Je li SDP veliki gubitnik?
SDP je po svojem djelovanju stranka desnog centra, koja je samo prividno stranka ljevice, jer je hrvatska poltička scena jako pomaknuta udesno.
Politika SDP-a je bila obilježena nečim što se zove "odlučno možda" svojeg dugogodišnjeg prvog čovjeka I. Račana.
Kroz sve ove godine, od razlaza s Miloševićem na 14. Izvanrednom kongresu SKJ, pa do Račanove smrti ne mogu se oteti dojmu da je Račan, neovisno o onoj izjavi o "stranci opasnih namjera", imao svojevrsni deal s Tuđmanom.
Tri stvari koje me na to najviše upućuju su:
1. Izostanak reakcije represivnog aparata SRH na ulazak u zemlju deklariranih ustaša uoči raspisivanja prvih slobodnih izbora
2. Izostanak reakcije na brojne izborne prijevare koje su rađene u korist HDZ, pa ga vjerojatno i dovele do izborne pobjede na prvim slobodnim izborima
3. Izostanak energične reakcije u zaštiti Srba u Hrvatskoj od progona kojemu su bili izloženi već tokom predizborne kampanje a pogotovo otkad je HDZ preuzeo vlast, a SDP je imao obavezu to učiniti, ne samo radi očuvanja mira i razvoja demokracije, već i zato što je velika većina Srba u Hrvatskoj svoj glas na izborima dala SDP-u, a ne SDS-u kako se to očekivalo.
Na unutarnjem planu SDP se zalagao za pretvorbu vlasništva i privatizaciju po Markovićevom modelu, koji se pokazao kao primjereniji i pljački daleko manje podložan od podržavljenja i privatiztacije a la tuđmaniana ili a la wild.
A kad je ta privatizacija provođena i kad se vidjelo da se radi o ordinarnoj pljački društvenog bogatstva, opet je izostala energična reakcija SDP-a.
Izostala je reakcija SDP-a i na pretvaranje nekih poduzeća, a posebno INE u parabudžetske institucije, izvlačenje novca iz tih poduzeća, što ih je gotovo potpuno uništilo. U "mraku" je primjerice INA mogla bez problema kupiti 10 MOL-ova ili OMV-a (svih njenih 13 bušaćih garnitura, te vlastita platforma uz dvije unajmljene radilo je punom parom), a kad ju je obasjala Tuđmanova "svijetlost", došla je u situaciju da 1996. nije imala kapitala ni za jednostavnu reprodukciju (nijedna garnitura ni platforma nisu radile).
Izostala je reakcija SDP-a i na pljačku fonda ZMIORH, provedenu odmah nakon što je HDZ preuzeo vlast (ukidanje zakonske obaveze fonda za slučaj ratnog stanja, kad je "višak" sredstava fondu jednostavno oduzet), kao ni potpuno urušavanje mirovinskog sustava nakon pljačke koju je izvršila 1994. vlada Nikice Valentića, u potpunosti prazneći mirovinske fondove prilikom provođenja stabilizacije i uvođenja kune, jer su mirovinski fondovi bili jedini u kojima je još bilo novca.
Skanjivao se SDP reagirati i na one Tuđmanove poteze koji su štetili Hrvatskoj na međunnarodnom planu, pa i na one (podjela BiH) koji su je dovele na prag sankcija.
U redovima SDP-a je ipak najviše nekorumpiranih profesionalaca i članova, premda ni ta stranka nije imuna od toga. Mislim da to može zahvaliti prvenstveno tome što je rigidno dogmatsko krilo nekdašnjeg SKH završilo u drugim strankama, mahom u HDZ-u.
Nakon preuzimanja vlasti 2000. SDP je krenuo u popravak stanja unutar države, a na vanjskom planu "umivati nam lice" i pokazati ono nasmješeno, nasuprot Tuđmanovom vječito namrgođenom. To je ubrzo dalo rezultate, pa su nam u posjete ponovo počeli dolaziti oni koji su nas zaobilazili u širokom luku.
Tako je HDZ-ova, ustvari Škegrina gospodarska politika, za koju nije bilo nijednog hrvatskog ekonomiste od imena koji bi tu politiku podržavao, podržavao ju je jedino Tuđman, a on je bio potpuni ekonomski analfabeta, dovela do stvaranja ogromnog unutarnjeg duga, koji, procijenjeno je, bio i veći od onog inozemnog. Taj unutarnji dug (nitko nikom nije plaćao račune za robu i usluge) doveo je do propasti mnoga poduzeća a zemlju na prag bankrota.
SDP je u toku svoje četverogodišnje vladavine uspio u potpunosti sanirati taj unutarnji dug (navodno da je pod HDZ-ovom vlašću počeo ponovo rasti), istinaibog dijelom i na račun povećanog zaduživanja vani.
Tako je i INA živnula i ponovo počela aktivirati svoje bušaće garniture, osjetio se taj gospodarski zamah.
Imam dojam da bi SDP-ova vlada učinila i puno više da nije permanentno radila pod prijetnjom državnog udara iz redova HDZ-a i opstrukcijom D. Budiše, glavnog koalicijskog partnera.
Oklijevanja te 2000. jednostavno nije smjelo biti, nakon one Mesićeve "sječe" narogušenih instant-generala, Račan se jednostavno morao, bez obzira na sve prijetnje koje su dolazile od Sanadera, energično provoditi sve zamišljene i zacrtane reforme, jer jedno su bile prijetnje, a drugo bil' se Sanader usudio provesti državni udar i preuzeti vlast, koristeći i dio vojnog vrha i HDZ-ove plaćenike "branitelje".
I na kraju Račan je vješto igrao i nije izručio Gotovinu, a morao je, jer Sanader ga je izručio bez pardona, zaboravivši sve ono što je izrekao na Splitskoj rivi.
Ostat će upamćeno da je za vrijeme Sanaderove vlade RH dobila pozivnicu za pridruženje NATO-u, a vjerojatno će postati i članicom EU.
Tako će sve povijesne zasluge (osamostaljenje, pozivnica za NATO, članstvo u EU) pripasti HDZ-u i to sve zato jer je HDZ prihvatio sve zahtjeve HSS i HSLS, iako mnoge s figom u džepu, dokopavši se vlasti.
Zbog silnih obaveza prema "braniteljima" koje će eskalirati i država ih neće moći ispunjavati, HDZ će sići s vlasti, a vrući krumpir smanjenja ili čak ukidanja braniteljskih prava morat će preuzeti netko drugi.
Nastavak poltike "odlučno možda" doveo je do toga da SDP nije mogao smoći snage i prihvaćajući zahtjeve HSS i HSLS oformiti vladu, nakon zadnjih izbora, ostavši tako i bez vlasti i bez (po)časti.
Zato smatram da je SDP veliki gubitnik.
