Što smo to dobili osamostaljenjem, ...
... pardon "stvaranjem" države?
Orući po mozgu i prizivajući u sjećanje nekakva bivša vremena, prisjećam se kad je tamo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća SIV objavio da je SFRJ stranim vjerovnicima dužna 21 mlrd USD.
Sjećam se kakvu je to nevjericu i konsternaciju u društvu izazvalo, pogotovo u Hrvatskoj, gotovo da je uvedeno izvanredno stanje, jer su komunisti, a pogotovo to vrijedi za SKH, vodili politiku pod geslom "pokrij se onoliko koliko je pokrivač dugačak".
MMF je doživljavan kao djelo samog pakla, a svaki vanjski dug kao korak koji vodi u imperijalističko ropstvo.
SIV je u uvjetima gotovo izvanrednog stanja poduzimo sve moguće, uz brojna odricanja stanovništva, da vanjski dug smanji, što je na kraju provođenjem Markovićeve reforme i uspio.
Danas u Hrvatskoj čiji je dug tri puta veći od onog koji je imala SFRJ se gotovo nitko radi toga ne uznemiruje, Vlada najvaljuje i nova zaduženja.
Zašto je tome tako i gdje su korijeni takvog ponašanja?
Najvjerojatnije leže u ideološkoj osnovi na kojoj je stvaran HDZ, koja je oslonac nalazila u uvjerenju koje je Tuđman uporno zastupao da je Hrvatska u SFRJ pljačkana gore nego neka „afrička kolonija", pa će ona činom osamostaljenja jednostavno gospodarski procvasti, jer ona je ustvari zlatonosna ruda koju iscrpljuju tuđinci.
Napitničari i prigodničari među kojima su uz Tuđamana najistaknutija mjesta zauzimali Šime Đodan, Marko Veselica i Hrvoje Šošić su taj gospodarski procvat Hrvatske opisivali u njenom izrastanju u „balkansku Švicarsku".
Ti gospodarski "geniji" nisu se opterećivali nekakvim prizemnim kategorijama kao, što je npr. rad, a naročito ne samozatajni rad pun odricanja.
Ne, rada kao kategorije definitivno nije bilo u fokusu tih fantasta.
Sjećam se kojim nam je zanosom Šime Đodan pričao o tome da "ovog časa na hrvatskim granicama 100 mlrd USD hrvatskog iseljeništva samo čeka osamostaljenje pa da odmah bude investirano u Hrvatsku". Naravno, uvjeravao nas je Đodan, da iseljeništvi nije htjelo ulagati u Hrvatsku koja je "pod tuđinskom vlašću".
Od recikliranog komunističkog otpada stvorena je nova državna elita, koja je bila duboko uvjerena da će se iz hrvatski naftnih polja moći dobivati bar toliko nafte kolioko je crpi Kuvajt, a sam Tuđman se već zamišljao kao nekakvi suveren s Bliskog istoka.
Tako se taj socijalistički umirovljenik odmah počeo ponašti kao nekakvi modni maneken, iskamčivši od iseljeništava i skupocjeni luksuzni BMW.
Zato uspoređujući današnju Hrvatsku sa SRH za početak moramo konstatirati da ni nakon 18 godina samostalnosti nismo dosegli bruto društveni proizvod Socijalističke Republike Hrvatske!
Tražeći razloge za to otvaraju se brojna pitanja, pa tako među prvima i ono ako je SRH u SFRJ bila eksploatirana „razmjerno više nego bilo koja afrička kolonija", kako je to govorio Franjo Tuđman, kako je, tako eksploatirana, vlastitim sredstvima uspjela sagraditi autocestu Zagreb - Lipovac, Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, nekoliko sveučilišta, graditi i do tridesetak tisuća stanova godišnje, izgraditi cijeli Novi Zagreb, a iz SFRJ izaći s vanjskim dugom od oko 3,7 mlrd USD?
Od 1991. do danas izgradila je samo autocestu Zagreb - Split (i to isključivo stranim zajmovima), nije uspjela izgraditi niti jednu kapitalnu kulturnu ili obrazovnu ustanovu, a zadužila se do razine od preko 60 mlrd USD, odnosno oko 40 mlrd EUR, što znači da je na najboljem putu u dužničko ropstvo.
"Ekonomski genij" Borislav Škegro tvorac Tuđmanovog "gospodarskog čuda" baca se na Antu Markovića drvljem i kamenjem kao na „neekonomistu, inženjera", pa se postavlja pitane kako je taj nesposobnjaković uspio od poduzeća RADE KONČAR sa tada oko 2.500 zaposlenih, stvoriti renomirano poduzeće od gotovo 30.000 zaposlenih, a Škegro i njegovi „ekonomski stručnjaci" su to isto poduzeće, danas samo KONČAR, sveli na poduzeće s oko 4.500 zaposlenih, ostavivši oko 25.000 ljudi bez posla?
"Neekonomist i inženjer" Ante Marković je u nepunih godinu i pol dana smanjio vanjski dug SFRJ sa 21 mlrd USD na manje od 14 mlrd USD, uz stvaranje deviznih rezervi od oko 12 mlrd USD, a Tuđmanovi "ekonomski geniji" su ga povećali 4,5 puta, ali na pet puta manje stanovnika.
Kako to?
U SRH su svi hoteli, banke, INA, Teelekom, kao i sve drugo bili u nacionalnom, hrvatskom vlasništvu, koje su "ekonomski geniji" tretirali kao tuđinsko,
a danas su i INA, i banke, i Telekom, i hoteli, u stranom vlasništvu, ali tome se nitko ne protivi.
Kako to?
Kako to da se vrištalo do neba kako je jedan Genex onako pljačkao Hrvatsku, a danas u tom smislu nema nikakve povike na RBA, Intesu, Deutsche Bank, MOL, Deutsche Telekom...?
Nemilice "pljačkana" Hrvatska je uspijevala i u nenarodnim režimu razviti brodogradnju po kojoj je bila među pet vodećih u svijetu, izgradila respektabilne tvorrnice čiji proizvodi su bili poznati u svijetu, kao što su Tesla, Prvomajska, SAS, Jugoturbina, Končar ... a danas od svega toga pod narodnom vlašću gotovo da ništa ostalo nije, a "škegronomika" se svodi na "šverc-komerc".
Vidimo jedino da kao gljive poslije kiše niču veliki trgovinski centri, ali gotovo nijedan proizvodni pogon.
Kako to?
Rusi bi rado kupili MOL, ali Mađari MOL ne žele prodati tvrdeći da je to „pitanje nacionalnog suvereniteta" a mi smo INU prodali upravo tom MOL-u odnosno respektabilnoj državi Mađarskoj?
Hoćemo li sutra na isti način riješiti se i HEP-a?
Stotine sličnih pitanja čovjeku pada na um, morala bi ih postavljati opozicija, a bogami i hrvatska javnost, a zašto ih nitko ne postavlja za mene je misterij.
Hoće li možda daljnje produbljivanje krize ipak senzibilizirati hrvatsku javnost da počne rezolutno postavljati takva i slična pitanja, ostaje tek da se vidi?
Uglavnom, u Hrvatskoj se od osamostaljenja do danas živi lažni ponos, društvo smo mediokriteta koje na kredit živi za lažni prestiž, koje niti ne razmišlja o tome da kredite vraća, a kamo li da ih vraća radom.
Pa što smo to onda osamostaljenjem dobili?
Pravo da nekažnjeno možemo predsjedniku države opsovati mater, jedino je sloboda danas veća nego je bila u SRH, ali BDP SRH, kao vjerojatno ni druge gospodarske pokazatelje današnji "ekonomski geniji" u RH nisu kadri dostići, a vragu bi dušu prodali samo kad bi to znali.
Moje osobno mišljenje je da smo puno više izgubili nego smo dobili.
Orući po mozgu i prizivajući u sjećanje nekakva bivša vremena, prisjećam se kad je tamo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća SIV objavio da je SFRJ stranim vjerovnicima dužna 21 mlrd USD.
Sjećam se kakvu je to nevjericu i konsternaciju u društvu izazvalo, pogotovo u Hrvatskoj, gotovo da je uvedeno izvanredno stanje, jer su komunisti, a pogotovo to vrijedi za SKH, vodili politiku pod geslom "pokrij se onoliko koliko je pokrivač dugačak".
MMF je doživljavan kao djelo samog pakla, a svaki vanjski dug kao korak koji vodi u imperijalističko ropstvo.
SIV je u uvjetima gotovo izvanrednog stanja poduzimo sve moguće, uz brojna odricanja stanovništva, da vanjski dug smanji, što je na kraju provođenjem Markovićeve reforme i uspio.
Danas u Hrvatskoj čiji je dug tri puta veći od onog koji je imala SFRJ se gotovo nitko radi toga ne uznemiruje, Vlada najvaljuje i nova zaduženja.
Zašto je tome tako i gdje su korijeni takvog ponašanja?
Najvjerojatnije leže u ideološkoj osnovi na kojoj je stvaran HDZ, koja je oslonac nalazila u uvjerenju koje je Tuđman uporno zastupao da je Hrvatska u SFRJ pljačkana gore nego neka „afrička kolonija", pa će ona činom osamostaljenja jednostavno gospodarski procvasti, jer ona je ustvari zlatonosna ruda koju iscrpljuju tuđinci.
Napitničari i prigodničari među kojima su uz Tuđamana najistaknutija mjesta zauzimali Šime Đodan, Marko Veselica i Hrvoje Šošić su taj gospodarski procvat Hrvatske opisivali u njenom izrastanju u „balkansku Švicarsku".
Ti gospodarski "geniji" nisu se opterećivali nekakvim prizemnim kategorijama kao, što je npr. rad, a naročito ne samozatajni rad pun odricanja.
Ne, rada kao kategorije definitivno nije bilo u fokusu tih fantasta.
Sjećam se kojim nam je zanosom Šime Đodan pričao o tome da "ovog časa na hrvatskim granicama 100 mlrd USD hrvatskog iseljeništva samo čeka osamostaljenje pa da odmah bude investirano u Hrvatsku". Naravno, uvjeravao nas je Đodan, da iseljeništvi nije htjelo ulagati u Hrvatsku koja je "pod tuđinskom vlašću".
Od recikliranog komunističkog otpada stvorena je nova državna elita, koja je bila duboko uvjerena da će se iz hrvatski naftnih polja moći dobivati bar toliko nafte kolioko je crpi Kuvajt, a sam Tuđman se već zamišljao kao nekakvi suveren s Bliskog istoka.
Tako se taj socijalistički umirovljenik odmah počeo ponašti kao nekakvi modni maneken, iskamčivši od iseljeništava i skupocjeni luksuzni BMW.
Zato uspoređujući današnju Hrvatsku sa SRH za početak moramo konstatirati da ni nakon 18 godina samostalnosti nismo dosegli bruto društveni proizvod Socijalističke Republike Hrvatske!
Tražeći razloge za to otvaraju se brojna pitanja, pa tako među prvima i ono ako je SRH u SFRJ bila eksploatirana „razmjerno više nego bilo koja afrička kolonija", kako je to govorio Franjo Tuđman, kako je, tako eksploatirana, vlastitim sredstvima uspjela sagraditi autocestu Zagreb - Lipovac, Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, nekoliko sveučilišta, graditi i do tridesetak tisuća stanova godišnje, izgraditi cijeli Novi Zagreb, a iz SFRJ izaći s vanjskim dugom od oko 3,7 mlrd USD?
Od 1991. do danas izgradila je samo autocestu Zagreb - Split (i to isključivo stranim zajmovima), nije uspjela izgraditi niti jednu kapitalnu kulturnu ili obrazovnu ustanovu, a zadužila se do razine od preko 60 mlrd USD, odnosno oko 40 mlrd EUR, što znači da je na najboljem putu u dužničko ropstvo.
"Ekonomski genij" Borislav Škegro tvorac Tuđmanovog "gospodarskog čuda" baca se na Antu Markovića drvljem i kamenjem kao na „neekonomistu, inženjera", pa se postavlja pitane kako je taj nesposobnjaković uspio od poduzeća RADE KONČAR sa tada oko 2.500 zaposlenih, stvoriti renomirano poduzeće od gotovo 30.000 zaposlenih, a Škegro i njegovi „ekonomski stručnjaci" su to isto poduzeće, danas samo KONČAR, sveli na poduzeće s oko 4.500 zaposlenih, ostavivši oko 25.000 ljudi bez posla?
"Neekonomist i inženjer" Ante Marković je u nepunih godinu i pol dana smanjio vanjski dug SFRJ sa 21 mlrd USD na manje od 14 mlrd USD, uz stvaranje deviznih rezervi od oko 12 mlrd USD, a Tuđmanovi "ekonomski geniji" su ga povećali 4,5 puta, ali na pet puta manje stanovnika.
Kako to?
U SRH su svi hoteli, banke, INA, Teelekom, kao i sve drugo bili u nacionalnom, hrvatskom vlasništvu, koje su "ekonomski geniji" tretirali kao tuđinsko,
a danas su i INA, i banke, i Telekom, i hoteli, u stranom vlasništvu, ali tome se nitko ne protivi.
Kako to?
Kako to da se vrištalo do neba kako je jedan Genex onako pljačkao Hrvatsku, a danas u tom smislu nema nikakve povike na RBA, Intesu, Deutsche Bank, MOL, Deutsche Telekom...?
Nemilice "pljačkana" Hrvatska je uspijevala i u nenarodnim režimu razviti brodogradnju po kojoj je bila među pet vodećih u svijetu, izgradila respektabilne tvorrnice čiji proizvodi su bili poznati u svijetu, kao što su Tesla, Prvomajska, SAS, Jugoturbina, Končar ... a danas od svega toga pod narodnom vlašću gotovo da ništa ostalo nije, a "škegronomika" se svodi na "šverc-komerc".
Vidimo jedino da kao gljive poslije kiše niču veliki trgovinski centri, ali gotovo nijedan proizvodni pogon.
Kako to?
Rusi bi rado kupili MOL, ali Mađari MOL ne žele prodati tvrdeći da je to „pitanje nacionalnog suvereniteta" a mi smo INU prodali upravo tom MOL-u odnosno respektabilnoj državi Mađarskoj?
Hoćemo li sutra na isti način riješiti se i HEP-a?
Stotine sličnih pitanja čovjeku pada na um, morala bi ih postavljati opozicija, a bogami i hrvatska javnost, a zašto ih nitko ne postavlja za mene je misterij.
Hoće li možda daljnje produbljivanje krize ipak senzibilizirati hrvatsku javnost da počne rezolutno postavljati takva i slična pitanja, ostaje tek da se vidi?
Uglavnom, u Hrvatskoj se od osamostaljenja do danas živi lažni ponos, društvo smo mediokriteta koje na kredit živi za lažni prestiž, koje niti ne razmišlja o tome da kredite vraća, a kamo li da ih vraća radom.
Pa što smo to onda osamostaljenjem dobili?
Pravo da nekažnjeno možemo predsjedniku države opsovati mater, jedino je sloboda danas veća nego je bila u SRH, ali BDP SRH, kao vjerojatno ni druge gospodarske pokazatelje današnji "ekonomski geniji" u RH nisu kadri dostići, a vragu bi dušu prodali samo kad bi to znali.
Moje osobno mišljenje je da smo puno više izgubili nego smo dobili.
