Priča o HDZ-u i SDP-u je priča...
... o lopovu i onome tko pridržava ljestve.
Uče nas da je, kad je politička scena pitanju, vrlo opasna priča o ”Kurti i Murti”, odnosno priča o ”svi su oni isti”, kad se radi se političkim strankama, odnosno njihovim vrhuškama ili o političkoj eliti.
Priča je opasna prvo zato što nije do kraja istinita, a drugo zato što u narodu ubija svaku nadu u mogućnost izlaska iz krize, odnosno sugerira da se promjenom vlasti, odnosno pobjedom druge političke opcije na izborima, ništa neće promijeniti.
Pa zašto bismo onda jedno zlo išli mijenjati istim takvim, u hrvatskim prilikama to znači da HDZ treba ostati na vlasti, jer za njih znamo da su lopovi, uspjeli smo ih upoznati, pa ako primijenimo maksimu čuvenog srbijanskog političara s početka 20 stoljeća, Nikole Pašića – Baje, koja glasi: ”Na izborim svoj glas dajte nama, jer mi smo dugo na vlasti i nakrali smo se dovoljno, još nam samo malo treba. Ovi drugi nemaju ništa i krast će daleko više.»
Na hrvatskoj političkoj sceni odnos snaga je takav da na izborima HDZ, odnosno koaliciju koju on predvodi, na vlasti može zamijeniti jedino SDP, sam ili u koalicji s drugim strankama, možda čak i onima koje danas koaliraju s HDZ-om.
To je moguće i zato što hrvatske političke stranke nisu ideološki profilirane, ali i radi toga što je jedini spiritus movens koji goni vrhuške političkih stranaka u Hrvatskoj ta silna žeđ za vlašću, a neke se čelnike političkih stranaka može i kupiti za ne baš velike novce.
A Hrvatska jest na koljenima i očajnički treba promjenu vlasti, za tim ide i ova neprofilirana i vrlo ”šarena” družina koja prosvjeduje i za koju ne sumnjm da će dovesti ili do raspisivanja prijevremenih izbora ili do nečeg što ja ne želim ni vama ni sebi.
Naime prosvjedujućoj ”FB” ekipi se počinju pršljamčivati ”men in black” rečeni ”križnoputaši” predvođeni jednim od neprocesuiranih, ”stručnjakom za Paviljon 22” na ZV, s početka devedesetih, kao i dio ”braniteljske populacije”, onaj pod crnim zastavama, koji najavljuju juriše na Markov trg, što znači sukobe s policijom i nasilje, što može dovesti do redukcije demokracije ili čak prerasti u građanski rat.
Ako su mirni i nenasilni prosvjedi iz arsenala legitimnih sredstava političke borbe, a jesu, ne vidim razloga zašto neka od političkih stranaka ne ponudi ideološku potku, platformu djelovanja i organizaciju te na taj način dodatno legitimira prosvjede, odnosno stavi se na njihovo čelo?
Ne razumijem zašto ovakvo silno ograđivnje svih političkih stranaka od prosvjeda, kao da su oni nešto sramotno, nešto kužno?
O da složit ćemo se mi da ne bi bilo dobro da se na čelo prosvjeda postavi SDP iz jednostavnog razloga što je SDP ”držao” ljestve dok je HDZ ”krao”. Pisao sam već na tu temu izražavajući svoju sumnju u to da je I. Račan bio u stanovitom dealu s F. Tuđmanom.
Ta sumnja se rodila još za vrijeme prvih višestranačkih izbora kad su, jednako izbornom povjerenstvu kao i sredšnjici SDP-a, počele pristizati prijave o izbornim prijevarama u korist HDZ-a, bez ikakve reakcije iz SDP-a.
Nadalje na tim prvim všestranačkim izborima hrvatski su Srbi najveći dio svojih glasova dali SDP-u, pa je bilo za očekivati da će SDP uzeti Srbe u zaštitu od progona kojima su ih izložile vlasti ili djelovanja ”trojki” i samozvnih eksterminatora poput raznoraznih glavaša, a pogotovo u onim općinama u kojima je SDP formirao vlast, kao u Općini Vukovar npr.
Ali Račan ”ni mukajet”!
Gdje su bili Račan i njegov SDP kad postaje vidljivo da Tuđman vodi zemlju u rat, što poduzima stranka, a što njen čelnik I. Račan?
Što poduzima u vezi formirnja paravojnog proustaškog HOS-a kao stranačke vojske, a što u vezi raspuštanja TO i formiranja paravojnog ZNG?
Spremno šalje potpredsjednika SDP, Z. Tomca, za potpredsjednika Vlade narodnog sporazuma.
Gdje je bio SDP, a gdje Račan prilikom donošenja sramotnih zakona o pretvorbi vlasništva i privatizaciji koji su značili mega-pljačku vlastitog naroda?
Gdje je bio SDP, a gdje Račan prilikom agresije RH na susjednu BiH?
Gdje je bio SDP, a gdje Račan pilikom potpisivanja sramotnih ugovora RH s Vatikanom?
Gdje je bio SDP, a gdje Račan prilikom donošenja zakona o beneficiranim mirovnama za pripadnike “hrvatske domovinske vojske” iz 2. Svjetskog rata, kako su prozvani pripadnici kvisliških OS tzv. NDH?
Itd. I t sl.
Za pamćenje je ostala samo Račanova izreka o HDZ-u kao “stranci opasih namjera” I ono napuštanje saornice kad je svima ilo jasno da jeman odlučio pokrenuti rat kao “šansu koju ne smijemo propustiti”.
A to je puno premalo.
I tako je RH imala opoziciju bez opozicije, jer tko ima takvu opoziciju kao što je SDP, njemu koalicijski partneri i nisu bili potrebni.
Prema kriterijima koji vrijede u demokratskom svijetu, a koji se tiču države i njene uloge, odnosa nositelja vlasti do ljudskih prava i građanskih sloboda, slobodnog protoka informacija, uloge medija (posebno javnih), njihove slobode i dostupnosti, istinske trodiobe vlasti itd., u Hrvatskoj je, zahvaljujući pokojnom Franji Tuđmanu, bilo na djelu stvaranje nacional – socijalističke države.
Sve to u srcu Europe na pragu 21. stoljeća!
MZ je taj proces uočavala, negodovala, upozoravala, prosvjedovala, a u krajnjoj liniji I prijetila uvođenjem sankcija i izolacijom Republike Hrvatske.
Predstavnicima zemalja razvijene demokracije bilo je u potpunosti jasno da je nositelj tih retrogradnih procesa “operetni general”, kako su voljeli zvati F. Tuđmana, koji je Hrvatskom upravljao po maksimi “država to sam ja”.
Neki “opozicijski” prvaci, među kojima i Račan kao čelnik najjače opozicijske stranke, upozoravali su predstavnike međunarodne zajednice da ne bi trebalo kažnjavati Hrvatsku (njene građane) zbog toga što hrvatski Predsjednik koči demokratske procese i ne poštuje međunarodne sporazume i ugovore koje je sam potpisao. Govorili su kako “svijet surađuje s Tuđmanom, a onda kad on ne poštuje ono što su s njime dogovorili, kažnjava se Hrvatsku a ne Tuđmana”. Pa s kim je to u Hrvatskoj svijet trebao surađivati nego s legalno izabranim Predsjednikom?
Valjda s “opozicijom” ili njenim predvodnikom I. Račanom!!! ???
Zbog neprijeporne istine da su samo Hrvati mogli zaustaviti svojeg “operetnog generala”, svijet je slao poruke u obliku otkazivanja već ugovorenih aranžmana, neprihvaćanja Hrvatske kao sudionika u razvojnim programima, udaljavanja od zapadnih integracija i sl. Te su poruke zapravo značile: “Vi ste izabrali Tuđmana, nismo vam ga mi nametnuli!
Prisilite ga da u vašem interesu poštuje i provodi ono na što se svojim potpisom obvezao ili snosite posljedice njegovog ponašanja”!
Sve ono što se događalo u Hrvatskoj i još se događa, ne bi bilo moguće, ili bar nebi bilo moguće u ovakvoj mjeri, da je Hrvatska imala vjerodostojnu opoziciju. Hrvatska nažalost, zahvaljujući prvenstveno I. Račanu i SDP-u, takve opozicije nije imala.
Da je SDP stvarno bio opozicija, u Hrvatskoj bi se odvijale bespoštedne političke borbe. Svjedoci smo da takvih borbi nije bilo, a nije ih bilo zbog raznih izgovora; najprije kao Hrvatska je u ratu, pa potom kao Hrvatska još nije do kraja utvrđena kao država, još ima neriješenih problema s granicama itd. Pa kao, kad se ti problemi riješe, onda bi mi mogli pokazati što je opozicija, a do tada su se gotovo svi “opozicijski” prvaci natjecali tko će više priznati F. Tuđmanu da je upravo on stvorio Hrvatsku kao državu. I to bez obzira na činjenicu da ta Hrvatska, kao država, postoji od kraja devetog stoljeća, pa nije jasno kakvu je ulogu pri tome mogao imati F. Tuđman, osim ako nije reinkarnacija kneza Branimira. Od kraja devetog stoljeća Hrvatska je uvijek bila država, sa više ili manje samostalnosti, na većem ili manjem teritoriju. Ona je to bila i kao “reliquiae reliquiarum”. Bivša SR Hrvatska imala je sve osnovne atribute državnosti: narod, jasno omeđeni teritorij, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a ostvarivala je i stanovite međunarodne kontakte te bila članicom nekih međunarodnih asocijacija mimo federacije (npr. Zajednica Alpe – Adria).
Da SR Hrvatska nije bila država u kojim bi to granicama svijet priznao Republiku Hrvatsku?
Priznao ju je u granicama bivše SRH, bez dileme, jer je SRH bila država. To je svijetu uvijek bilo jasno, ali “državotvornima” nije.
F. Tuđman nikad nije niti pomišljao graditi Hrvatsku kao demokratsku državu blagostanja za sve i državu vladavine prava, htio je samo doći na vlast i na vlasti se održati, što je moguće dulje i pod svaku cijenu. Najzorniji dokaz za ovu tvrdnju je tzv. “zagrebačka kriza” kad je “državni poglavar” jasno pokazao da ne misli poštivati niti volju birača iskazanu na regularnim izborima. To je ujedno bio jasni dokaz da u Hrvatskoj nije bilo demokracije, a demokracije nije bilo jer nije bilo opozicije.
Prava opozicija bi, već nakon odbijanja potvrde prvog demokratski izabranog gradonačelnika, poduzela djelotvorne korake od organiziranih prosvjeda do poziva na građanski neposluh, odnosno izborila bi se za poštivanje volje birača “svim dopuštenim sredstvima političk borbe”.
Ali ne, jer tu na scenu stupaju tipovi kao Zdravko Tomac i drugi, koji su do besvijesti zagovarali, tobože, političku borbu u institucijama sustava, odbijajući i samu pomisao na internacionalizaciju “zagrebačke krize”, jer je to “naša unutarnja stvar i mi je možemo riješiti sami”.
Kako?
Vidjeli smo!!!
Ti ljudi izgleda nikako nisu mogli razumjeti da se politička borba u institucijama sustava može voditi samo protiv časnih političkih protivnika, a kod nas su na vlasti bili nečasni ali zato často – i vlastohlepni ljudi.
Okupljanje građana Zagreba u povodu nedodijeljivanja frekvencije Radiju 101, pokazalo je što se može postići izvođenjem građana na javni prosvjed, a pokušaj ušutkivanja Radija 101 je za razvoj demokracije ipak marginalna stvar u odnosu na gušenje demokracije nepoštivanjem volje birača.
SDP i Račan nisu učinili ništa da prisile vlast da poštuje volju građana izraženu na izborima, ali je HDZ – u dala dovoljno vremena, da potkupljivanjima vijećnika, ucjenama te na druge, sebi svojstvene načine, ostvari većinu u Skupštini grada Zagreba.
Koliko su jurišnici HDZ – a vješti u tome preuzimanju vlasti u Zagrebu “kupovinom” vijećnika, toliko im je to omogućila “opozicija” svojim oklijevanjem i kukavičlukom, umjesto da ih hametice potuče na izborima.
Predstavnici HDZ – a vješto su otupljivali oštricu političkih protivnika optužujući ih da se bore za vlast, a ovi su se onda branili objašnjavajući da oni vlast neće. Pa zašto se onda, za Boga miloga, bave politikom i šta će im političke stranke?
Prava opozicija bi HDZ – u jasno i glasno rekla da se bori za vlast, da ima programe i da će vlast obnašati u interesu svih građana Republike Hrvatske, profesionalnije, poštenije, uspješnije i bolje nego što to čini HDZ.
Posebno je trebalo naglasiti spremnost na izgradnju pravne i socijalne “države blagostanja za sve”, što je motto pod kojim je Adenauer gradio modernu Njemačku.
Pitanje je, međutim, kako to postići kad iz SDP-a npr. M. Arlović na sav glas hvali vrline V. Šeksa “čuvenog demokrata”, a o ponašanju već spomenutog Z. Tomca (“Rekao sam predsjedniku Tuđmanu da sam ja njegov učenik!”) ne treba trošiti riječi, ono je sramno.
Oni valjda misle, budući da su bili članovi vlade, da su i oni “stvarali” Hrvatsku, a ne samo sudjelovali u njenom osamostaljivanju, pa bi onda, nepriznavanjem uloge “stvoritelja” F. Tuđmanu, njihova uloga također bila manja.
A onda Tuđman umire i SDP na čelu s I. Račanom doživljava svoj “trenutak slave”, ne ostvarujući baš nijedno svoje predizborno obećanje.
Ne procesuiraju ”jamitelje” narodnog bogatstva, sramote se s D. Vrhovikom, saniraju banke novcem poreznih obveznika, a potom ih budzašto prodaju, neznalački prodaju INU, zadužuju zemlju preko svake mjere, drastično reduciraju prava radnika promjenama Zakona o radu, broj nezaposlenih doseže 400.000, organiziraju bijeg Gotovine, donose sramotnu Deklaraciju o DR, plazi se na Bleiburg itd. itd.
 |
| SDP-ov gradonačelnik Požege Zdravko Ronko podigao spomenik F. Tuđmanu |
Eto zašto smatram SDP nepodobnim da povede prosvjede, jer je kao nevjerodostojna opozicija ”držao ljestve” HDZ-u.
