Pitajte Dragu Pilsela, ...

... a žao mi je što ne mogu reći da pitate Vinka Nikolića ili mojeg rođaka I. M. jer su obojica mrtvi.

A što bi ih to trebalo pitati?

Pa to o ustaškim "istinama"!

Naime Drago Pilsel, redovnik idoktriniran ustaštvom, član Opus Dei, dolazi u "tamnicu" Hrvatsku, zemlju u kojoj se ne smije reći da si Hrvat, u kojoj ne smiješ ići u crkvu, zemlju u kojoj haraju tajne policije daleko gore od STASI ili SECURITATE ... a ono što vidi ne vjeruje vlastitim očima, dakle doslovno ništa od onoga čime su mu ustaška braća punila uši nije istina.

Ostarjeli pjesnik Vinko Nikolić, zakleti ustaša, dolazi u Hrvatsku i isto ne vjeruje svojim očima, ta destljećima je slušao tlapnje o nasilju koje "srpske službe sigurnosti, stotinu puta gore od kraljevske žandarmerije, provode nad Hrvatima". Kad se sam uvjerio da su sve to bile laži odrekao se i ustaštva i "Ode poglavniku" koju je spjevao najvećem monstrumu iz redova hrvatskog naroda.

I sad zanimljiva priča o mojem rođaku ....

Za vrijeme Drugog svjetskog rata oko 20 pripadnika šire obitelji bili su u ratu, tko u kojoj vojsci, domobranima, ustašama, partizanima, legiji, Wehrmachtu, a jedan je čak bio i u GESTAPO-u.

Svi su rat preživjeli, ovi koji su bili u redovima kvislinga prošli su "kolone", neki su bili i osuđeni na duže vremenske kazne, ali svi, osim ovoga o kome ću reći nešto više, obuhvaćeni su općom amnestijom 15. 08. 1945. i pušteni kućama.

Ovaj, o kojem želim pričati, bio je pilot lovac u X. Kesserligovom korpusu ,stacioniran u Norveškoj do iskrcavanja saveznika na Siciliju, kad je čitav korpus prebačen u Italiju. Početkom travnja 1945. kao Hrvat završava u Zagrebu na Borongaju. Svjestan da će kao njemački oficir biti od narodnog suda osuđen na smrt, on i njegov mehaničar donose odluku o bijegu, izbacuju iz Messserschmitta 110 sve naoružanje i ugrađuju dodatne spremnike za gorivo, kojega bi trebalo biti dovoljno da dohvate Španjolsku. Međutim, kako su iz opreza morali letjeti nisko i slijediti konfiguraciju terena, sletjeli su u Francuskoj u podnožju Pirineja. Francuzi su ga predali Englezima, ovi ga smjestili najprije u kamp kod Barija, a potom predali Amerima, koji su ga prebacili u logor na Siciliji. I da ne dužim, uz pomoć rođaka iz Argentine završio je u toj zemlji, radio tamo kao mehaničar, oženio se i otvorio nekakav svoj biznis, dostatno za pristojan život.

1970. otac mu se teško razbolio i on je zaželio vidjeti oca prije smrti, ali smije li on kao proglašeni ratni zločinac ući u Jugoslaviju? Provjerio sam i doznao da je amnestiran općom amnestijom iz 1961. i da kao argentinski državljanin slobodno može doći u SFRJ. Međutim on se sam nije usudio ući u zemlju pa sam ja išao u Trst po njega, otkud smo vlakom krenuli u Jugu. Kad je vidio pogranične milicionere i carinike sa crvenom petokrakom na kapama on se jednostavno ukočio od straha, jer evo "ovi idu po njega". Jedva sam ga umirio. Pristižemo u Zagreb u nedjeljno predvečerje, mislim da se baš igrala utakmica između Dinama i Hajduka, na peronu Glavnog kolodvora poveća grupa milicionera .... I opet panika i opet strah. Dođosmo u tadašnje općinsko mjesto, čovjek se čudom čudi što tamo stoje jedna nedaleko druge katolička i pravoslavna crkva, onakve kakvim ih se on sjeća iz svoje mladosti. A čovjek se čudom čudi, jer on "zna" da su "komunisti srušili sve crkve i pobili sve svećenike". Pita me smijemo li ući u crkvu, rekoh zašto ne bismo smjeli ... Uđosmo u crkvu, on promrmlja molitvu, izađemo van, preko puta crkve milicijska stanica, ispred nje stoje dvojica milicionara, koji će nas "sad zgrabiti". Naravno ništa se ne događa. I tako čovjek provede petnaestak dana u Hrvatskoj uglavnom u sveopćem čuđenju, pogotovo kad je vidio sve rođake "koje su komunisti pobili na Bleiburgu".

Naravno da ga nitko od vlasti nikuda zvao nije, niti ga je itko išta pitao.

Kad mu je 1975. otac umro, doletio je na sprovod, tada mi je rekao da su ga nakon povratka u Argentinu "braća skoro ubila" proglasivši ga "komunističkim agentom kojemu su komunisti isprali mozak pa on sada širi komunističku propagandu i laži o domovini", a on meni kaže da je "samo ispričao ono što je svojim očima vidio i u što se sam uvjerio".

Poslije je svake godine s porodicom dolazio na ljetovanje, a kad je umro, sve do svoje smrti dolazila je njegova žena.

Ja se tom mojem rođaku nisam čudio, ta živio je 23 godine u Argentini, slušajući ustaške laži, ali se čudim ovim "domoljubima" koji su sve vrijeme živjeli ovdje, a šire laži i tvrde ludosti kao da su oni sve vrijeme živjeli u Argentini.

Baš nijedan od spomenutih mojih rođaka, uključujući i mojeg pokojnog oca, nekolicina ih je još na životu, nikad nikakvog problema s komunističkim vlastima imao nije, istinaibog, nijedan od njih nije rušio državu, koju su smatrali svojom, druge nisu imali, a isto tako nijedan od njih nije svoju djecu odgajao tako da budu idioti.

Svi do jednog mrzili su Pavelića i ništa dobrog nikad o tzv. NDH nisu rekli.