Što je "Bleiburg"?
Bezuvjetna kapitulacija nacističke Njemačke, označilo je prestanak rata u Evropi, što je bio povod posvemašnjem slavlju. Slavilo se posvuda, ali ne i na području Jugoslavije, jer su ostaci OS tzv. NDH, crnogorski četnici Sekule Drljevića, ostaci Čerkeza i Kozaka, dio četnika, slovenski domobrani i pripadnici "Bele garde" Lava Rupnika, odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, istinaibog u povlačenju prema austrijskoj granici.
I dok se pripadnici pobjedničkih vojski u Evropi spremaju za povratak kućama, jugoslavenski partizani i dalje ginu u nekima od najžešćih bitaka WWII. Tako se pet dana poslije roka određenog za polaganje oružja poraženih, 13. 05. 1945., odigrala najveća bitka WWII na području Jugoslavije, ona kod Prevalje u Sloveniji, u kojoj su partizani spriječavali odmetnike da se dokopaju Austrije.
Zašto odmetnike?
Pa zato, jer svaki onaj pripadnik neke OS poražene strane u sukobu, koji ne položi oružje i ne prestane s ratnim djelovanjem, do roka koji je utvrđen aktom o prestanku neprijateljstava, temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava prevodi se u status odmetnika i na njega se kasnije zaštitne odredbe koje štite prava ratnih zarobljenika ne odnose.Zato se uvijek određuje razuman rok u kojem zapovjednici na bojišnicama mogu obavijestiti sve jedinice i organizirati predaju ljudstva i oružja.
Dakle, sve ono što se slilo na bleiburško polje nisu više bili vojnici nego odmetnici.
Što je gonilo te ljude da se pod borbom povuku prema Austriji?Kod zločinaca bio je to strah od kazne za počinjene zločine, a kako je zločine trebalo pripisati što većem broju ljudi, jedan dio, pogotovo domobrana, na silu je potjeran na povlačenje, jedan dio je bježao u strahu od partizana, a strah su izazivale razno-razne priče o partizanskim zvjerstvima koje su najčešće poticale iz crkvenih krugova.
Radi toga straha povlačio se jedan dio civila s kojima su ustaše računali kao sa živim štitom.Danas ima već dovoljno dokaza da se može govoriti o tome da je ideja o povlačenju, posebno ostataka OS tzv. NDH i njihovoj predaji zapadnim Saveznicima, potekla osobno od oca "hladnog rata", fanatičnog antikomunista, koji je do zadnjeg časa zajedno s Pavelićem i Stepincem pokušavao "produžiti život" tzv. NDH poslije rata, pape Pia XII.Prema njegovom vjerovanju, a i nastojanju, ratni sukob sovjeta i Zapada bio je više nego izgledan, a onda će se u tom sukobu moći koristiti pripadnici onih poraženih vojski koje su se borile protiv komunista.
Oni koji su se dokopali Engleza bili su silno razočarani time što su ih Englezi odlučili predati svojim saveznicima , partizanima, od kojih su te vojske i poražene.Što se i kako odvilo na bleiburškom polju dobro je poznato. Englezi su Čerkeze i Kozake predali CA, a ostale jugoslavenskim partizanima. Prema Englezima partizanima je predao do 32.000 odmetnika.Od toga broja jedan dio su po njihovom povratku u Jugoslaviju iz razloga bezobzirne osvete partizani ubili bez suda i suđenja, pa to, neovisno o tome što se radi o odmetnicima, predstavlja zločin, dok je drugi dio osuđen na smrt i na vremenske kazne od prijekih vojnih sudova ustrojenih temeljem UVS-a. Najveći dio je poslije nekog vremena provedenog u "kolonama", koje su u funkciji stvaranja mita prozvane "križnim putevima", oslobođen.
Partizani su civile odvojili i gotovo sve, osim ustaških dužnosnika, pripadnika nekih ustaških organizacija i članova njihovih obitelji, oslobodili i poslali kućama.
Što je onda "Bleiburg" u stvari?
To je prije svega mit koji je stvorila ustaška emigracija kao protutežu srpskom mitu o Jasenovcu.Oni su sve ubijene u događanjima obuhvaćenim zbirnom imenicom "Bleiburg", proglasili žrtvama i to nevinim, čiji je broj s vremenom rastao i dosegao 600.000, naravno sve žrtve su bili Hrvati i naravno pobili su ih partizani Srbi, odnosno "četnici preobučeni u partizane", što isto nije točno jer je među partizanima u "bratstvo-jedinstvenom" okružju vladao princip "svak' svoje", tako da su partizani Srbi i Crnogorci bili zaduženi za četnike i ljtićevce, slovenski partizani za slovenske domobrane i belogardejce, a hrvatski partizani za domobrane i ustaše.
Koliko se danas zna, doslovno nijedan Čerkez i Kozak, predan CA, nije preživio, vrlo malo četnika Sekule Drljevića je preživjelo, a bolje nisu prošli ni slovenski domobrani i belogardejci. Pripadnici OS tzv. NDH još su najbolje prošli jer ih je najveći dio ostao na životu.Po meni je to mjesto sramote i za "crne" i za "crvene", za prve zato jer su pokušali pobjeći od kazne za stravične zločine koje su počinili tokom rata, a za druge zato što se nisu mogli svladati i prepustiti sudovima da sude svima onima za koje se znalo ili sumnjalo da su bili počinitelji zločina.U svakom slučaju na bleiburškom polju službene vlasti RH nemaju što tražiti, jer tamo nije bilo nikakvih, a najmanje masovnih, likvidacija ili strijeljanja na smrt osuđenih.S druge strane, ustaška ikonografija i retorika pojedinih govornika, koji ne rade drugo nego veličaju tzv. NDH i ustaštvo, morale bi biti dovoljan razlog da predstavnici službenih hrvatskih vlasti takvim "komemoracijama" ne prisustvuju.
