srušiti i otpočetka graditi novo društvo, su jedini u pravu, ali su i vrlo rijetki.

Tuđmanovo „stvaranje države“, dakle proces osamostaljenja i plaćenu cijenu, DR i branitelje i njihovu ulogu u svemu, mora se preispitati i svaku stvar vrednovati i staviti na njeno mjesto je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda i države.

Kad to učinimo vidjet ćemo da od tog „novog stanja stvari“ možemo prihvatiti jedino R Hrvatsku kao subjekt međunarodnog prava, a to je projekt, ne baš dobronamjeran, svjetskih centara moći podržan prvenstveno od SAD i Njemačke. Franjo Tuđman je u tom procesu bio dobrodošao suputnik, a ne glavni igrač.

Ali i taj proces preispitivanja zahtjeva prestanak ratnohuškačke retorike, nastavak rata pa makar on bio samo u glavama opasnih luđaka samo ubrzava naš put u propast.