Poučak američkog predsjednika Barracka Obame
Evo nam g. Slavka Goldsteina u subotnjem (28. 05. 2016) Magazinu „Jutarnjeg lista“ sa svojom neiscrpnom temom Zlatka Hasanbegovića ministra kulture RH …
I sve bi bilo u redu da nam se u žaru rasprave g. Slavko Goldstein ne „popikne“ na Tita, kojeg iz ne znam kakvih razloga i pobuda ima potrebu stalno repozicionirati u kolektivnom sjećanju naroda ali i svjetskoj povijesti, proglašavajući ga krivcem za ovo i ono ne odričući mu i „mnoge zasluge“.
No na to smo već navikli da g. Slavko Goldstein sasvim nepotrebno uspostavlja dijalog s fašizmom odnosno ustaštvom, čime je antifašizmu već i dosad nanio gotovo nepopravljivu štetu.
Ne znam ni kome ili čemu i za što treba poslužiti Goldsteinovo uporno vrednovanje i prevrednovanja Tita, kojeg je povijest već odavno pozicionirala na mjesto onih svjetskih velikana koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeća i nema nikakve potrebe da ga g. Slavko Goldstein repozicionira.
Tako će g. Slavko Goldstein proglasiti Tita krivcem za Bleiburg, a ja ću reći, jest Tito je krivac za Bleiburg i hvala mu na tome, jednako kao što je general D. Eisenhower krivac za Reims i hvala mu na tome ili maršal G. Žukov krivac za Berlin i hvala mu na tome, general D. MacArthur krivac za USS Missouri i hvala mu na tome …
Prilikom svojeg posjeta Japanu američki predsjednik Barrack Obama povukao je potez iz kojeg bi naši „antifašisti“ mogli puno toga naučiti.
On je naime u Hirošimi položio vijenac i tako odao počast žrtvama atomske bombe, ali mu na pamet nije palo ispričati se radi tog čina. Ne da među novinarima i drugima nije bilo onih koji su i takvu gestu očekivali od predsjednika SAD-a, ali im je on svim zatvorio usta izjavivši kako bi se tim činom nanijela nepravda svim onim nebrojenim nevinim žrtvama japanskog militarizma diljem Azije, a ujedno bi značilo i uspostavu dijaloga sa svima onima koji se i u Japanu još i danas opijaju „slavom i moći“ Carstva uoči 2. Svjetskog rata.
Amerikanci, kakvi god da jesu i ma kako dvojbene poteze u praksi vukli, od sklanjanja nacističkih glavešina, pogotovo onih koji su im mogli koristiti, pa i imenovanju generala R. Gehlena, nekadašnjeg šefa Abwehra za „Fremde Heere Ost“, na čelo BND-a, dijalog s nacizmom nikad nisu uspostavljali.Jednako kao što se Američki predsjednik nije i neće ispričati za upotrebu atomske bombe nad japanskim gradovima, tako će ostati razočarani i svi oni koji potajno očekuju ispriku za „taracanje“ njemačkih gradova, a pogotovo Dresdena, nad sudbinom kojega gorke suze liju naši „žrtvoslovi“ „etičari“ i slična fukara, koja zdvaja i nad sudbinom „hrvatske mladosti“ na Bleiburškom polju i „križnim putevima“.
Naravno da je u Hirošimi i Nagasakiju, ali jednako tako i u Hamburgu i Dresdenu prilikom savezničkih bombardiranja poginula sva sila nevinih ljudi, kojima se jednostavno treba odati pijetet, ali im ne priznati status nekakvih nadžrtava, kao da su se Amerikanci samo onako sjetili pa iz čista mira bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki ili „tepisima bombi“ zasipali njemačke gradove, posebno Hamburg i Dresden, jer bi to na neki način gurnulo u drugi plan i obezvrijedilo sve one milijune istinski nevinih žrtava japanskog militarističkog divljanja po Aziji ili nacističkog divljanja diljem Evrope.
Na našem domaćem terenu prihvaćanjem dijaloga s fašizmom pa i kroz prihvaćanje od fašizma i klerofašizma lansirane sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ nanosi se silna nepravda nevinim žrtvama monstruoznog ustaškog režima i zločina okupatora, jer se te istinske žrtve obezvređuju, gura ih se u drugi plan, a ustaški zločini relativiziraju, sve u funkciji povijesnog revizionizma u čemu prednjači Katolička crkva putem svojih paraorganizacija poput Opusa Dei, udruga Grozd, Vigilare, U ime obitelji, stranke HRAST …kojima treba dodati sve one koji se furaju na ustaštvo bilo da su iz sastava pravaških stranaka i strančica ili izvan njih, brojnih braniteljskih udruga ili dijela navijača posebno navijača nogometnih klubova, jako glasne „antitotalitariste“ iz HDZ-a, predvođene Tomislavom Karamarkom i aktualnom predsjednicom RH.
Svim tim „sviračima“ trud bi bio uzaludan i bili bi potpuno nemoćni da od brojnih pojedinaca iz antifašističkih redova nije prihvaćen dijalog s fašizmom, valjda u nadi da ga mogu popraviti.
Fašizam jest snagom oružja poražen u 2. Svjetskom ratu ali to ne znači da je u ideološkom smislu prestao postojati i da je nestao s društvene i političke scene. Jer to nije!
Zato se nikad ne smije zanemarivati upozorenje da se s fašizmom ni pod koju cijenu ne smije uspostavljati dijalog, jer je to conditio sine qua non svake uspješne borbe protiv fašizma, dakle fašizam se ne popravlja, već ga se ruši svim sredstvima.
Tako se na jedino ispravan način treba prihvatiti i tumačiti spomenuti stanoviti poučak Barracka Obame iz Hirošime, koji suštinski kaže da su suradnja i prijateljski odnosi iz među naroda i zemalja poželjni, potrebni i nužni, ali fašizam, nacizam i militarizam no passaran.
Volio bih da iz ovog postupka američkog predsjednika i g. Slavko Goldstein nauči ponešto, a prvenstveno kako je za naše ponašanje izuzetno važan redoslijed događanja i ispravno vrednovanje iz njega proizašlih uzročno–posljedičnih veza. I da se ništa ne može svesti pod sintagmu „zločin je zločin i žrtva je žrtva".
I sve bi bilo u redu da nam se u žaru rasprave g. Slavko Goldstein ne „popikne“ na Tita, kojeg iz ne znam kakvih razloga i pobuda ima potrebu stalno repozicionirati u kolektivnom sjećanju naroda ali i svjetskoj povijesti, proglašavajući ga krivcem za ovo i ono ne odričući mu i „mnoge zasluge“.
No na to smo već navikli da g. Slavko Goldstein sasvim nepotrebno uspostavlja dijalog s fašizmom odnosno ustaštvom, čime je antifašizmu već i dosad nanio gotovo nepopravljivu štetu.
Ne znam ni kome ili čemu i za što treba poslužiti Goldsteinovo uporno vrednovanje i prevrednovanja Tita, kojeg je povijest već odavno pozicionirala na mjesto onih svjetskih velikana koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeća i nema nikakve potrebe da ga g. Slavko Goldstein repozicionira.
Tako će g. Slavko Goldstein proglasiti Tita krivcem za Bleiburg, a ja ću reći, jest Tito je krivac za Bleiburg i hvala mu na tome, jednako kao što je general D. Eisenhower krivac za Reims i hvala mu na tome ili maršal G. Žukov krivac za Berlin i hvala mu na tome, general D. MacArthur krivac za USS Missouri i hvala mu na tome …
Prilikom svojeg posjeta Japanu američki predsjednik Barrack Obama povukao je potez iz kojeg bi naši „antifašisti“ mogli puno toga naučiti.
On je naime u Hirošimi položio vijenac i tako odao počast žrtvama atomske bombe, ali mu na pamet nije palo ispričati se radi tog čina. Ne da među novinarima i drugima nije bilo onih koji su i takvu gestu očekivali od predsjednika SAD-a, ali im je on svim zatvorio usta izjavivši kako bi se tim činom nanijela nepravda svim onim nebrojenim nevinim žrtvama japanskog militarizma diljem Azije, a ujedno bi značilo i uspostavu dijaloga sa svima onima koji se i u Japanu još i danas opijaju „slavom i moći“ Carstva uoči 2. Svjetskog rata.
Amerikanci, kakvi god da jesu i ma kako dvojbene poteze u praksi vukli, od sklanjanja nacističkih glavešina, pogotovo onih koji su im mogli koristiti, pa i imenovanju generala R. Gehlena, nekadašnjeg šefa Abwehra za „Fremde Heere Ost“, na čelo BND-a, dijalog s nacizmom nikad nisu uspostavljali.Jednako kao što se Američki predsjednik nije i neće ispričati za upotrebu atomske bombe nad japanskim gradovima, tako će ostati razočarani i svi oni koji potajno očekuju ispriku za „taracanje“ njemačkih gradova, a pogotovo Dresdena, nad sudbinom kojega gorke suze liju naši „žrtvoslovi“ „etičari“ i slična fukara, koja zdvaja i nad sudbinom „hrvatske mladosti“ na Bleiburškom polju i „križnim putevima“.
Naravno da je u Hirošimi i Nagasakiju, ali jednako tako i u Hamburgu i Dresdenu prilikom savezničkih bombardiranja poginula sva sila nevinih ljudi, kojima se jednostavno treba odati pijetet, ali im ne priznati status nekakvih nadžrtava, kao da su se Amerikanci samo onako sjetili pa iz čista mira bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki ili „tepisima bombi“ zasipali njemačke gradove, posebno Hamburg i Dresden, jer bi to na neki način gurnulo u drugi plan i obezvrijedilo sve one milijune istinski nevinih žrtava japanskog militarističkog divljanja po Aziji ili nacističkog divljanja diljem Evrope.
Na našem domaćem terenu prihvaćanjem dijaloga s fašizmom pa i kroz prihvaćanje od fašizma i klerofašizma lansirane sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ nanosi se silna nepravda nevinim žrtvama monstruoznog ustaškog režima i zločina okupatora, jer se te istinske žrtve obezvređuju, gura ih se u drugi plan, a ustaški zločini relativiziraju, sve u funkciji povijesnog revizionizma u čemu prednjači Katolička crkva putem svojih paraorganizacija poput Opusa Dei, udruga Grozd, Vigilare, U ime obitelji, stranke HRAST …kojima treba dodati sve one koji se furaju na ustaštvo bilo da su iz sastava pravaških stranaka i strančica ili izvan njih, brojnih braniteljskih udruga ili dijela navijača posebno navijača nogometnih klubova, jako glasne „antitotalitariste“ iz HDZ-a, predvođene Tomislavom Karamarkom i aktualnom predsjednicom RH.
Svim tim „sviračima“ trud bi bio uzaludan i bili bi potpuno nemoćni da od brojnih pojedinaca iz antifašističkih redova nije prihvaćen dijalog s fašizmom, valjda u nadi da ga mogu popraviti.
Fašizam jest snagom oružja poražen u 2. Svjetskom ratu ali to ne znači da je u ideološkom smislu prestao postojati i da je nestao s društvene i političke scene. Jer to nije!
Zato se nikad ne smije zanemarivati upozorenje da se s fašizmom ni pod koju cijenu ne smije uspostavljati dijalog, jer je to conditio sine qua non svake uspješne borbe protiv fašizma, dakle fašizam se ne popravlja, već ga se ruši svim sredstvima.
Tako se na jedino ispravan način treba prihvatiti i tumačiti spomenuti stanoviti poučak Barracka Obame iz Hirošime, koji suštinski kaže da su suradnja i prijateljski odnosi iz među naroda i zemalja poželjni, potrebni i nužni, ali fašizam, nacizam i militarizam no passaran.
Volio bih da iz ovog postupka američkog predsjednika i g. Slavko Goldstein nauči ponešto, a prvenstveno kako je za naše ponašanje izuzetno važan redoslijed događanja i ispravno vrednovanje iz njega proizašlih uzročno–posljedičnih veza. I da se ništa ne može svesti pod sintagmu „zločin je zločin i žrtva je žrtva".
