Farsa zvana "Domovinski rat"
Nakon četiri godine rada na pet kontinenata okončan je veliki znanstveni projekt “Inicijativa znanstvenika” (“Scholars’ Initiative” - SI) koji se bavio raspadom Jugoslavije, odnosno proučavanjem i rješavanjem velikih povijesnih kontroverzi koje i danas dijele narode u regiji.
Istraživanje su sponzorirali United States Institute of Peace (SAD), National Endowment for Democracy (SAD), German Marshall Fund - Balkan Trust for Democracy (SAD) i Purdue University - Peace Studies Program (Indiana, SAD), a u njemu je sudjelovalo oko 250 znanstvenika, uglavnom povjesničara i eksperata iz područja humanističkih znanosti, iz 27 zemalja s pet kontinenata (u zagradama je naveden broj znanstvenika iz pojedine zemlje): Albanija (4), Australija (1), Austrija (11), Bosna i Hercegovina (28), Crna Gora (3), Danska (1), Egipat (1), Francuska (2), Grčka (1), Hrvatska (20), Izrael (1), Italija (5), Kanada (6), Luksemburg (1), Mađarska (3), Makedonija (4), Nizozemska (4), Norveška (4), Novi Zeland (1), Njemačka (10), Rumunjska (1), Slovačka (1), Slovenija (10), Srbija (44), Švicarska (2), Ukrajina (1), UNMiKosovo (12), USA (62), Velika Britanija (16).
Kao što se može vidjeti, polovica znanstvenika bila je iz zemalja bivše Jugoslavije, pri čemu je Hrvatska bila zastupljena s 20 istraživača: Nikica Barić, Alfred Bing, Branka Boban, Dunja Bonacci, Mirjana Domini, Hrvoje Glavač, Igor Graovac, Vesna Ivanović, Tvrtko Jakovina, Vjeran Katunarić, Davorka Matić, Ivica Miškulin, Zoran Oklopčić, Ivan Pađen, Drago Roksandić, Tonči Šitin, Robert Skenderović, Dubravka Ugrešić, Radovan Vukadinović i Ozren Žunec.
Znanstvenici su bili podijeljeni u 11 istraživačkih timova koji su aktivno istraživali 11 najznačajnijih jugoslavenskih kontroverzi (vidi okvir “Projekt SI - 11 povijesnih kontroverzi bivše Jugoslavije”), pokrivajući razdoblje od 1986. do 2000. godine.
Ovim zamašnim projektom nastojalo se u prvom redu utvrditi ključne činjenice te odbaciti mitove i predrasude koji proistječu iz sukobljenih nacionalnih predanja (povijesnih priča) u regiji, a koji su još uvijek snažno ukorijenjeni među sukobljenim stranama.
Kako piše „Slobodna Dalmacija“ od 28. 07. 2007. završeno je poglavlje pod naslovom „Rat u Hrvatskoj 1991. – 1995.“ Znanstvenici su zaključili sljedeće:
1. Beograd je 1990.-1991. iskoristio stvarni, ali i imaginarni srpski strah od ponavljanja ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata. Iako je diskriminacija postojala, ni u kojem slučaju ne može se usporediti s onom iz Drugog svjetskog rata. Ubojstva srpskih građana dogodila su se poslije, tek nakon što je ustanak stvorio drukčije uvjete.
2. Pretjerani udio Srba u policiji, vojsci i partiji stvorio je prijezir i nepovjerenje među Hrvatima. To je potaknulo masovna otpuštanja Srba u Tuđmanovu režimu, koji je pokazao malo poštovanja prema srpskim osjećajima i paranoji.
3. Ovaj rat je bio i građanski i međunarodni rat.
4. Obje su strane u hrvatskom ratu 1991. htjele silom ostvariti svoj cilj. Incident u Borovu Selu i smrt osječkoga šefa policije Reihl-Kira upućuju na odlučnost ekstremista na objema stranama da se služe nasiljem.
5. Opsada i razaranje Vukovara bili su ključni da se svjetska javnost okrene protiv Srbije, pogotovo nakon ubojstva 200 ranjenih hrvatskih ratnih zarobljenika na farmi Ovčara.
6. Dostupna dokumentacija sugerira da Hrvatska vojska nije mnogo kršila međunarodno humanitarno pravo tijekom operacije “Bljesak”.
7. Američki avioni nisu aktivno sudjelovali u operaciji “Oluja”, iako su patrolni avioni uništili radarsku opremu hrvatskih Srba nakon što su ciljani.
8. Iako je hrvatska policija štitila pravoslavne crkve, još uvijek je potrebno da netko objasni Vladin neuspjeh u tome da preduhitri i spriječi pljačku i ubojstvo više stotina Srba (od približno 8000 većinom starih ljudi koji su ostali).
9. Iako su mnogi promatrači očekivali da Srbi pobjegnu od operacije “Oluja”, zbog straha ili jer nisu htjeli živjeti u hrvatskoj nacionalnoj državi, ne postoje dokazi da ih je hrvatska vlada planirala protjerati.
10. Tuđman je prihvatio prisutnost značajne srpske manjine i nije ih javno protjerivao ili provodio nasilje nad njima, ali je preferirao etnički homogenu Hrvatsku i pasivno je prihvatio njihovu odluku da napuste zemlju.
Pa da to malo razmotrimo uz komentar Josipa Boljkovca koji priprema knjigu svojih memoara:
„Rat nije bio nužnost, nego stvar dogovora, a krajnji je cilj bila podjela Bosne i Hercegovine. To je bio plan Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. I ta priča da je tada stvorena hrvatska država nije točna. Mi smo hrvatsku državu imali već u republičkom Ustavu iz 1972. godine na kojemu sam radio. U uvodu toga Ustava stoji: "Socijalistička Republika Hrvatska suverena je država." A Tuđman je srušio tu suverenu državu, a ne stvorio, on je htio biti kralj.“
Ad 1.
Točno je da je velikosrpska propaganda bila zaglušujuća i da je našla plodno tlo među dijelom Srba u Hrvatskoj, ali je isto tako istina da u početku demokratizacije, a to je posebno vidljivo na prvim slobodnim izborima, Srbi se u Hrvatskoj većinski opredjeljuju za SDP, a ne SDS.
Oni su naime očekivali da će SDP uz njihovu pomoć pobijediti na izborima, a ako i ne, onda će bar kao jaka opozicija, cijeneći to što su oni većinski svoj glas dali SDP-u, SDP braniti njihova nacionalna prava i interese. Svjedoci smo da to SDP pod Račanovim vodstvom nije radio, pa se Srbi, razočarani takvim odnosom SDP-a, sve više priklanjaju SDS-u.
Ovakvo kukavičko ponašanje SDP-a bilo je osnova pričama o postojanju dogovora Račan – Tuđman, prema kojem je SDP zapravo bez borbe prepustio vlast HDZ-u na čelu s Tuđmanom, jer se danas sve više i više spominju lažiranja i izborne prijevare u korist HDZ-a na brojnim biračkim mjestima, bez prigovora sa strane SDP-a.
Ad 2.
Konstatacija je u suštini točna, ali je važno naglasiti da Srbi nisu bili nadzastupljeni ( u odnosu na udio u stanovništvu) nigdje gdje su se donosile odluke, zahvaljujući postojanju i primjeni kadrovskih lista, kojima je uz druge uvjete bila navedena i nacionalnost onoga koji dolazi na funkciju, tako je prema tim listama Predsjednik SO Bjelovar uvijek morao biti Hrvat.
Ne znam kakve je veze moglo imati to što je među milicionerima u Hrvatskoj bilo 31 % Srba. Jesu li milicioneri odlučivali o sudbini hrvatske države?
Osim toga u Norvalu, a tamošnji proustaški emigrantski krugovi najzaslužniji su za odabir Tuđmana kao prihvatljivog kandidata i za „partizansku“ i za „ustašku“ Hrvatsku, je odlučeno da se poslije preuzimanja vlasti u Hrvatskoj izvrši lustzracija, ali ne komunista, već Srba.
Ad 3.
Bez svake osnove! Rat u Hrvatskoj bi se, ako bismo bili krajnje dobronamjerni, mogao okarakterizirati kao slamanje pobune dijela stanovništva srpske nacionalnosti. Dakle isključivo kao građanski rat, neovisno o potpori koju su Srbi dobivali prvenstveno od SDS Srbije, a kasnije i od onoga što je ostalo od JNA. Inače bi se i Španjolski građanski rat mogao, radoii angažmana Nijemaca i Talijana na strani fašista i internacionalnih brigada na strani Republike, proglasiti međunarodnim sukobom, a dosad to nitko pametan učinio nije.
Rat u Hrvatskoj ne može se, ni radi uloge JNA, posebno u bici za Vukovar, prozvati međunarodnim, jer je ta savezna vojska, odnosno ono što je od nje ostalo, činom međunarodnog priznanja Hrvatske, Hrvatsku napustila.
Ad 4.
Točno je da su obje strane htjele ostvariti svoj cilj, samo što je cilj bio zajednički i bio dogovoren izmeđ Miloševića i Tuđmana kao provedba PROJEKTA „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“ što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH, a sredstvo za ostvarenje toga projekta trebao je biti rat.
Milošević nije imao teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj, ali su njemu trebali hrvatski Srbi da ih preseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira Pokrajinu, koju onda mora upotrebom represije „spašavati za Srbiju“. Tim spašavanjem Kosova za Srbiju Milošević homogenizira Srbijance, jer ne postoje dva Srbina koja o Kosovu drugačije misle, koji mu daju na izborima svoje glasove i time ga održavaju na vlasti. Vrijeme je pokazalo da je Milošević pao onog trenutka kad mu je MZ oduzela Kosovo, nije više imao oko čega homogenizirati Srbijance i izgubio je izbore.
Dakle Milošević treba hrvatske Srbe, one iste kojih se Tuđman pokušava riješiti, kako bi sveo njihov broj na „razumnu mjeru“. Milošević ne može, međutim, doći među kninske, kordunske ili banijske Srbe i reći im da se presele na Kosovo, jer ih Tuđman i tako ne želi u Hrvatskoj, zato jer svaki Srbin znade da je i Knin i Kordun i Banija Amerika u usporedbi s Kosovom. Zato te Srbe treba iseliti na silu, što znači proizvesti dovoljnu količinu straha koji će natjerati Srbe da napuste svoje domove i imanja, a samo rat može proizvesti dovoljnu količinu straha da se pokrenu velike skupine ljudi na bijeg u cilju spašavanja golog života. U tom smislui, dakle radi proizvođenja mržnje i straha, počinjeni su i mnogi odvratni zločini nad nevinim ljudima, s jedne i druge strane.
Trebalo je nekako natjerati dojučerašnje dobre susjede da se počnu mrziti i rado ratovati jedni protiv drugih.
Ad 5.
Recimo da je Vukovar žrtvovan, jednako kao i Dubrovnik, međunarodnom priznanju Hrvatske.
Ad 6. i 7.
Jesu li možda „znanstvenici“, moram ih staviti pod znake navoda, pogledali dokumentarni filmski uradak pokojnog Kneževića „Oluja nad Krajinom“. Ako to nije bilo masivno kršenje odredbi međunarodnog ratnog prava, što onda je?
Ad 8.
A tko se to, koja jebena hrvatska vlada, uopće trudila da zaštiti ijednog Srbina na područjima vraćenim u ustavno-pravni poredak RH?
Jel' se to možda moglo po onoj Šuškovoj: „Uništiti, razoriti i spaliti sve, da se Srbi nemaju kamo vratiti!“
Ad 9.
Točno, ne postoji pisani nalog hravtskih vlasti da se Srbe protjera iz Hrvatske, što ni u kojem slučaju ne znači da im to nije bio cilj.
Ad 10.
Eh, a nema li dovoljno Tuđmanovih izjava koje nedvosmisleno pokazuju njegove namjere?
