Mitovi kojima se truje hrvatski narod
Tri najznačajnija mita koji silno štete hrvatskom narodu, prvenstveno zato što su u potpunosti zasnovani na poluistinama ili ordinarnim lažima vješto podvaljenim hrvatskom narodu su: Blajburški mit, mit o Titovoj Jugoslaviji kao državi iza „željezne zavjese“ i „tamnici hrvatskog naroda“ i mit o „Stvaranju države“ (svehrvatska pomirba, velikosrpska agresija i Domovinski rat) .
Nijedan od tih mitova nema svoje uporište ni u čemu što bi moglo izdržati makar i najpovršniju znanstvenu provjeru ili kritičko promišljanje, svi su zasnovani na ideološki obojenim konstrukcijama i ordinarnim lažima svojih tvoraca.
Blajburški mit
Blajburški mit „iskovan“ je u redovima ustaške emigracije poslije konačne predaje odmetnutih ostataka kvislinških vojski s područja Jugoslavije, koja je uslijedila 7 dana po okončanju 2. Svjetskog rata kod austrijskog gradića Bleiburga.
Sam mit se zasniva na prikazu ustaša kao boraca za Hrvatsku, engleskoj izdaji i “najvećoj tragediji hrvatskog naroda u povijesti“.
Podlogu mita u dijelu „najveće tragedije hrvatskog naroda u povijesti“ čine činovi kažnjavanja zločinaca, osuđenih na smrt pred prijekim vojnim sudovima i pogubljenih, zločinaca kažnjenih izvan pravnog sustava, kad i nevini stradavaju, te retalijacije i bezobzirne osvete pobjedničke strane nad razoružanim odmetnicima, koje mit proglašava nevinim žrtvama čiji broj je neprekidno rastao i dosegao brojku od 600.000, naravno samo Hrvata. I to usprkos tome što su znanstvenim metodama demografski gubici za to doba (kraj rata i poraće) procijenjeni na 50.000 za čitavu Jugoslaviju. A od demografski gubitaka većih nema jer su tom procjenom obuhvaćena i nerođena djeca.
Dakle, kao što sam već više puta napisao, Adolf Hitler svojom Direktivom br. 25 od 27. 03. 1941. na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije uspostavlja kvislinšku državnu tvorevinu, demarkacionom linijom podijeljenu na njemačku i talijansku okupacionu zonu, tzv. NDH i u dogovoru s Mussolinijem njeno upravljanje prepušta Ustaškom pokretu, terorističkoj organizaciji bez uporišta u hrvatskom narodu.
Mit o toj kvislinškoj tvorevini koja je bila zločin u ideji i u izvedbi govori kao nekakvom ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom, koje su mu eto oživotvorili upravo ustaše i svojim besprimjernim zločinima i terorom nad vlastitim državljanima „pronijeli joj slavu“.
Odgovor na okupaciju i teror okupatora i njihovih slugu je općenarodni ustanak, NOB, kojeg pokreće i do pobjedonosnog završetka vodi KPJ.
Na Teheranskoj konferenciji „velike trojice“ (28. 11. – 01. 12. 1943.) NOV i POJ, krajem rata preimenovani u JA, se priznaju kao jedini borci protiv okupatora na jugoslavenskom tlu i samim tim kao saveznici i punopravni član Antifašističke koalicije. Osim toga zaključeno je i da se neće dopustiti poslijeratni opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini uspostavljenoj od sila Osovine i da će poslije rata biti Jugoslavija.
Blajburški mit općenarodni ustanak i NOB anatemizira proglašavajući ga napadom na hrvatsku državu, antifašističke borce proziva „šumskim razbojnicima“ i zločincima, antifašizam proglašava zločinom, a prema odlukama Teheranske konferencije, Konferencije na Jalti ili one održane u Potsdamu po završetku rata se odnosi kao da se nisu održale, a njihovi zaključci i odluke iako odlučujući po sudbinu svijeta, pa tako i Hrvatske, kao da ne postoje.
Na jednak način, dakle prešućujući, se tretira i Akt o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, hijerarhijski najstariji dokument toga vremena, kojeg politički i vojni vrh tzv. NDH odlučuje ne poštovati, njene OS zajedno s drugim kvislinškim snagama s područja Kraljevine Jugoslavije nastavljaju s ratnim djelovanjem prevodeći tako svoje pripadnike u status odmetnika (franktirera, boraca izvan zakona) na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni na njih imaju pravo pozivati, pa čak ni nakon što polože oružje.
Blajburški mit u svojoj suštini predstavlja ishodište i drugim dvama mitovima.
Jugoslavija, država iza željezne zavjese
Htjela ne htjela, bivša SFRJ, iako je u percepciji svijeta više od dva desetljeća slovila kao najotvorenija i najsigurnija država u svijetu, mora voljom hrvatskih „antitotalitarista“, a ustvari otvorenih i prikrivenih fašista, biti zemlja „iza željezne zavjese“, ravnu zemljama članicama Varšavskog ugovora - VU.
Titovu Jugoslaviju, SFRJ, ne smije se danas u Hrvatskoj niti spomenuti kao nesumnjivo jedini častan izlaz za hrvatski narod i njegovu državu poslije 2. Svjetskog rata, zato što je jedina izgledna alternativa u svjetlu odluka „Teheranske konferencije“ bila restitucija Kraljevine Jugoslavije kao unitarne države.
Brojni hrvatski političari, a posebno predsjednica RH, kao da se natječu tko će našu državu, Republiku Hrvatsku, u vremenima prije njenog „stvaranja“, znači kao državu sastavnicu ili konstitutivni dio jugoslavenske federacije, SFRJ, „gurnuti“ što dalje iza „željezne zavjese“, iako je nitko u svijetu, kao ni itko pametan kod kuće tamo nije vidio, niti je ona tom krugu pripadala.
Njima se pridružuje najveći dio klera Stepinčeve crkve, kao i nezanemariv dio znanstvenika, a posebno „znanstvenika“, posebno onih iz Instituta „dr. Ivo Pilar“, Hrvatskog instituta za povijest, katedre za povijest Hrvatskih studija kao i onih s Teološkog fakulteta. Među spomenutima posebno prednjače vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti.
Pomalo je nejasna uzročno-posljedična povezanost između političara i povjesničara, pa ne znam pokušavaju li se povjesničari ulizivati politici ili političari iznose nakaradne stavove koji su plod „znanstvenih“ istraživanja spomenutih povjesničara, falsifikatora istine i vremena.
Uporno „guranje“ bivše države iza „željezne zavjese“ se u procesu samoviktimizacije hrvatskog naroda prema strasti kojom se to radi može staviti uz bok s prije spomenutim „Blajburškim mitom“ ili kasnijem guranjem Hrvatske na optuženičku klupu Haaškog suda.
Te nikom potrebne laži i falsifikati, neovisno s koje strane dolazili, stvorile su napetosti u društvu, koje su dovele do silnih i nepomirljivih ideoloških podjela unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, kojima se narod, rekao bih namjeno, drži u permanentnom stanju svojevrsne raspolućenosti i obamrlosti, nesposoban da to stanje prevlada i iz njega se izvuče.
„Stvaranje države“ (svehrvatska pomirba, velikosrpska agresija i Domovinski rat)
Ovaj mit služi isključivo kao opravdanje za kršenje federativnog ugovora, prema odredbama međunarodnog prava hijerarhijski najstarijeg pravnog akta, kojeg se ne smije jednostrano raskidati, niti ga se smije raskidati silom.
Tim mitom se dakle opravdava nasilna secesija, i pokretanje rata, tobože radi obrane od velikosrpske agresije, stvaranja države i svehrvatske pomirbe, a zapravo radi provedbe fašističke kontrarevolucije kojom je trebalo ustaštvu dati legitimitet i izvesti ga na hrvatsku javnu i političku scenu. A otuda do rušenja Jugoslavije i izgona Srba iz Hrvatske je mali korak.
Na stranu to što bez rušenja Jugoslavije ne bi bilo moguće niti dati legitimitet ustaštvu, niti istjerivati Srbe iz Hrvatske.
Svehrvatskom pomirbom, rušenjem Jugoslavije i izgonom Srba je Franjo Tuđman plaćao cijenu za financijsku i političku podršku ustaškoj emigraciji i proustaškom podzemlju u Hrvatskoj prilikom svojeg uspona na vlast.
Radi „mazanja očiju“ narodu lansirane su priče o tobožnjim namjerama Miloševića i Srbije, da u procesu stvaranja Velike Srbije dijelove hrvatskog teritorija pripoji Srbiji. Da bi se kod hrvatskog naroda pojačao taj dojam, Tuđman je odmah po dolasku na vlast najavio ukidanje konstitutivnog statusa srpskom narodu u Hrvatskoj, počeo provoditi prema Srbima diskriminatorsku politiku, što je uz zaglušujuću velikosrpsku propagandu dovelo do oružane pobune dijela srpskog naroda u Hrvatskoj i formiranja tzv. RSK, a diskriminatorne mjere hrvatske države prema pripadnicima srpskog naroda prerastaju u mjere državnog terorizma.
Lupetalo se o silnoj potrebi bijega Hrvatske s Balkana, njenom osamostaljenju i oslobađanju od „beogradske pljačke“, njenom ulasku u „euroatlantske integracije“, jer ona je oduvijek pripadala „srednjeeuropskom krugu“, a da bi se to moglo trebala je „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ i „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, pa će Hrvatska biti krezovski bogata, bogatija i od Švicarske.
Tuđmanu na ruku išla su silna nastojanja CIA, BND i Vatikana da se Jugoslaviju uništi prvenstveno radi njenog društveno-političkog uređenja, njene nezavisnosti i međunarodnog utjecaja.
Kad su se tim nastojanjima pridružili velikosrpski hegemonistički nacionalizam i velikohrvatski separatistički nacional-šovinizam, smrtna presuda SFRJ je bila potpisana.
No nisu se baš sve zemlje „zapadne demokracije“ oduševljavale uništenjem SFRJ znajući da će nasilna secesija Slovenije i Hrvatske dovesti do rata, EZ je protiveći se Njemačkoj ponudila prekoredni prijem SFRJ u redovno članstvo te asocijacije, pomoć od 5 mlrd. USD za restrukturiranje gospodarstva i obavezu da se po isteku pet godina od SFRJ mogu odvojiti one njene sastavnice koje to budu željele.
Milošević i Tuđman, koji su već prije dogovorili rat kao sredstvo za provedbu dogovora iz Karađorđeva o „humanom preseljenju naroda i razmjeni teritorija“ su taj prijedlog EZ glatko odbili.
Milošević nije htio u EZ „kao lakej“, a Tuđman je prije nužno morao „obnoviti Hrvatsko kraljevstvo“.
A rat je, naravno, bio „opravdan, obramben i pravedan“, a u tom ratu smo “pobijedili treću komunističku vojnu silu svijeta i četvrtu vojnu silu Evrope“. Iako ta vojska, niti država čija je ona bila, u vrijeme „te pobjede“ već četiri godine nije postojala.
Toliko o pričama Franje Tuđmana i njegovih apologeta o stvaranju države i ulasku Hrvatske u „euroatlantske integracije“.
A kakva smo Švicarska, to valjda i sami vidite.
