"U Haag je trebao cijeli politički i vojni vrh Hrvatske"

Pod navedenim naslovom današnji "Jutarnji list" objavljuje tobože ekskluzivni materijal s popisom svih iz političkog i vojnog vrha Hrvatske koji su na bilo koji način bili zanimljivi ICTY.

U tom članku, čak i za slabije poznavatelje prilika i zbivanja u predratnoj, ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, nema ničeg novog i ničeg ekskluzivnog, sve su to puno puta prožvakane teme. Možda je jedina novost faksimil izvornog dokumenta, koji po svemu sudeći dosad nije bio objavljivan.

Postavlja se pitanje zašto bi itko išao procesuirati i suditi onima koji su jedino htjeli Hrvatsku osamostaliti, odnosno izvesti je iz savezne države, što je bio sasvim legitimni cilj. Ono što je sporno je legalnost takvog procesa, jer je pravo na smoopredjeljenje do otcijepljenja spomenuto tek u preambuli Ustava SFRJ iz 1974., a u normativnom njegovom dijelu nema niti jednog članka koji bi o tome govorio. Dakle to pravo je bilo deklarativno i u praksi neostvarivo legalnim putem.

Otkuda uopće potreba za razdruživanjem iz savezne države koja je, što se zaštite sastavnica tiče imala ugrađene elemente konfederalizma, tako da su se sve odluke koje su zadirale u prava i obaveze članica federacije donosile konsenzusom u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije?

SFRJ nikad nije bila monolit, ali se zasnivala na tri glavna koheziona faktora Josipu Brozu Titu, SKJ i JNA.

Sve vrijeme postojanja Jugoslavije postojalo je trvenje među sastavnicama federacije, prvo zato jer Drugi svjetski rat na jugoslavenskim prostorima nikad nije završen, a drugo radi neprekidnog subverzivnog djelovanja nacional-šovinističkih snaga posebno u Hrvatskoj i Srbiji i treće radi silnog nezadovoljstva u Srbiji radi njenog teritorijalnog ustrojstva s dvije autonomne pokrajine, koje su si tokom vremena uzele prerogative države, na što nisu imale pravo, jer je to pravo priznato samo republikama.

Već za vriijeme Titove bolesti počele su rasprave o potrebi redizajna SFRJ sa Srbijanske strane u smislu jedinstvene Srbije, a sa Hrvatske i Slovenske strane u smislu jačanja konfederalnih prava.

Cjeloviti srbijanski zahtjevi i pravci djelovanja obznanjeni su u čuvenom Memorandumu SANU, a na političkoj sceni jasno ih je inaugurirao Slobodan Milošević.

SKJ, koji ni sam nije bio monolitan, već također federaliziran i bez Tita, jednostavno nema snage da adekvatno, s pozicija jasnog jugoslavenskog opredjeljenja, energično odgovori i bar pokuša spriječiti te po federaciju pogubne tendencije.

Slijedi Miloševićev zahtjev za preuređenje SFRJ u "modernu federaciju" po principu "jedan čovjek, jedan glas", što je ustvari bilo nastojanje za ustrojstvo Jugoslavije kao unitarne države pod srpskom dominacijom. To bi bio takav koark unatrag da ga druge republike jednostavno nisu mogle prihvatiti, jer bi to za njih značilo gubitak državnosti i prava na izvorni suverenitet uz gubitak mogućnosti zaštite svojih interesana na saveznoj razini, jer bi se sve odluke donosile bez instituta konsenzusa, dakle preglasavanjem, a to znači u interesu najbrojnijeg naroda.

Sve to na kraju dovodi do faktičkog raspada SKJ kad delegacije slovenskih i hrvatskih komunista napuštaju 14. izvanredni kongres SKJ. Tako je nestao i drugi kohezioni faktor SFRJ. Ostala je samo JNA, a vojska već i zbog svojeg ustrojstva sama ne može državu držati na okupu.

Ipak život nije stao, ubrzano se kreće u demokratizaciju društva pripremaju se, poslije 50 godina, prvi slobodni izbori, za koje je izgleda, bar što se Hrvatske tiče, najspremnija proustaška i protujugoslavenska emigracija. Ona je dugi niz godina bila u potrazi za svojim kandidatom koji bi na slobodnim izborima mogao pobijediti, u tom djelovanju apsolutno najaktivniji bio je franjevački punkt u Norvalu. I oni su nepogrešivo pronašli kandidata prihvatljivog i "ustaškoj" i "partizanskoj" Hrvatskoj, "disidenta" Franju Tuđmana, kojemu je pružana sva logistička i novčana pomoć samo da se dočepa vlasti, a onda da se krene u proces lustracije, ali ne komunista, već Srba u Hrvatskoj.

Tuđman je svoju misju ozbiljno shvatio i odmah po dolasku na vlast počinje s programom koji mora dovesti do smanjenja broja Srba u Hrvatskoj na "prihvatljivu" razinu. S jedne strane zaglušujuća velikosrpska propaganda i program "svi Srbi u jednoj državi" (kao da to nisu bili u SFRJ), a s druge proustaške najave "gustih magli", "vrba" i granica na Drini", koje prate maltretiranja i otpuštanja Srba s posla, dovode do pobune Srba u Hrvatskoj. Već u siječnju 1991. pojavili su se tzv. eskadroni smrti, koji su vršljali ne samo po Krajini sijući među Srbima paniku i strah.

Sam Tuđman, nedoučeni karijerist, koji je uvjeren u svoje poslanje, pogrešno misli da politikom toplo-hladno može stvari držati pod kontrolom, iako ni sam nije baš načisto kojom "tehnologijom" istjerati bar polovicu Srba iz Hrvatske. I tu mu dolazi spas u obliku Slobodana Miloševića, koji dobro zna da Tuđmanu smetaju Srbi, a njemu bi mogli dobro doći da ih naseli na Kosovo i dodatno destabilizira prilike u Pokrajini, kako bi onda represijom mogao "spašavati" Kosovo za Srbiju, dobivati glasove Srbijanaca na izborima i tako opstajati na vlasti. To je tog 25. ožujka 1991. u Karađorđevu Milošević predložio Tuđmanu, nudeći mu u paketu i priliku da zajednički podijele BiH. Kao sredstvo za provođenje toga cilja dogovoren je rat, jer samo rat može prouzročiti dovoljno straha da natjera veliki broj ljudi na napuštanje svojih domova i traženje spasa u kakvoj-takvoj sigurnosti. Na sastanku u Tikvešu 15. travnja 1991. Milošević i Tuđman perfektuirali su sve oko podjele BiH i rat je mogao početi. Tuđman, bez vojne sile, ima namjeru oformiti stranačku vojsku HDZ-a, naoružavajući njegovo članstvo, ali situaciju mu kvari i dodatno komplicira D. Paraga osnivanjem paravojnog HOS-a, stranačke vojske HSP-a, vojnički potpuno bezvrijednog, ali silno štetnog na propagandnoj razini.

Kako za ozbiljne ratne sukobe među pripadnicima hrvatskog i srpskog naroda ne postoji dovoljno mržnje, jedna i druga strana počinju činiti zvjerstva kako bi se razina mržnje podigla, a rat mogao "komfornije" voditi.

Detalji dogovora dvojice zlotvora nisu naravno smjeli postati javna svojina, javna retorika bila je sasvim druga i drugačija, pa je s hrvatske strane sve detalje znao, pretpostavljam, jedino G. Šušak, a sa srpske general J. Stanišić.

Svi drugi su znali samo poneki od fragmenata dogovora iz Karađorđeva i Tikveša, koji su imali za cilj uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH.

Dakle za sud u den Haagu mogli su, kao pokretači zločinačkog pothvata, biti zanimljivi jedino Milošević i Tuđman i uz njih J. Stanišić i G. Šušak, koji su se dobrovoljno prihvatili provođenja plana "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija", što je bio eufemistički naziv za izgon Srba iz Hrvatske, etnička čišćenja i podjelu BiH.

Svi drugi su za ICTY mogli biti zanimljivi jedino kao oni koji su zapovijedali počinjenje zločina, sami ih činili ili kao zapovjednici na terenu propuštali procesuirati one svoje podređene koji su zločine činili.

Posebno treba naglasiti da je najveći dio vojne i polčitičke elite u Hrvatskoj bio uvjeren da se rat vodi radi osamostaljenja Hrvatske, na pamet im nije padalo da su i sami žrtve najordinarnije prevare. Da su neki od njih znali da je rat planiran, pobjegli bi i od funkcija i iz Hrvatske glavom bez obzira.