„Ceterum censeo Wolkovem delendam esse!“
(Uostalom smatram da Vukovar treba razoriti!)
Kako drugačije nego tako protumačiti Tuđmanove riječi izgovorene poslije saznanja da je 1990. na prvim višestranačkim izborima u Općini Vukovar pobijedio SKH-SDP: „Zapamtit će me crveni Vukovar!“
I Vukovar, ali i ne samo Vukovar, nego i čitava Hrvatska s njim, zapamtili su Franju Tuđmana i pamtit će ga još jako dugo.
Nažalost ne po dobru nego po zlu koje je nanio hrvatskom narodu i njegovoj državi.
Zato se danas, kad se s tugom prisjećamo svih onih nevinih žrtava koje su glavom platile Tuđmanovu osvetu gradu na Dunavu i Vuki u izvedbi Tomislava Merčepa i Blage Zadre kao najistaknutijih protagonista, sjetimo se Vukovara, tog lijepog i bogatog grada, predloška mirnog zajedničkog života svojih građana u mnogonacionalnoj i višekonfesionalnoj zajednici, jer upravo to je Vukovar bio.
Tu fantaziju valjalo je uništiti i Franjo Tuđman je u tome uspio.
Vukovar nije stradao kao žrtva velikosrpske agresije, nego kao žrtva Tuđmanove osvete.
A tko su, što su i kakvi su (ne)ljudi bili Tomislav Merčep i Blago Zadro možete pročitati u pismu koje je povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar, Marin Vidić, Bili uputio Tuđmanu, koji nije imao kamo nego ukloniti Merčepa iz Vukovara.
Ali u Vukovaru je ostao Blago Zadro.
Nažalost!
Noveliranim Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Hrvatskoj, blagdanima je kao neradni dan, na inicijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave dodan Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga.
Taj dan valjalo bi bar kad je Vukovar u pitanju proglasiti državnim blag(in)danom, časteći tako Blagu Zadru, koji je napadom na tenkovsku kolonu JNA koja je dolazila iz pravca Trpinje u vrijeme kad još nikakvih otvorenih međunacionalnih sukoba, a pogotovo onih oružanih, u Vukovaru nije bilo, otvorio pakao i prouzročio sva ona razaranja grada i smrti, patnje i stradanja njegovih građana.
Poznato je da zapovijed za napad nije došla ni iz Zapovjedništva zbornog područja, ni iz Zapovjedništva ZNG, a niti direktno od vrhovnog zapovjednika, takvu zapovijed je Blago Zadro mogao primiti tek od nekoga iz struktura dvojnog zapovijedanja ili od Dobroslava Parage, premda je i to dvojbeno.
Naime svjedočeći o tome pokojni pukovnik HV Marko Babić rekao je da je on, kad mu je Zadro izrazio svoju namjeru da napadne tenkovsku kolonu JNA, upozoravao Zadru na sve moguće posljedice toga čina, a da mu je ovaj odbrusio: „Ja preuzimam odgovornost!“
A tko je to bio Blago Zadro, od koga ovlašten i u čije ime je on uopće mogao preuzeti bilo kakvu odgovornost za sudbinu grada i njegovih građana?
Dakle nije JNA napala Vukovar, ta vojska, još uvijek jedina legalna OS na tlu RH, je bila u Vukovaru napadnuta.
Inicijalni napad je zapovjedio i izveo Blago Zadro.
JNA je na napad žestoko odgovorila.
Svim sredstvima, kako je to najavio Načelnik njenog generalštaba.
Često se upitam, špekulirajući, što bi bilo da nas zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, najgora bagra i brabonjci iz redova hrvatskog naroda, predvođeni gospodarom destrukcije i kaosa, Franjom Tuđmanom, provodeći fašističku kontrarevoluciju nisu „oslobodili“, „obranili“ i „stvorili“ nam državu?
Teško je kategorički točno tvrditi što bi bilo osim da bi hrvatska država i dalje postojala, kao što je postojala od 09. 05. 1944. pa do Tuđmanovog dolaska na vlast, da rata najvjerojatnije ne bi bilo i da Blago Zadro ne bi bio heroj, a Vukovar sasvim sigurno ne bi bio žrtvovan i ne bi bio grad-heroj.
Ne bismo 18. studenog palili svijeće i s beskrajnom se tugom prisjećali svih onih tisuća poginulih.
