Pa jel' predsjednik Njemačke biskupske konferencije normalan?
Predsjednik Njemačke biskupske konferencije muenchenski kardinal Reinhard Marx, ponukan djelovanjem skupina njemačkih neonacista, koji uz desnicu podignutu na „rimski pozdrav“ sve češće uzvikuju „stare njemačke pozdrave“, založio se da se u Njemačkoj radi „dvoznačnosti“ i „neodređenosti“ nacističkog pozdrava „Sieg!“ – „Heil!“ povede javna rasprava i raspiše referendum o tome treba li taj „stari opjevani njemački pozdrav“ kao službeni pozdrav njemačke vojske uvesti u Bundeswehr, dodajući da ne bi bilo naodmet sličnu raspravu povesti, pa po potrebi i referendum raspisati, za jednako „neodređen“ i „dvoznačan“ pozdrav „Heil Hitler!“
A nije to!?
Ne, to je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, neupućen kakvim ga je Bog već dao, „stari hrvatski pozdrav“ „Za dom!“ – „Spremni!“, korišten jedino u ustaškoj tzv. NDH 1941. – 1945., proglasio „dvoznačnim“ i „neodređenim“ nakon što je koja tisuća potpisnika peticije od predsjednice RH i predsjednika HDZ Tomislava Karamarka zatražila da se predmetni pozdrav uvede kao službeni pozdrav u OS RH.
No, predsjednik HBK nije na tome stao, on traži, pozivajući se na demokratsko pravo na drugačije mišljenje, da se o tom pozdravu na hrvatskoj javnoj sceni provede javna rasprava, a potom i raspiše referendum treba li ili ne taj pozdrav kao službeni uvesti u OS RH, ali i MUP.
I dok je u uvodu pretpostavljeni postupak predsjednika Njemačke biskupske konferencije ne samo nezamisliv nego i nemoguć, postupak predsjednika HBK je i očekivan i moguć, pa se kao takav i dogodio.
Zašto bi sličan postupak predsjednika Njemačke biskupske konferencije bio i nezamisliv i nemoguć, a ovaj predsjednika HBK i očekivan i moguć.
Prvo, zato što nadbiskup Želimir Puljić prije neće znati, nego što ne zna, da se promocija fašizma ne može podvoditi pod pravo na drugačije mišljenje, što kardinal Reinhard Marx jako dobro zna i poštuje.
Drugo, zato što se Katolička crkva u Njemačkoj odmah poslije završetka 2. Svjetskog rata ispričala i njemačkom narodu i svijetu, moleći za oprost, jednako radi grijeha nečinjenja kao i radi suradnje nekih pripadnika katoličkog klera s nacističkim režimom, što se Crkva u Hrvata, koja je najprilježnije surađivala s monstruoznim ustaškim režimom, do dana današnjeg nikad nikome nije ispričala radi te suradnje, a bila je povezana s ustaškim režimom kao nokat s mesom.
Tko u tu povezanost ne vjeruje, neka se uputi u NSK i makar letimično prolista katolički tisak 1941. – 1945., dovoljan će biti i samo uvid u „Katolički tjednik“.
Neki pripadnici klera protivno crkvenim kanonima bili su i zakleti članovi ustaškog pokreta. Najpoznatiji među njima bio je sarajevski biskup Ivan Šarić, koji je radi svoje „dobrostivosti“ i pregalaštva prepunog „kršćanskog milosrđa“ čak i stekao „laskavu titulu“ „Vješač Srba“.
Neki drugi klerici su se dohvatili pištolja i kame pomažući ustašama u „čišćenju arijevskog hrvatskog nacionalnog bića“ od pripadnika nižih narodnosnih skupina.
Najpoznatiji među njima bio je fra Miroslav Filipović, kasnije Majstorović.
Zanimljivo je da su po svemu sudeći u vrhu Crkve u Hrvata toga svjesni, pa zato njezini pripadnici ne dolaze na međunarodne skupove na kojima bi se makar mogla očekivati pitanja o djelovanju KC u Hrvatskoj za vrijeme 2. Svjetskog rata.
O tome da je Crkva u Hrvata naprosto impregnirana ustaštvom svjedoči ne samo djelovanje gotovo svih biskupa, a posebno Valentina Pozaića i Vlade Košića kao najagilnijih, koji su i sami potpisnici spomenute peticije, tu je i bezbroj drugih aktivnosti od političkog angažmana u korist HDZ-a, komemoracija na Bleiburškom polju, kod jame Jazovka i drugdje, gdje riječi svećenika zapravo predstavljaju programatske političke govore u korist nacional-šovinističke opcije.
Poslije ovog istupa predsjednika HBK najmanje što bi čovjek očekivao od hrvatskih aktualnih vlasti je da mu očitaju bukvicu i poduče ga što taj „stari hrvatski pozdrav“ ustvari znači, ali da mu skrenu pažnju i na činjenicu da promovirati fašizam nije izražavanje drugačijeg mišljenja.
A nije to!?
Ne, to je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, neupućen kakvim ga je Bog već dao, „stari hrvatski pozdrav“ „Za dom!“ – „Spremni!“, korišten jedino u ustaškoj tzv. NDH 1941. – 1945., proglasio „dvoznačnim“ i „neodređenim“ nakon što je koja tisuća potpisnika peticije od predsjednice RH i predsjednika HDZ Tomislava Karamarka zatražila da se predmetni pozdrav uvede kao službeni pozdrav u OS RH.
No, predsjednik HBK nije na tome stao, on traži, pozivajući se na demokratsko pravo na drugačije mišljenje, da se o tom pozdravu na hrvatskoj javnoj sceni provede javna rasprava, a potom i raspiše referendum treba li ili ne taj pozdrav kao službeni uvesti u OS RH, ali i MUP.
I dok je u uvodu pretpostavljeni postupak predsjednika Njemačke biskupske konferencije ne samo nezamisliv nego i nemoguć, postupak predsjednika HBK je i očekivan i moguć, pa se kao takav i dogodio.
Zašto bi sličan postupak predsjednika Njemačke biskupske konferencije bio i nezamisliv i nemoguć, a ovaj predsjednika HBK i očekivan i moguć.
Prvo, zato što nadbiskup Želimir Puljić prije neće znati, nego što ne zna, da se promocija fašizma ne može podvoditi pod pravo na drugačije mišljenje, što kardinal Reinhard Marx jako dobro zna i poštuje.
Drugo, zato što se Katolička crkva u Njemačkoj odmah poslije završetka 2. Svjetskog rata ispričala i njemačkom narodu i svijetu, moleći za oprost, jednako radi grijeha nečinjenja kao i radi suradnje nekih pripadnika katoličkog klera s nacističkim režimom, što se Crkva u Hrvata, koja je najprilježnije surađivala s monstruoznim ustaškim režimom, do dana današnjeg nikad nikome nije ispričala radi te suradnje, a bila je povezana s ustaškim režimom kao nokat s mesom.
Tko u tu povezanost ne vjeruje, neka se uputi u NSK i makar letimično prolista katolički tisak 1941. – 1945., dovoljan će biti i samo uvid u „Katolički tjednik“.
Neki pripadnici klera protivno crkvenim kanonima bili su i zakleti članovi ustaškog pokreta. Najpoznatiji među njima bio je sarajevski biskup Ivan Šarić, koji je radi svoje „dobrostivosti“ i pregalaštva prepunog „kršćanskog milosrđa“ čak i stekao „laskavu titulu“ „Vješač Srba“.
Neki drugi klerici su se dohvatili pištolja i kame pomažući ustašama u „čišćenju arijevskog hrvatskog nacionalnog bića“ od pripadnika nižih narodnosnih skupina.
Najpoznatiji među njima bio je fra Miroslav Filipović, kasnije Majstorović.
Zanimljivo je da su po svemu sudeći u vrhu Crkve u Hrvata toga svjesni, pa zato njezini pripadnici ne dolaze na međunarodne skupove na kojima bi se makar mogla očekivati pitanja o djelovanju KC u Hrvatskoj za vrijeme 2. Svjetskog rata.
O tome da je Crkva u Hrvata naprosto impregnirana ustaštvom svjedoči ne samo djelovanje gotovo svih biskupa, a posebno Valentina Pozaića i Vlade Košića kao najagilnijih, koji su i sami potpisnici spomenute peticije, tu je i bezbroj drugih aktivnosti od političkog angažmana u korist HDZ-a, komemoracija na Bleiburškom polju, kod jame Jazovka i drugdje, gdje riječi svećenika zapravo predstavljaju programatske političke govore u korist nacional-šovinističke opcije.
Poslije ovog istupa predsjednika HBK najmanje što bi čovjek očekivao od hrvatskih aktualnih vlasti je da mu očitaju bukvicu i poduče ga što taj „stari hrvatski pozdrav“ ustvari znači, ali da mu skrenu pažnju i na činjenicu da promovirati fašizam nije izražavanje drugačijeg mišljenja.
