Kuda srljaš Milanoviću?
Današnji "Jutarnji list" piše da se šef SDP, Zoran Milanović, uz Antu Kotromanovića i Ranka Ostojića sprema početkom rujna posjetiti Bleiburg. Njima bi se trebali pridružiti otac i sin Goldstein i jedan predstavnik hrvatskih Srba.
Milanovićev odlazak na Bleiburg je motiviran time što SDP želi zorno pokazati da smatra da je "zločin uvijek zločin i da su žrtve uvijek žrtve”.
Pitam se postoji li možda nekakav drugi način i neko drugo mjesto gdje bi se to zorno pokazalo, jer mi se čini da Bleiburško polje to baš i nije.
Odlazak na Bleiburg znači samo podržavati ustaški mit i bez imalo kritičnosti i odmaka prihvaćati ustašku retoriku o "genocidu nad hrvatskim narodom".
Odlazak na Bleiburg znači podržati mit koji je stvorila ustaška emigracija kao protutežu srpskom mitu o Jasenovcu.
Ustaška emigracija je sve stradale u događanjima obuhvaćenim zbirnom imenicom "Bleiburg", proglasila žrtvama i to nevinim, čiji je broj s vremenom rastao i dosegao 600.000, naravno sve žrtve su bili Hrvati i naravno pobili su ih partizani Srbi, odnosno "četnici preobučeni u partizane", što isto nije točno jer je među partizanima u "bratstvo-jedinstvenom" okružju vladao princip "svak' svoje", tako da su partizani Srbi i Crnogorci bili zaduženi za četnike i ljtićevce, slovenski partizani za slovenske domobrane i belogardejce, a hrvatski partizani za domobrane i ustaše.
A Bleiburško polje je mjesto predaje odmetnutih kvislinških vojski s područja okupirane Jugoslavije, pa se postavlja pitanje što se tamo ima obilježavati, što slaviti i što komemorirati?
Za kim ili čim žaliti?
Samo za tzv. NDH i ustaštvom!
Na samom Bleiburškom polju, koliko se zna, nikakvih likvidacija bilo nije, osim ako se pod time ne podrazumijeva, izvori navode, ukupno šesnaest poginulih odmetnika u oružanim čarkama do kojih je došlo između odmetnika i partizana kad su neki odmetnici odbili položiti oružje. Jel' pritom tko poginuo i s partizanske strane nema podataka.
S druge strane britanski izvori navode da su Englezi svojim saveznicima partizanima predali ukupno oko 32.000 ljudi od čega oko 12.500 Hrvata.
Koja se to onda tragedija hravtskog naroda dogodila na Bleiburškom polju?
Konačno su razoružani ostaci odmetnutih kvislinških vojski i to 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata.
I to je tragedija?
Za koga?
Za hrvatski narod sigurno ne, jer kvislinzi i kolaboracionisti, kao sluge okupatora, su ono najgore što neki narod može dati. Dakle 15. 05. 1945. na Bleiburškom polju nema nikakvih hrvatskih vojnika, već samo ostaci odmetnutih kvislinških vojski. To što su neki od njih po nacionalnosti Hrvati ne mijenja maligni karakter odmetnute zločinačke bulumente.
Znači da obilazak spomenika na Bleiburškom polju, kojeg je podigla ustaška emigracija, može značiti jedino odavanje počasti ustaštvu i ustaškoj državi prihvaćajući sve one laži i nebuloze koje su ugrađene u mit o "Bleiburgu".
Mislim da čestit čovjek tamo nema što tražiti.
Nadalje "zločin je zločin i žrtva je žrtva" može u ovom slučaju izazvati neželjene konotacije, pa izjednačiti na smrt osuđenog i strijeljanog koljača iz Jasenovca, kojega se prikazuje kao nevinu žrtvu i dijete koje je taj koljač zaklao u Jasenovcu.
Prvi nije nikakva žrtva, a pogotovo nije nevina žrtva.
Radi svega navedenog mislim da ni Z. Milanoviću ni ikome od njegove pratnje nije mjesto na Bleiburškom polju.
Jedinu pravu stvar koju bi Milanović i SDP mogli napraviti je da potaknu seriju znanstvenih istraživanja kojima bi se rasvijetlila sva događanja i evidentirali stradalnici i žrtrve i sve ono što se može podvesti pod pojam "Bleiburg"
Pritom bi trebalo poštovati sljedeće:
1. Događanja iz 1945. treba promatrati u kontekstu vremena i prilika iz toga doba, bilo je to vrijeme bezakonja i bezvlašća, preslikavati ih na vrijeme sadašnje i današnje prilike je jednostavno nedopustivo za svakoga tko želi istinu.
2. U "ratu poslije rata" na području Slovenije poginule su desetine tisuća kvislinga i oni su negdje pokopani.
Koliko ih je?
Jesu li oni žrtve?
Nisu!
3. Brojnim ratnim zarobljenicima i odmetnicima sudili su za počinjena zlodjela prijeki vojni sudovi ustrojeni prema UVS-u i osudili ih na smrt, a kazne su izvršene.
Koliko ih je?
I oni su negdje pokopani, možda čak s onima poginulim u borbama.
Jesu li oni žrtve?
Nisu!
4. Ratni pobjednici nisu izdržali, već su pribjegli retalijacijama, pa su iz bezobzirne osvete pobili neke zarobljene kvislinge i kolaboracioniste bez suda i suđenja, što jest zločin.
Koliko ih je?
Jesu li to žrtve?
Jesu!
Pobrinuti se da se dođe do istine vrijednije je od bilo kakvog podilaženja bilo kome, a pogotovo ako se tim podilaženjem misli doći do nekakvih glasova na predstojećim izborima, jer te pretpostavljene glasove SDP nikad neće dobiti, pa čak kad bi "U" stavio u amblem stranke.
Istina je jedina koja naciju može osloboditi tenzija a kroz to oslobađanje potaknuti razvoj pozitivnog ozračja u hrvatskom društvu i dovesti do toga da 2. Svjetski rat u Hrvatskoj napokon završi, da se stvari stave na svoje mjesto, a mitovi koji truju odnose među ljudima napokon razobliče i nestanu.
