Dan Hrvatskog sabora i ministra vanjskih poslova
Evo „državotvorni“ nas jučer, 30. 05. 2016., izludiše Danom Hrvatskog sabora, lažući na klaftre, k'o ruka debelo, hvaleći se i kadeći svoje državotvorstvo i političku mudrost i vizionarstvo „najvećeg Hrvata u povijesti“, a u suštini nedotupavnog Franje Tuđmana.
I naravno da se tu penta o „stoljetnim težnjama“ i „snovima“, jer „državotvorac“ bez kruha može, ali bez države ne može, o paz' sad', na „prvim slobodnim izborima“ izabranim zastupnicima, o naravno Hrvatskom državnom saboru, sve na veću slavu tzv. NDH, o nekakvim „nasrtajima na hrvatsku slobodu i demokraciju“, agresiji onih koji agresori per definitionem nisu nikako mogli biti, „obrambenom i pobjedonosnom DR“ …
Pa da vidimo malo tko je to i za kakvom državom težio, kakvu državu sanjao u SRH, koja je prema teoriji države i prava bez svake sumnje bila država.
A Hrvatska jest bila država od 879. godine kad je papa Ivan VIII svojom bulom priznao knezu Branimiru naslov vladara Hrvatske, kao da se nije znalo tko je u ono vrijeme priznavao države i vladare. I sve otad, na većem ili manjem teritoriju s više ili manje suverenosti, pa i kao „reliquiae reliquiarum“, Hrvatska je očuvala svoju državnost i nije je izgubila ni 1102. i „Pacte convente“, kad je evidentno kao država ušla u personalnu uniju s Mađarskom, jer da nije, ne bi Hrvatska imala Sabor i bana, a na pokušaje mađarskih presizanja prema Hrvatskoj hrvatski ban Ivan Erdoedy ne bi mogao uskliknuti: „ Regnum regno non praescribit leges“, odbacujući tako mađarske zahtjeve.
Dolaskom pod vlast dinastije Habsburg, Hrvatska zadržava svoju državnost i kao Trojedina kraljevina ima sabor i bana, austrijski car se prilikom krunidbe kruni i kao hrvatski kralj, a ban je zapravo potkralj.
Izlaskom iz sastava A-U monarhije 1918., pristupanjem u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba te kasnijim ujedinjenjem te države s Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je uspostavljena kao unitarna država, Hrvatska gubi atribute državnosti.
Atribute državnosti Hrvatskoj vraća tek ZAVNOH svojim odlukama iz 1943. godine kroz uspostavu FD Hrvatske, kasnije NRH/SRH, kao nacionalne države hrvatskog naroda.
Pa onda nikako ne mogu pojmiti da su izbori za Hrvatski sabor prije ovih održanih 1990. bili neslobodni. Želi li tkogod sugerirati da primjerice nitko nije, u HLZ-u ili u njegovoj MZ, mogao kandidirati Žarka Domljana?
Netko nekom to priječio?
Istinaibog Ivana Milasa se moglo kandidirati malo teže, a Gojka Šuška baš nikako, samo pitam vas kako bi to hrvatska politička scena bila okljaštrena i osiromašena bez te dvojice hrvatskih intelektualnih i političkih gorostasa?
Što se pak nasrtaja tiče njih je bilo ali u vidu, najprije diskriminacije, a potom i državnog terorizma prema jednom konstitutivnom narodu, Srbima u Hrvatskoj.
Nadalje, ma koliko se tko trudio pa za početak rata u Hrvatskoj optužiti JNA prikazujući ga prema proglašenim istinama kao raspored topništva JNA oko hrvatskih gradova i potom kroz nemilosrdno neselektivno granatiranje i ničim izazvano razaranje tih gradova, pa se Hrvatska morala naoružavati, formirati obrambene snage i braniti se.
A svaki onaj tko išta zna, zna da su Tuđmanove paravojske, napadale JNA koja je u tim počecima rata bila treća strana u sukobu u Hrvatskoj, ali strana koju je svakako trebalo uvući u rat, jer bez nje rata i ne bi bilo.
I tako dok se slavilo i mantralo o veličanstvenosti slobodnih izbora, „stvaranju države“, neovisnosti RH, mladoj Tuđmanovoj demokracij, veličanstvenoj pobjedi nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom Evrope“, ministar vanjskih poslova Miro Kovač nam se sveudilj raspirujući „istinu“ „razmahao“ po Izraelu, koristeći službeni posjet toj zemlji kako bi svoju sramotio.
A sramotio nas je svojim nepoznavanjem povijesti i povijesnih činjenica, laprdajući o odnosima nekakve hrvatske države tokom 2. Svjetskog rata i države Izrael uspostavljene tek 1948.
Nadalje ispričava se u Izraelu naš ministar u ime Hrvatske Židovima za postupanje prema njima u toku 2. Svjetskog rata, samo u ime koje Hrvatske se on to ispričava, u ime SRH, a onda i RH koja je njezina pravna sljednica sasvim sigurno ne, jer niti jedna od tih država se ne može dovesti u vezu s postupanjem prema pripadnicima židovskog naroda u 2. Svjetskom ratu, a pogotovo ne za zločin holokausta.
To pak znači samo jedno, da se ministar vanjskih poslova RH ispričava za postupke prema pripadnicima židovskog naroda u ime tzv. NDH, dakle države koja veze nema ni sa SRH, a pogotovo sa RH. Ili bar ne bi trebala imati, osim u slučaju da HDZ u svojem „domoljubnom“ zanosu ne planira promijeniti Ustav RH izbacujući iz njegove preambule ZAVNOH i time proglašavajući RH državom pravnom sljednicom tzv. NDH.
Ne znam jedino jesu li ti NDH nostalgičari svjesni što bi takav postupak značio, a značio bi natovariti hrvatskom narodu odgovornost za ustaške zločine, a onda i pravo ustaškim žrtvama i njihovim srodnicima i potomcima na odštetu za pretrpljene boli i oduzetu imovinu, zahtjevi koji su se opravdano preusmjeravali prema Njemačkoj, jer su sve vrijeme trajanja 2. Svjetskog rata stvarni gospodari u tzv. NDH bili Nijemci.
Ili je možda ministar Kovač spreman platiti svaku cijenu samo da dokaže da je tzv. NDH bila zaista nezavisna država, a RH njena pravna sljednica.
I na kraju, što je ministra Kovača tjeralo da ide negirati fašizaciju Hrvatske, kad ga to nitko nije pitao, ma što je uopće išao načinjati tu temu, o kojoj zahvaljujući izuzetno dobroj obavještajnoj službi Izraelske vlasti sve znaju, pa jedino što možeš postići, negirajući nešto više nego očito, je da ispadneš glup.
Ministru Kovaču je to više nego uspjelo.
I naravno da se tu penta o „stoljetnim težnjama“ i „snovima“, jer „državotvorac“ bez kruha može, ali bez države ne može, o paz' sad', na „prvim slobodnim izborima“ izabranim zastupnicima, o naravno Hrvatskom državnom saboru, sve na veću slavu tzv. NDH, o nekakvim „nasrtajima na hrvatsku slobodu i demokraciju“, agresiji onih koji agresori per definitionem nisu nikako mogli biti, „obrambenom i pobjedonosnom DR“ …
Pa da vidimo malo tko je to i za kakvom državom težio, kakvu državu sanjao u SRH, koja je prema teoriji države i prava bez svake sumnje bila država.
A Hrvatska jest bila država od 879. godine kad je papa Ivan VIII svojom bulom priznao knezu Branimiru naslov vladara Hrvatske, kao da se nije znalo tko je u ono vrijeme priznavao države i vladare. I sve otad, na većem ili manjem teritoriju s više ili manje suverenosti, pa i kao „reliquiae reliquiarum“, Hrvatska je očuvala svoju državnost i nije je izgubila ni 1102. i „Pacte convente“, kad je evidentno kao država ušla u personalnu uniju s Mađarskom, jer da nije, ne bi Hrvatska imala Sabor i bana, a na pokušaje mađarskih presizanja prema Hrvatskoj hrvatski ban Ivan Erdoedy ne bi mogao uskliknuti: „ Regnum regno non praescribit leges“, odbacujući tako mađarske zahtjeve.
Dolaskom pod vlast dinastije Habsburg, Hrvatska zadržava svoju državnost i kao Trojedina kraljevina ima sabor i bana, austrijski car se prilikom krunidbe kruni i kao hrvatski kralj, a ban je zapravo potkralj.
Izlaskom iz sastava A-U monarhije 1918., pristupanjem u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba te kasnijim ujedinjenjem te države s Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je uspostavljena kao unitarna država, Hrvatska gubi atribute državnosti.
Atribute državnosti Hrvatskoj vraća tek ZAVNOH svojim odlukama iz 1943. godine kroz uspostavu FD Hrvatske, kasnije NRH/SRH, kao nacionalne države hrvatskog naroda.
Pa onda nikako ne mogu pojmiti da su izbori za Hrvatski sabor prije ovih održanih 1990. bili neslobodni. Želi li tkogod sugerirati da primjerice nitko nije, u HLZ-u ili u njegovoj MZ, mogao kandidirati Žarka Domljana?
Netko nekom to priječio?
Istinaibog Ivana Milasa se moglo kandidirati malo teže, a Gojka Šuška baš nikako, samo pitam vas kako bi to hrvatska politička scena bila okljaštrena i osiromašena bez te dvojice hrvatskih intelektualnih i političkih gorostasa?
Što se pak nasrtaja tiče njih je bilo ali u vidu, najprije diskriminacije, a potom i državnog terorizma prema jednom konstitutivnom narodu, Srbima u Hrvatskoj.
Nadalje, ma koliko se tko trudio pa za početak rata u Hrvatskoj optužiti JNA prikazujući ga prema proglašenim istinama kao raspored topništva JNA oko hrvatskih gradova i potom kroz nemilosrdno neselektivno granatiranje i ničim izazvano razaranje tih gradova, pa se Hrvatska morala naoružavati, formirati obrambene snage i braniti se.
A svaki onaj tko išta zna, zna da su Tuđmanove paravojske, napadale JNA koja je u tim počecima rata bila treća strana u sukobu u Hrvatskoj, ali strana koju je svakako trebalo uvući u rat, jer bez nje rata i ne bi bilo.
I tako dok se slavilo i mantralo o veličanstvenosti slobodnih izbora, „stvaranju države“, neovisnosti RH, mladoj Tuđmanovoj demokracij, veličanstvenoj pobjedi nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom Evrope“, ministar vanjskih poslova Miro Kovač nam se sveudilj raspirujući „istinu“ „razmahao“ po Izraelu, koristeći službeni posjet toj zemlji kako bi svoju sramotio.
A sramotio nas je svojim nepoznavanjem povijesti i povijesnih činjenica, laprdajući o odnosima nekakve hrvatske države tokom 2. Svjetskog rata i države Izrael uspostavljene tek 1948.
Nadalje ispričava se u Izraelu naš ministar u ime Hrvatske Židovima za postupanje prema njima u toku 2. Svjetskog rata, samo u ime koje Hrvatske se on to ispričava, u ime SRH, a onda i RH koja je njezina pravna sljednica sasvim sigurno ne, jer niti jedna od tih država se ne može dovesti u vezu s postupanjem prema pripadnicima židovskog naroda u 2. Svjetskom ratu, a pogotovo ne za zločin holokausta.
To pak znači samo jedno, da se ministar vanjskih poslova RH ispričava za postupke prema pripadnicima židovskog naroda u ime tzv. NDH, dakle države koja veze nema ni sa SRH, a pogotovo sa RH. Ili bar ne bi trebala imati, osim u slučaju da HDZ u svojem „domoljubnom“ zanosu ne planira promijeniti Ustav RH izbacujući iz njegove preambule ZAVNOH i time proglašavajući RH državom pravnom sljednicom tzv. NDH.
Ne znam jedino jesu li ti NDH nostalgičari svjesni što bi takav postupak značio, a značio bi natovariti hrvatskom narodu odgovornost za ustaške zločine, a onda i pravo ustaškim žrtvama i njihovim srodnicima i potomcima na odštetu za pretrpljene boli i oduzetu imovinu, zahtjevi koji su se opravdano preusmjeravali prema Njemačkoj, jer su sve vrijeme trajanja 2. Svjetskog rata stvarni gospodari u tzv. NDH bili Nijemci.
Ili je možda ministar Kovač spreman platiti svaku cijenu samo da dokaže da je tzv. NDH bila zaista nezavisna država, a RH njena pravna sljednica.
I na kraju, što je ministra Kovača tjeralo da ide negirati fašizaciju Hrvatske, kad ga to nitko nije pitao, ma što je uopće išao načinjati tu temu, o kojoj zahvaljujući izuzetno dobroj obavještajnoj službi Izraelske vlasti sve znaju, pa jedino što možeš postići, negirajući nešto više nego očito, je da ispadneš glup.
Ministru Kovaču je to više nego uspjelo.
