Ispod tepiha ispada smeće a kosturi iz ormara
Narodna poslovica koja nabolje govori o miru, suživotu, međusobnom uvažavanju, poštovanju i toleranciji glasi: "Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna!"
A u SFRJ, dolaskom S. Miloševića na vlast u Srbiji i čeljad počinje biti bijesna i zajednička kuća postaje tijesna.
U Hrvatskoj pak, dolaskom na vlast "udružene zločinačke organizacije", HDZ-a, s recikliranim komunističkim i ustaškim otpadom, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, čeljad (Hrvati i Srbi) također postaje bijesna, a kao posljedica toga i kuća postaje tijesna.
Pripadnici dvaju srodnih naroda, koji govore istim jezikom, odjednom plemenitu ideju bratstva i jedinstva prepoznaju kao pogubnu, optužujući jedni druge kao krivce svoje (paz' sad') zlehude sudbine, nabrajajući tko je kome u povijesti nanio više zla.
Kreće spirala mržnje koja rezultira ratom i to ne bilo kakvim, već ratom za teritorije i etničko čišćenje, jer su pod utjecajem nacional-šovinističke ideologije Hrvati i Srbi naprasno shvatili da ne mogu, ne samo živjeti zajedno, nego ni živjeti jedni pored drugih, a do jučer su mogli i prijateljevati i slaviti slave i Božiće, sklapati brakove ... rječju živjeti skladno i u miru.
E sad, u ratu se mržnja produbljuje, u ratu se razaraju dobra, u ratu se gine, ali se u ratu čine i zločini ...
Civilizirani svijet se dogovorio, ako se već ratovi, kao "nastavak vođenja politike drugim sredstvima", ne mogu izbjeći, da se moraju voditi poštujući pravila sadržana u brojnim propisima pod skupnim imenom Međunarodno ratno pravo.
Kršenje tih propisa vodi do počinjenja ratnih zločina, zločina počinjenih u ratu ili zločina protiv čovječnosti.
Ne ulazeći u karakter rata vođenog u Hrvatskoj, možemo konstatirati da su sve sukobljene strane, kršeći odredbe Međunarodnog ratnog prava, počinile brojne zločine.
Svaka od strana u sukobu je zločine, koje su počinili njeni pripadnici, pokušavala negirati, zataškati ili minorizirati, umjesto da ih rasvijetli i počintelje kazni.
Ta nevoljkost nacionalnog pravosuđa kažnjavanju ne tako malobrojnih zločinaca iz redova vlastitog naroda, nagnala je VS OUN da osnuje ICTY, ad hoc sud sa sjedištem u den Haagu, koji je trebao ne samo procesuirati one "najkrupnije ribe", nego i utrti put nacionalnim prvosuđima osposobljavajući ih da oni dovrše opsežni posao kažnjavanja zločinaca iz redova vlastitog naroda.
Da bi nacionalna pravosuđa odgovorila tim zahtjevnim zadaćama, trebalo je postići minimum konsenzusa svih političkih čimbenika kako bi se ostvarila ona doza političke volje koja bi omogućavala pravosuđu nesmetan rad.
Postići to u RH je gotovo nemoguće prvenstveno radi trovanja javnosti i struke pričama o obrambenom ratu u kojem onaj koji se brani uopće ne može počiniti zločin, uspostavom kaste branitelja, nedodirljivih već samim time što su oni "najzaslužniji za stvaranje hrvatske države" i "naš su ponos" kako to lupeta i hrvatski predsjednik.
A brojne zločine s hrvatske strane upravo su počinili oni iz redova branitelja, pa ti hajde sudi svojem ponosu!?
Ali svaka optužba za počinjenje ratnog zločina proglašava se, prvenstveno od onih koji bi i sami mogli kao optuženici završiti pred sudom, napadaom ne samo na sve branitelje, nego, radi pojačavanja dojma valjda, napadom na sam DR i hrvatsku državu.
Tako umjesto da se to "ratno smeće" radikalno čistilo, ono se zataškavanjem "guralo pod tepih", pa je kuća naizgled bila čista. Debeli tepih pokrivao je smeće.
Ali kako je to "ratno smeće" bilo obilno natopljeno krvlju, privuklo je brojne nametnike i glodavce koji su tokom vremena oštetili tepih do te mjere da je smrad krvi koja se raspada postao gotovo nepodnošljiv, jednako kao i pritisak EU institucija ali i čtave MZ da nacionalno pravosuđe prione poslu procesuira i izreče kazne onim svojim državljanma koji su u ratu počinili zločine.
U zadnje vrijeme toliko eksploatirani "slučaj Purda" je paradigma nerada hrvatskog pravosuđa, jer da je to pravosuđe radilo svoj posao, "slučaja Purda" uopće ne bi bilo, jer bi, ako je nevin, g. Purda danas bio slobodan čovjek ili ako bi sud ustanovio njegovu krivicu služio kaznu u nekom od hrvatskih zatvora, time bi srbijanskom prvosuđu bio potpuno nezanimljiv.
Kako će vrijeme odmicati, bit će sve veće rupe u tepisima koji prikrivaju krvavo ratno smeće, a vrata na sve većem broju ormara će se otvarati i iz njih ispadati sve veći broj tamo sakrivenih kostura.
Napamet mi padaju po broju žrtava najveći zločini, oni počinjeni u Sisku i na Baniji.
A u SFRJ, dolaskom S. Miloševića na vlast u Srbiji i čeljad počinje biti bijesna i zajednička kuća postaje tijesna.
U Hrvatskoj pak, dolaskom na vlast "udružene zločinačke organizacije", HDZ-a, s recikliranim komunističkim i ustaškim otpadom, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, čeljad (Hrvati i Srbi) također postaje bijesna, a kao posljedica toga i kuća postaje tijesna.
Pripadnici dvaju srodnih naroda, koji govore istim jezikom, odjednom plemenitu ideju bratstva i jedinstva prepoznaju kao pogubnu, optužujući jedni druge kao krivce svoje (paz' sad') zlehude sudbine, nabrajajući tko je kome u povijesti nanio više zla.
Kreće spirala mržnje koja rezultira ratom i to ne bilo kakvim, već ratom za teritorije i etničko čišćenje, jer su pod utjecajem nacional-šovinističke ideologije Hrvati i Srbi naprasno shvatili da ne mogu, ne samo živjeti zajedno, nego ni živjeti jedni pored drugih, a do jučer su mogli i prijateljevati i slaviti slave i Božiće, sklapati brakove ... rječju živjeti skladno i u miru.
E sad, u ratu se mržnja produbljuje, u ratu se razaraju dobra, u ratu se gine, ali se u ratu čine i zločini ...
Civilizirani svijet se dogovorio, ako se već ratovi, kao "nastavak vođenja politike drugim sredstvima", ne mogu izbjeći, da se moraju voditi poštujući pravila sadržana u brojnim propisima pod skupnim imenom Međunarodno ratno pravo.
Kršenje tih propisa vodi do počinjenja ratnih zločina, zločina počinjenih u ratu ili zločina protiv čovječnosti.
Ne ulazeći u karakter rata vođenog u Hrvatskoj, možemo konstatirati da su sve sukobljene strane, kršeći odredbe Međunarodnog ratnog prava, počinile brojne zločine.
Svaka od strana u sukobu je zločine, koje su počinili njeni pripadnici, pokušavala negirati, zataškati ili minorizirati, umjesto da ih rasvijetli i počintelje kazni.
Ta nevoljkost nacionalnog pravosuđa kažnjavanju ne tako malobrojnih zločinaca iz redova vlastitog naroda, nagnala je VS OUN da osnuje ICTY, ad hoc sud sa sjedištem u den Haagu, koji je trebao ne samo procesuirati one "najkrupnije ribe", nego i utrti put nacionalnim prvosuđima osposobljavajući ih da oni dovrše opsežni posao kažnjavanja zločinaca iz redova vlastitog naroda.
Da bi nacionalna pravosuđa odgovorila tim zahtjevnim zadaćama, trebalo je postići minimum konsenzusa svih političkih čimbenika kako bi se ostvarila ona doza političke volje koja bi omogućavala pravosuđu nesmetan rad.
Postići to u RH je gotovo nemoguće prvenstveno radi trovanja javnosti i struke pričama o obrambenom ratu u kojem onaj koji se brani uopće ne može počiniti zločin, uspostavom kaste branitelja, nedodirljivih već samim time što su oni "najzaslužniji za stvaranje hrvatske države" i "naš su ponos" kako to lupeta i hrvatski predsjednik.
A brojne zločine s hrvatske strane upravo su počinili oni iz redova branitelja, pa ti hajde sudi svojem ponosu!?
Ali svaka optužba za počinjenje ratnog zločina proglašava se, prvenstveno od onih koji bi i sami mogli kao optuženici završiti pred sudom, napadaom ne samo na sve branitelje, nego, radi pojačavanja dojma valjda, napadom na sam DR i hrvatsku državu.
Tako umjesto da se to "ratno smeće" radikalno čistilo, ono se zataškavanjem "guralo pod tepih", pa je kuća naizgled bila čista. Debeli tepih pokrivao je smeće.
Ali kako je to "ratno smeće" bilo obilno natopljeno krvlju, privuklo je brojne nametnike i glodavce koji su tokom vremena oštetili tepih do te mjere da je smrad krvi koja se raspada postao gotovo nepodnošljiv, jednako kao i pritisak EU institucija ali i čtave MZ da nacionalno pravosuđe prione poslu procesuira i izreče kazne onim svojim državljanma koji su u ratu počinili zločine.
U zadnje vrijeme toliko eksploatirani "slučaj Purda" je paradigma nerada hrvatskog pravosuđa, jer da je to pravosuđe radilo svoj posao, "slučaja Purda" uopće ne bi bilo, jer bi, ako je nevin, g. Purda danas bio slobodan čovjek ili ako bi sud ustanovio njegovu krivicu služio kaznu u nekom od hrvatskih zatvora, time bi srbijanskom prvosuđu bio potpuno nezanimljiv.
Kako će vrijeme odmicati, bit će sve veće rupe u tepisima koji prikrivaju krvavo ratno smeće, a vrata na sve većem broju ormara će se otvarati i iz njih ispadati sve veći broj tamo sakrivenih kostura.
Napamet mi padaju po broju žrtava najveći zločini, oni počinjeni u Sisku i na Baniji.
