Veličanstveno i još ponešto
Spojile se Čavoglave s Kninom, Drži gaće, ne daj pristup inom!
Ako je istina što tvrdi Josip Manolić u svojoj knjizi da je Franjo Tuđman bio u Beogradu na „konzultacijama“ kod Slobodana Miloševića već prije osnivačke skupštine HDZ-a, a to znači već u proljeće 1989., postavlja se pitanje svega što se u Hrvatskoj događalo od Tuđmanovog dolaska na vlast, pobune dijela Srba, rata u Hrvatskoj i BiH, pa tako i same „Oluje“ i njene proslave.
Svake godine 05. 08. s kninske Tvrđave hrvatski politički establishment narodu podvaljuje proglašene istine, držeći ga maloumnim, kao da narod ne zna da se radi o lažima i obmanama koje je lansirao Franjo Tuđman, kako bi opravdao svoje sulude „državničke“ poteze.
Slavi se „najveću vojnu pobjedu u hrvatskoj povijesti“, koju je bez ijedne bitke, ako izuzmemo nešto čarki na Baniji, „pobjedonosno okončala hrvatska vojska“ pobjedom nad „trećom komunističkom silom svijeta i četvrtom vojnom silom u Evropi“, koju su činila tri „krajiška korpusa“ s valjda po 5.000 vojnika u svakom, vojnom silom koja gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor i braniti svoju „državu“.
Svaka država ima pravo zaštite svojeg ustavno-pravnog poretka i teritorijalne cjelovitosti tako da i pobunu vlastitih državljana može okončati na različite načine pa i silom. I po tome je, neovisno jesu li postojala i druga bezbolnija rješenja, „Oluja“ bila legitiman akt hrvatskih vlasti u cilju slamanja oružane pobune dijela srpske populacije u RH.
I samo to!
I nitko ne bi riječi rekao da se u toku same operacije i neposredno po njenom završetku nije dogodilo ono što ima sva obilježja zločina protiv čovječnosti, a to je nešto čega bismo se trebali stidjeti, a ne to slaviti i još proglašavati veličanstvenim.
Osobno mislim da samo idiot može izjaviti da je VRO „Oluja“ bila „čista kao suza“ sve da osim iseljavanja/progona 250.000 vlastitih državljana, kakogod se to pokušalo prikazati kao samoiseljavanje/samoprogon, drugih „popratnih pojava“, iza kojih je ostala pusta i spaljena zemlja i nekoliko stotina pobijene starčadi koja je nasjela na Tuđmanova obećanja pa ostala u svojim domovima.
Sve do ove godine Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, kako se službeno imenuje proslava „veličanstvene“ VRO „Oluja“, slavio se „dvodjelno“, službeno u Kninu, a guslarski neslužbeno se Dan pobjedonosnog ustaškog okončanja 2. Svjetskog rata slavio u Čavoglavama, rodnom mjestu opjevanog i raspjevanog „heroja DR“, Marka Perkovića Thompsona.
Ove godine su vlasti, a svi oni su ispilavljeni iz Tuđmanovog inkubatora, koji spremno prihvaćaju proglašene istine, a ustvari Tuđmanove obmane, podvale i laži poput “stvaranja države”, dakle stvaranja postojećeg, jer Hrvatska je i kao SRH bila država, jer da nije bila država, mišljenje Badinterove komisije bilo bi malo drugačije, a avnojske granice sasvim sigurno ne bi bile državne granice, odlučile su se za dvodnevnu proslavu, 04. 08. u Zagrebu vojnim mimohodom, a 05. 08. u Kninu, s time da su sad kninska i čavoglavska proslava objedinjene i pretvorene u cjelodnevni proustaški guslarski dernek održan samo u Kninu.
Proslava je opet obilježena HDZ-om, priča se da je i ove godine HDZ organizirao prijevoz bukača, a spominju se i dnevnice, jer bez toga mnogi iz redova “našeg ponosa” i „hrvatske svetinje“ sasvim sigurno ne bi došli na proslavu u Knin, rijetki su oni koji tamo dolaze radi službenog tumačenja onoga što se tamo slavi, čak ni mnogi dužnosnici nisu tamo radi toga, oni “najbolji među nama”, koji se ponose ustašama kao “beskompromisnim borcima za Hrvatsku”, zaobilazili su Knin i od ranog jutra hrlili u Čavoglave, a jedan dio onih koji su se “slikali” u Kninu, osvanuo je kasnije u Čavoglavama.
Eto ove godine nisu morali „potezati“ u Čavoglave, Čavoglave su došle u Knin i tako, čitavoj proslavi dale prepoznatljivi ustaški „štih“, koji čuvena antifašistkinja iz Izraela uopće nije primjećivala. Ni zastave, ni druga ustaška obilježja, ni ZDS, ni „rimske pozdrave“, niti pjesmu: „Mi Hrvati ne pijemo vina, pijemo krv četnika iz Knina“…
Ikonografija i „pozdravljanja“ na kasnijem Thompsonovom koncertu su bili uobičajeni, sve na veću slavu ustaštva.
Kome će sada Milanović pisati pisma?
I opet su Milanović, Leko i drugi dužnosnici iz redova vladajućih „počašćeni“ zvižducima pa i uvredljivim uzvicima negodovanja, ali su zato pljeskom pozdravljeni predsjednica RH, Tomislav Karamarko i Milan Bandić, posebno se to odnosi na KGK čiji je govor prekidan burnim pljeskom.
Ove godine nije bilo ni zajedničkog polaganja vijenaca, predsjednica i premijer položili su vijence odvojeno, a izostao je i premijerov govor, predsjednica je govorila, a bolje i pametnije bi bilo da ni ona nije.
Ipak ovogodišnju proslavu „Oluje“ je više nego ikad obilježila borba pozicije i opozicije za boljeg Franju Tuđmana.
No neovisno koje provenijencije, hrvatski politički establishment jedini i ima razlog za slavlje, jer ga je ta „veličanstvena pobjeda“ ustoličila na čelu države koja bi radi svih „veličanstvenosti“ koje su se odigrale za vrijeme i neposredno poslije „Oluje“, trebala umrijeti od srama.
Hrvatskoj predsjednici su, kako i dolikuje, puna usta „pravednog i obrambenog rata“, koji je radi svoje „veličanstvenosti“, jer rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja i ne može biti drugačiji, a i mi Hrvati i ne znamo drugačije nego biti „veličanstveni“, prozvan „Domovinskim ratom“, s veliko „D“, naravno. S posebnim naglaskom na to da nam je rat nametnut i da se radilo o agresiji na Hrvatsku i to onih koji per definitionem agresori nisu mogli biti.
Sad da nam je rat nametnut, je, nametnuo nam ga je Franjo Tuđman uz pomoć „dragovoljaca Domovinskog rata“, pozivajući se na rezultate referenduma o hrvatskoj samostalnosti ...
Malo „hrvatski George Washington“, radi „stvaranja države“, a malo „hrvatski Francisco Franco“, radi „nacionalne pomirbe“, Franjo Tuđman, guslao je svoje, ne poštujući gotovo ništa od odredbi međunarodnog prava, njega legitimitet niti legalnost vlastitih činova uopće nisu zanimali, ništa mu nije značilo jednostrano kršenje ugovora, pa ni federalnog ustava kao najvišeg oblika multilateralnog ugovora, čije jednostrano kršenje nije dopušteno zato jer se tim kršenjem narušavaju prava drugih.
Naravno da je i njegovo poimanje agresije, okupacije i građanskog rata, on naime nije priznavao definicije tih pojmova koje vrijede za čitav civilizirani svijet iz čega je proizašla “uzvišena” kategorija Domovinsaki rat i hrvatski branitelji, koji su svojim napadima na jedinu legalnu oružanu silu ustvari pokrenuli rat u Hrvatskoj.
Nije to bila nikakva agresija na Hrvatsku, nego napad Tuđmanove paravojske na SFRJ, kako to u svojim memoarima navodi i Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova poslije prvih višestranačkih izbora.
Dakle laž je gotovo sve, od agresije, preko pobjede nad trećom komunističkom vojnom silom svijeta i četvrtom vojnom silom Evrope, jer te vojne sile kao ni njene države tad već tri godine bilo nije, pa i to da je „Olujom“ riješeno pitanje uspostave ustavno-pravnog poretka na čitavom teritoriju RH, jer to je uslijedilo tek 15. 01. 1998., danom okončanja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Ako bismo baš sve nenormalno i ludo zanemarili, a gotovo sve što je dolazilo od Franje Tuđmana je bilo takvo, prihvatili kao normalno, ipak se ne može zaobići pitanje zašto je „veličanstvena“ VRO „Oluja“ rezultirala protjeranim stanovništvom, zločinima nad dijelom preostalih Srba, mahom starije životne dobi i „spaljenom zemljom“?
Na to pitanje odgovor daje jedino Šuškova „doktrina“ dana kroz naputak „uništiti sve tako da se Srbi nemaju na što vratiti"
Sagledavajući sve opravdano se postavlja pitanje nismo li možda mi Hrvati „roba s greškom“, nikako da raspoznamo one iz naših redova kojima se trebamo diviti, one koje trebamo poštovati, ne, mi bez greške kao predmete našeg divljenja izabiremo npr. ispravno za veleizdaju optužene i osuđene P. Zrinskog i F. K. Frankopana, umjesto da naglašavamo otvorenu, a ne zaplotnjačku borbu za zaštitu hrvatskih prava i interesa, bana I. Erdoedyja („Regnum regno non praescribit leges!“), zadrtog i uskogrudog A. Starčevića pretpostavljamo „Ilircima“, ljudima širokih pogleda i otvorene slavenske duše, divimo se ustaškom kolaboracionisti A. Stepincu, ne priznajući istinsku veličinu jednom J. J. Strosssmayeru, koji da ništa drugo u životu nije učinio osim osnivanja JAZU, učinio je više od bilo koga iz redova KC u Hrvatskoj, guramo nedoučenog karijeristu, F. Tuđmana, u prvi plan, ne priznajući istinsku veličinu jednog Tita, divimo se tobožnjim „herojima“ iz „Oluje“, a ne istinskim herojima sa Sutjeske primjerice, bitke koju su na svojim plećima mahom iznijeli Hrvati-partizani, bitke u usporedbi s kojom, s vojničkog stajališta, „Oluja“ nije spomena vrijedna.
Veličamo primjerice Franju Trenka, ulice u našim gradovima imenujemo po njemu i njegove pandure, nemilosrdnu zločinačku družinu, poznatu po strahovitim zvjerstvima koje su počinili tokom 30-godišnjeg rata, kao da su se oni negdje borili za hrvatske interese, a ne priznajemo istinske heroje, Hrvate-partizane, koji su se izborili i za hrvatsku državu i za njeno mjesto među silama pobjednicama nad fašizmom i time izborili pravo na opstojnost i hrvatskom narodu i državi.
Radi mentalnog zdravlja hrvatskog naroda trebalo bi hitno demitologizirati "stvaranje države", Domovinski rat, branitelje, "pobjedu nad trećom komunističkom silom svijeta i četvrtom vojnom silom Evrope", "regionalnu vojnu silu", "gospodarsko čudo" i odreći se Franje Tuđmana i njegovog "nauka", jer će se inače u Hrvatskoj svakog dana živjeti sve gore. Prilike u Hrvatskoj, od Tuđmanovog dolaska na vlast, pa do današnjih dana, to potvrđuju. Sve je manje imovine u rukama hrvatskog naroda i države, nezaposlenost je ogromna, dugovi nezadrživo rastu, a "bijela kuga" nas sve više proždire, svake godine nas bar deset tisuća više umire nego što nas se rađa.
Unatoč tome slave se "pobjede", koje su ustvari stravični porazi ljudskosti i zdravog razuma.
Pa dokle više?
Ako je istina što tvrdi Josip Manolić u svojoj knjizi da je Franjo Tuđman bio u Beogradu na „konzultacijama“ kod Slobodana Miloševića već prije osnivačke skupštine HDZ-a, a to znači već u proljeće 1989., postavlja se pitanje svega što se u Hrvatskoj događalo od Tuđmanovog dolaska na vlast, pobune dijela Srba, rata u Hrvatskoj i BiH, pa tako i same „Oluje“ i njene proslave.
Svake godine 05. 08. s kninske Tvrđave hrvatski politički establishment narodu podvaljuje proglašene istine, držeći ga maloumnim, kao da narod ne zna da se radi o lažima i obmanama koje je lansirao Franjo Tuđman, kako bi opravdao svoje sulude „državničke“ poteze.
Slavi se „najveću vojnu pobjedu u hrvatskoj povijesti“, koju je bez ijedne bitke, ako izuzmemo nešto čarki na Baniji, „pobjedonosno okončala hrvatska vojska“ pobjedom nad „trećom komunističkom silom svijeta i četvrtom vojnom silom u Evropi“, koju su činila tri „krajiška korpusa“ s valjda po 5.000 vojnika u svakom, vojnom silom koja gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor i braniti svoju „državu“.
Svaka država ima pravo zaštite svojeg ustavno-pravnog poretka i teritorijalne cjelovitosti tako da i pobunu vlastitih državljana može okončati na različite načine pa i silom. I po tome je, neovisno jesu li postojala i druga bezbolnija rješenja, „Oluja“ bila legitiman akt hrvatskih vlasti u cilju slamanja oružane pobune dijela srpske populacije u RH.
I samo to!
I nitko ne bi riječi rekao da se u toku same operacije i neposredno po njenom završetku nije dogodilo ono što ima sva obilježja zločina protiv čovječnosti, a to je nešto čega bismo se trebali stidjeti, a ne to slaviti i još proglašavati veličanstvenim.
Osobno mislim da samo idiot može izjaviti da je VRO „Oluja“ bila „čista kao suza“ sve da osim iseljavanja/progona 250.000 vlastitih državljana, kakogod se to pokušalo prikazati kao samoiseljavanje/samoprogon, drugih „popratnih pojava“, iza kojih je ostala pusta i spaljena zemlja i nekoliko stotina pobijene starčadi koja je nasjela na Tuđmanova obećanja pa ostala u svojim domovima.
Sve do ove godine Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, kako se službeno imenuje proslava „veličanstvene“ VRO „Oluja“, slavio se „dvodjelno“, službeno u Kninu, a guslarski neslužbeno se Dan pobjedonosnog ustaškog okončanja 2. Svjetskog rata slavio u Čavoglavama, rodnom mjestu opjevanog i raspjevanog „heroja DR“, Marka Perkovića Thompsona.
Ove godine su vlasti, a svi oni su ispilavljeni iz Tuđmanovog inkubatora, koji spremno prihvaćaju proglašene istine, a ustvari Tuđmanove obmane, podvale i laži poput “stvaranja države”, dakle stvaranja postojećeg, jer Hrvatska je i kao SRH bila država, jer da nije bila država, mišljenje Badinterove komisije bilo bi malo drugačije, a avnojske granice sasvim sigurno ne bi bile državne granice, odlučile su se za dvodnevnu proslavu, 04. 08. u Zagrebu vojnim mimohodom, a 05. 08. u Kninu, s time da su sad kninska i čavoglavska proslava objedinjene i pretvorene u cjelodnevni proustaški guslarski dernek održan samo u Kninu.
Proslava je opet obilježena HDZ-om, priča se da je i ove godine HDZ organizirao prijevoz bukača, a spominju se i dnevnice, jer bez toga mnogi iz redova “našeg ponosa” i „hrvatske svetinje“ sasvim sigurno ne bi došli na proslavu u Knin, rijetki su oni koji tamo dolaze radi službenog tumačenja onoga što se tamo slavi, čak ni mnogi dužnosnici nisu tamo radi toga, oni “najbolji među nama”, koji se ponose ustašama kao “beskompromisnim borcima za Hrvatsku”, zaobilazili su Knin i od ranog jutra hrlili u Čavoglave, a jedan dio onih koji su se “slikali” u Kninu, osvanuo je kasnije u Čavoglavama.
Eto ove godine nisu morali „potezati“ u Čavoglave, Čavoglave su došle u Knin i tako, čitavoj proslavi dale prepoznatljivi ustaški „štih“, koji čuvena antifašistkinja iz Izraela uopće nije primjećivala. Ni zastave, ni druga ustaška obilježja, ni ZDS, ni „rimske pozdrave“, niti pjesmu: „Mi Hrvati ne pijemo vina, pijemo krv četnika iz Knina“…
Ikonografija i „pozdravljanja“ na kasnijem Thompsonovom koncertu su bili uobičajeni, sve na veću slavu ustaštva.
Kome će sada Milanović pisati pisma?
I opet su Milanović, Leko i drugi dužnosnici iz redova vladajućih „počašćeni“ zvižducima pa i uvredljivim uzvicima negodovanja, ali su zato pljeskom pozdravljeni predsjednica RH, Tomislav Karamarko i Milan Bandić, posebno se to odnosi na KGK čiji je govor prekidan burnim pljeskom.
Ove godine nije bilo ni zajedničkog polaganja vijenaca, predsjednica i premijer položili su vijence odvojeno, a izostao je i premijerov govor, predsjednica je govorila, a bolje i pametnije bi bilo da ni ona nije.
Ipak ovogodišnju proslavu „Oluje“ je više nego ikad obilježila borba pozicije i opozicije za boljeg Franju Tuđmana.
No neovisno koje provenijencije, hrvatski politički establishment jedini i ima razlog za slavlje, jer ga je ta „veličanstvena pobjeda“ ustoličila na čelu države koja bi radi svih „veličanstvenosti“ koje su se odigrale za vrijeme i neposredno poslije „Oluje“, trebala umrijeti od srama.
Hrvatskoj predsjednici su, kako i dolikuje, puna usta „pravednog i obrambenog rata“, koji je radi svoje „veličanstvenosti“, jer rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja i ne može biti drugačiji, a i mi Hrvati i ne znamo drugačije nego biti „veličanstveni“, prozvan „Domovinskim ratom“, s veliko „D“, naravno. S posebnim naglaskom na to da nam je rat nametnut i da se radilo o agresiji na Hrvatsku i to onih koji per definitionem agresori nisu mogli biti.
Sad da nam je rat nametnut, je, nametnuo nam ga je Franjo Tuđman uz pomoć „dragovoljaca Domovinskog rata“, pozivajući se na rezultate referenduma o hrvatskoj samostalnosti ...
Malo „hrvatski George Washington“, radi „stvaranja države“, a malo „hrvatski Francisco Franco“, radi „nacionalne pomirbe“, Franjo Tuđman, guslao je svoje, ne poštujući gotovo ništa od odredbi međunarodnog prava, njega legitimitet niti legalnost vlastitih činova uopće nisu zanimali, ništa mu nije značilo jednostrano kršenje ugovora, pa ni federalnog ustava kao najvišeg oblika multilateralnog ugovora, čije jednostrano kršenje nije dopušteno zato jer se tim kršenjem narušavaju prava drugih.
Naravno da je i njegovo poimanje agresije, okupacije i građanskog rata, on naime nije priznavao definicije tih pojmova koje vrijede za čitav civilizirani svijet iz čega je proizašla “uzvišena” kategorija Domovinsaki rat i hrvatski branitelji, koji su svojim napadima na jedinu legalnu oružanu silu ustvari pokrenuli rat u Hrvatskoj.
Nije to bila nikakva agresija na Hrvatsku, nego napad Tuđmanove paravojske na SFRJ, kako to u svojim memoarima navodi i Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova poslije prvih višestranačkih izbora.
Dakle laž je gotovo sve, od agresije, preko pobjede nad trećom komunističkom vojnom silom svijeta i četvrtom vojnom silom Evrope, jer te vojne sile kao ni njene države tad već tri godine bilo nije, pa i to da je „Olujom“ riješeno pitanje uspostave ustavno-pravnog poretka na čitavom teritoriju RH, jer to je uslijedilo tek 15. 01. 1998., danom okončanja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Ako bismo baš sve nenormalno i ludo zanemarili, a gotovo sve što je dolazilo od Franje Tuđmana je bilo takvo, prihvatili kao normalno, ipak se ne može zaobići pitanje zašto je „veličanstvena“ VRO „Oluja“ rezultirala protjeranim stanovništvom, zločinima nad dijelom preostalih Srba, mahom starije životne dobi i „spaljenom zemljom“?
Na to pitanje odgovor daje jedino Šuškova „doktrina“ dana kroz naputak „uništiti sve tako da se Srbi nemaju na što vratiti"
Sagledavajući sve opravdano se postavlja pitanje nismo li možda mi Hrvati „roba s greškom“, nikako da raspoznamo one iz naših redova kojima se trebamo diviti, one koje trebamo poštovati, ne, mi bez greške kao predmete našeg divljenja izabiremo npr. ispravno za veleizdaju optužene i osuđene P. Zrinskog i F. K. Frankopana, umjesto da naglašavamo otvorenu, a ne zaplotnjačku borbu za zaštitu hrvatskih prava i interesa, bana I. Erdoedyja („Regnum regno non praescribit leges!“), zadrtog i uskogrudog A. Starčevića pretpostavljamo „Ilircima“, ljudima širokih pogleda i otvorene slavenske duše, divimo se ustaškom kolaboracionisti A. Stepincu, ne priznajući istinsku veličinu jednom J. J. Strosssmayeru, koji da ništa drugo u životu nije učinio osim osnivanja JAZU, učinio je više od bilo koga iz redova KC u Hrvatskoj, guramo nedoučenog karijeristu, F. Tuđmana, u prvi plan, ne priznajući istinsku veličinu jednog Tita, divimo se tobožnjim „herojima“ iz „Oluje“, a ne istinskim herojima sa Sutjeske primjerice, bitke koju su na svojim plećima mahom iznijeli Hrvati-partizani, bitke u usporedbi s kojom, s vojničkog stajališta, „Oluja“ nije spomena vrijedna.
Veličamo primjerice Franju Trenka, ulice u našim gradovima imenujemo po njemu i njegove pandure, nemilosrdnu zločinačku družinu, poznatu po strahovitim zvjerstvima koje su počinili tokom 30-godišnjeg rata, kao da su se oni negdje borili za hrvatske interese, a ne priznajemo istinske heroje, Hrvate-partizane, koji su se izborili i za hrvatsku državu i za njeno mjesto među silama pobjednicama nad fašizmom i time izborili pravo na opstojnost i hrvatskom narodu i državi.
Radi mentalnog zdravlja hrvatskog naroda trebalo bi hitno demitologizirati "stvaranje države", Domovinski rat, branitelje, "pobjedu nad trećom komunističkom silom svijeta i četvrtom vojnom silom Evrope", "regionalnu vojnu silu", "gospodarsko čudo" i odreći se Franje Tuđmana i njegovog "nauka", jer će se inače u Hrvatskoj svakog dana živjeti sve gore. Prilike u Hrvatskoj, od Tuđmanovog dolaska na vlast, pa do današnjih dana, to potvrđuju. Sve je manje imovine u rukama hrvatskog naroda i države, nezaposlenost je ogromna, dugovi nezadrživo rastu, a "bijela kuga" nas sve više proždire, svake godine nas bar deset tisuća više umire nego što nas se rađa.
Unatoč tome slave se "pobjede", koje su ustvari stravični porazi ljudskosti i zdravog razuma.
Pa dokle više?
