Nevjerna žena

(Louis Buillet)

Što, zar si rugala tad se kad si mi: "Ljubim te!" rekla?

Što, zar si i to lagala bijednice, a čemu sve to?

Prevarom više si sebi no meni sramote stekla,

Mjesto da dobiješ ljubav dajem ti oproštaj. Eto!

Otvoren on je, iskren, k'o što i ljubavi sila,

Ne treba zbog mene na srcu tuga da ti sjeda.

Ono što ljubljah u tebi tvoja opojnost je bila,

Ono što ljubljah u tebi to se zaboravit' ne da!

Ti nisi nikada bila, ni kad si najviše dala,

Nego instrument skromni pobjednom mojem luku,

U tvom je šupljem drvu duša mi pjevati znala

Sve moje; polet i muku.

Svjetiljci sjaj je tvojoj svjetlo dalo tek moje

I k'o što nekoć u Kaani slavni gost učini, tako

U čisto pretvorih vino ništavilo duše tvoje

I to je svečanost bila kojoj se divio svatko.

Ako je pjema divna, zasluga nije to tvoja.

Mogu je reći svijetu, a ti mu neznana osta

I dok ti blistavim sjajem gozba još zasja moja,

Vjernosti dosta je bilo, ljubavi bilo je dosta.

Sad odoh! I ti stazu ostavi našu!

Diskretni neka ti prašci bore na čelu kriju,

Svršila gozba je sjajna, kad ja sam ispio čašu,

Ako još ostade vina, sluge nek dalje piju!