Ishodište zla

Zlo se valja ulicama hrvatskih gradova, zlo prijeti da potpuno preuzme kontrolu nad hrvatskim društvom, zlo se širi nezaustavljivo, a političke volje nema da pred zlom ispriječi represivni aparat i sudstvo, koji jedini mogu zlo zaustaviti.

U što se to Hrvatska pretvorila danas, niti dvadeset godina od onih vremena kad je slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta (istzinaibog u okviru SFRJ).

Ima li zlo u Hrvatskoj svoje ishodište, tko ga je i na koji način inicirao, tko mu davao „zraka“, tko mu dopuštao da se razmaše.

Nesumnjivo da u pozadini stoji najveći krivac za sva hrvatska zla, Franjo Tuđman, nedoučeni, uskogrugni i netolerantni apsolutni vladar Hrvatske kroz čitavo desetljeće.

Taj se okruživao licima s međunarodnih tjeralica kao što su Mladen Naletilić Tuta ili Zlatko Bagarić s kojim je čak pratio utakmice svjetskog prvenstva u Francuskoj, ubojice kao Miro Barešić, Franjo Goreta (taj je čak dogurao do čina pukovnika HV) ili Bože Vukušić kojeg je, prevarivši Genschera, dovukao iz njemačkog zatvora gdje je služio doživotnu kaznu, tobože da nastavi robijati u hrvatskom zatvoru ...

Trebam li posebno naglašavati da je po dolasku u Hrvatsku praktički odmah pušten na slobodu.

U nepotrebnom ratu, a da je bio nepotreban to je danas valjda svakom pametnom jasno, puštani su iz zatvora i najokorjeliji kriminalci da se „bore za Hrvatsku“, kao da je Hrvatska oskudijevala ljudima spremnim za borbu.

U povijesti su države u krajnjoj nuždi pribjegavale tom vojačenju kriminalaca, samo što su ih nakon završetka rata i vraćale u zatvor, dok je Tuđman u Hrvatskoj to zaboravio učiniti, a oni su se, sad kao branitelji, nastavili baviti poslom koji su najbolje znali.

Priča se da mnogi od njih danas imaju sasvim legalna poduzeća koja im služe kao odličan paravan za neke druge aktivnosti.

Već za vrijeme rata imamo reketarenje vlasnika zagrebačkih lokala, tako da ja mislim da danas ne postoji kafić koji nekom ne plaća „zaštitu“.

Vlasti su mirno promatrale kako im se ispred nosa odvijaju prevare naivnih građana kroz nešto što se eufemistički prozvalo „financijski inženjering“ ili ovakve i onakve štedionice..

Najmiliji Tuđmanov ministar je navodno autor projekta pod naslovom „Droga za oružje“ kroz koji se nesmetanim tranzitom kroz Hrvatsku i plasmanom droge u zemlje zapadne Evrope trebalo postići dva cilja, kazniti te zemlje radi embarga na nabavu oružja, koji je usput rečeno bio izrečen Jugoslaviji, a s druge strane pribaviti novac „za obranu“.

To što se protagonistima te „operacije“ novac omilio, pa je drogom premrežena čitava Hrvatska, a onda nikako da sudimo i osudimo generala uhvaćenog sa stotinama kilograma droge.

Pripadnici HV su bili ti koji su uredno transferirali ukradene skupe automobile, preko BiH na Bliski istok, da ne govorimo o malverzacijama u MORH-u pri nabavi oružja, podizanju i trošenju novca s tajnih računa u inozemstvu.

Pitanje je hoće li istraga i suđenje Zagorcu, ako do njega uopće i dođe, dati bar djelomični odgovor na neka otvorena pitanja, pa i na površinu izbaciti imena iz samog vrha hrvatskih vlasti.

Dakle problem je u tome što su gotovo svi segmenti hrvatskog društva, radi njegovog nesuzbijanja, premreženi kriminalom, a radi umiješanosti ljudi iz vlasti nije bilo poilitičke volje da se ozbiljno krene u razotkrivanje i suzbijanje kriminala i korupcije u društvu.

Ja to nečinjenje ne mogu pripisati samo nesposobnoj policiji, jer i kad je policija pokazala volju da krene u akciju, kao što je bio slučaj s R. Ostojićem i njegovim projektom „Magla“, ispriječila se politka i projekt zaustavila.

Taj izostanak političke volje je rezultirao neriješenim slučajevima ubojstava ili premlaćivanja radi zastrašivanja.

Ako pođemo od Tuđmana kao onoga tko je bio sklon ljudima koji su hodali po samom „rubu“, a poneki taj rub i prešli, dolazimo do toga da današnji državni vrh čine Tuđmanovi „sinovi“, gotovo da nema nikoga tko se nije ispilavio iz njegovog inkubatora, a svi dijele Tuđmanov svjetonazor i sklonosti.

Opozicija, nažalost, nije ništa bolja od pozicije, pa neuvjerljivo djeluju Milanovićevi pozivi za Sanaderovom ostavkom, jer on je predsjednik stranke koja u svojem vrhu ima jednog Bandića, čiju kandidaturu za gradonačelnika Zagreba kani podržati, usprkos svim aferama koje je dosad producirao Bandić, a posebno kroz sumnjive poslove Zagrebačkog Holdinga, nema pravo nikom ništa prigovarati, niti ikoga pozivati na odgovornost.

Mnogi danas u Hrvatskoj pozdravljaju Sanaderov „odlučni“ potez, kao da je Sanader imao drugog izlaza, on je morao smijeniti nadležne resorne ministre ili sam podnijeti ostavku, što se neće dogoditi nikad pa ni onda, jer Sanadera se od vlasti niti bagerom odvući ne može.

To je prvenstveno bio iznuđeni potez, nije nikakvo Sanaderovo „progledavanje“ niti plod analize rada dvoje ministara.

Da nije bilo ovog šokantnog događaja, Sanader nikad ne bi smijenio niti Rončevića niti Lovrinku. Zašto bi to činio, kad su mu oni spadali među najposlušnije ministre?

Vjerujem li ja u mogućnost zaokreta i početak dosljedne i bespoštedne borbe hrvatskih vlasti protiv kriminala, pvenstveno organiziranog i korupcije?

Bojim se da s ovom vladajućom garniturom to neće biti moguće, a rezervna nije ništa bolja.

Tužno.