9. svibanj, Dan pobjede nad fašizmom
Osvanuo je tog 09. svibnja 1945. krasan svibanjski dan, nakon gotovo šest godina prvi, bez rike topova i mirisa baruta i paljevine.
Na dan 07. 05 1945. u francuskom Reimsu Treći Reich potpisao je Akt o bezuvjetnoj predaji prema kojem su do 23:00 sata 08. 05. 1945. OS Trećeg Reicha i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale položiti oružje.
U Evropi prestalo je najveće klanje u povijesti ljudskog roda, klanje koje je pokrenula fašistička ideologija, odnosno ona surovija nacistička varijanta. Prestale su silne patnje i progoni drugih i drugačijih. Razloga za slavlje bilo je napretek.
Zato je 09. svibanj određen kao Dan pobjede nad fašizmom i taj dan se slavi u svim zemljama Evrope.
Budući da su jugoslavenski antifašisti dali nemali doprinos u toj borbi, onda je uvijek bilo dovoljno razloga da se taj Dan i kod nas dostojno obilježi.
Pregledavam tako današnji "Jutarnji list" tražeći nekakvu najavu nekakve svečanosti povodom tog Dana i ne nalazim apsolutno ništa.
Čovjek si postavlja pitanje zar je moguće da u zemlji, koja svoj opstanak zahvaljuje upravo tome što su je njeni antifašisti svojom borbom preveli na stranu sila pobjednica nad fašizmom, koja u svojem Ustavu ima antifašizam ugrađen u osnove svoje državnosti, nema potrebe za dostojnim obilježavanjem toga Dana?
Znam da će se kao i jučer, povodom Dana oslobođenja Zagreba, vjerojatno održati nekakav skup vremešnih antifašista, možda netko negdje i položi kakav vijenac, ali to je premalo za ono što taj Dan znači ili bi trebao značiti. Tom slavlju bi trebalo dati znatno veći značaj, jer je u čtavom svijetu antifašizam prihvaćen kao civilizacijska stečevina.
Ili je možda zaista važnije pripremati se za "hodočašće" u Bleiburg i tamo "komemorirati" onima po kojima Hrvatske kao države uopće ne bi bilo.
Zar je zaista taj ustaški revival, a ustaše su bili i fašisti i sluge okupatora, važniji od pobjede nad fašizmom.
Nije li to besprimjerno licemjerje, s jedne starne busati se u antifašistička prsa, a s druge slaviti fašiste, jer se ono, ćemu svake godine svjedočimo na bleiburškom polju, ni uz najbolju volju teško može nazvati komemoracijom.
To postaje tim licemjernije ako se zna da je tamo poginulo 16 ustaša koji su odbili položiti oružje, a desetak ustaških dužnosnika je pobilo svoje porodice i potom izvršilo samoubojstvo.
