"Franjo, a što će ti zemlja bez ljudi?"
"Odlaze? Neka samo idu, sretan im put!" - izrekao je, sav ozaren od sreće, Franjo Tuđman na vijest da se Srbi masovno iseljavaju nakon što je počela operacija "Oluja".
On je bio sav sretan jer se "humano preseljenje naroda" kao je to dogovorio s Miloševićem, odvija gotovo bez greške, onako kako je planirano.
Narodu je plasiran "sveti Domovinski rat", "stvaranje države", "pobjeda izvojevana nad trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom svijeta", "gospodarsko čudo", "regionalna vojna sila" ....
A umirovljeni general Bundeswehra mi je u rujnu 1995., kad sam mu se pohvalio "Olujom", rekao sljedeće:
"Obzirom na snage s kojima ste krenuli u operaciju "Oluja" i obzirom na ono čime je vaš protivnik raspolagao, da ste baš protiv sebe ima li tri divizije, a ne tri korpusa, obzirom na konfiguraciju terena, trebali bi vam, u nekakvim normalnim ratnim okolnostima, mjeseci da tu operaciju pobjedonosno okončate i to uz velike ljudske i materijalne gubitke. A vi to riješili u nepuna četiri dana i gotovo bez gubitaka, odnosno uz zanemarive gubitke. Nadalje iz potpunog okruženja puštate čitav jedan korpus da se s ljudstvom i naoružanjem izvuče na za vas potencijalno novo bojište. Kao što bi bilo da su Rusi iz okruženja kod Staljingrada pustili von Paulusove armije da se povuku u Rumunjsku i tamo pregrupiraju. Tko to pametan radi? To, moj gospodine, za nas s vojnički obrazovane smrdi do neba."
E ali nas su naučili da svakog 05. 08. Hrvatska slavi dan "koji se smatra najslavnijim i najblistavijim u njenoj novijoj povijesti, odnosno jedno od rijetkih dostignuća kojim se njeni građani uistinu imaju razloga ponositi. Pobjeda koja se obilježava svakog 5. kolovoza jest istinska, opipljiva pobjeda koja je, za razliku od nogometnih i sličnih ispraznih trijumfa, imala neke konkretne učinke na život stanovnika ove zemlje i odredila njenu budućnost".
Tako nas podučava jedan uvaženi komentator, Dragan Antulov, koji se vjerojatno nijednom nije zapitao kako je moguće da je Bitka na Sutjesci, koju je protiv ukupno jedva dvije divizije partizana vodila najbolja vojska ikad, a čije snage su bile ravne njemačko-talijanskim snagama u bici kod El Alameina, trajala gotovo mjesec dana i završila partizanskim probojem obruča i izvlačenjem preostalih snaga u istočnu Bosnu. S jedne i druge strane u toj bici poginulo je gotovo 15.000 boraca, od čega dvije trećine partizana.
Taj komentator istinaibog veli:
"Kada se govori o "Oluji", radi mentalne higijene nacije se mora gledati i na njenu tamnu stranu, odnosno suočiti sa stotinama ubijene starčadi i desetinama tisuća spaljenih i opljačkanih kuća. Da se o tome mislilo ranije, blistava pobjeda bi bila još blistavija, odnosno ne bi bilo tamne mrlje na onome što je trebalo biti najsvjetlijom stranicom hrvatske povijesti. Danas vjerojatno slavlje ne bi bilo zasjenjeno sudskim razmiricama nekadašnjih suboraca, pričama o tajnim računima i "zaslužnim" generalima koji su se bogatili na nečijoj krvi i zbog kojih sutra možda slavimo dvanaesti umjesto trinaestog, četrnaestog ili petnaestog Dana pobjede."
Ali kao što vidite, taj komentator uopće ne spominje izgon gotovo cjelokupne populacije s "Olujom" "oslobođenih" prostora, jer te ljudske sudbine, to "čupanje iz korijena" dijela hrvatskih državljana kod našeg vrlog komentatora ne izaziva nikakvu reakciju, oni nisu zaslužili da ih Dragan Antulov makar spomene. Kao da se ne radi o živim ljudima. I to njih gotovo četvrt milijuna.
Mislim da bi se vrli komentator trebao postidjeti pred pokojnim Mikom Tripalom, koji je znao da je svaki materijalni gubitak nadoknadiv, samo ljudski gubitak je nenadoknadiv, pa je zato Tuđmana i zapitao:
"Franjo, a što će ti zemlja bez ljudi?"
