Ni odgovornosti, ni poštenja, ni morala (političkog naravno) ...
Ili gdje prestaje pravo na privatnost?
Pišući svojedobno o događanjima oko ubojstva D. Zečevića i ponašanja dijela novinara HRT-a, posebno jedne novinarke, koja je javno ljubovala s osuđenim kriminalcima, a skupina novinara HRT dolazi mu na sprovod, doveo sam u pitanje pravo na apsolutnu privatnost osoba koje se bave nekom javnom djelatnošću.
Iz najnovijih događanja vidimo koliko je zapravo Tuđmanovo urušavanje sustava društvenih vrijednosti proželo sve strukture hrvatskog društva, tako da danas nema gotovo nijednog segmenta u društvu koji nije povezan s kriminalnim miljeom, a organizirani kriminal uvukao se u sve strukture vlasti posebno izvršne i sudske, a očito je da ni zakonodavna nije izvan trenda, slobodno možmo reći da kriminal i hrvatska vlast žive u svojevrsnooj simbiozi.
Napisao sam tada između ostalog:
I tako pomalo dolazimo do našeg „barba Luke“, drugog čovjeka u državi i njegove ponude da založi svoju kuću, a založninu priloži ponuđenoj jamčevini I. Sanadera kako bi se ovaj mogao braniti sa slobode. Ne, ne kanim se ja baviti drugima kao što su Jerko Rošin ili T. Šokota, koji su se također odlučili novčano pomoći, svaki iz svojih razloga, kao što se ne kanim baviti ni drugima, ipak pametnijima, koji se odbijaju „slikati“ kao Sanaderovi prijatelji.
Ne osporavam ja pravo nikome pa ni „barba Luki“ da bude prijatelj I. Sanaderu, ali mu kao predsjedniku Hrvatskog sabora osporavam pravo da stane uz prijatelja, koji istinaibog još nije pravomoćno osuđen, ali je izvan osnovane sumnje optužen za počinjenje najtežih koruptivnih djela, koja je počinio koristeći položaj u vrhovima hrvatske vlasti kao i položaj predsjednika najjače hrvatske parlamentarne stranke i hrvatskog premijera.
Dakle hrvatsko pravosuđe, nakon saznanja o brojnim „nepodopštinama“, odlučilo se „pozabaviti“ s I. Snaderom kao nositeljem korupcije iz najviših vrhova vlasti, Sabor mu ukida imunitet, a predsjednik Sabora staje uz njega, kao da je stao u njegovu obranu.
Ja bih još razumio da je I. Sanader nekom nehotice pričinio štetu koju temeljem sudske odluke mora nadoknaditi, a nema otkuda, pa mu prijatelji priskaču u pomoć.
Mogao je i Luka Bebić dati ostavku, povući se iz politike i pomagati Sanaderu u sporu s hrvatskom državom.
Mogao mu je, ako je htio, prepisati svu svoju imovinu, ali kao prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, to po meni nikako nije smio.
Ali ako premijerka može javno pozdravljati generale, istinaibog nepravomoćno osuđene, kao da Haaški sud i njegovo užiteljstvo, nisu temeljem Ustavnog zakona i hrvatski sud i tužiteljstvo, kao da te generale nije hrvatska vlast „locirala, uhitila i transferirala“ u den Haag, onda valjda i barba Luka ne treba zaostajati za svojom stranačkom šeficom.
Pa ako u nje nema ni odgovornosti, ni poštenja, ni morala (političkog naravno), zašto bi se time opterećivao Luka Bebić, zar ne?
Pišući svojedobno o događanjima oko ubojstva D. Zečevića i ponašanja dijela novinara HRT-a, posebno jedne novinarke, koja je javno ljubovala s osuđenim kriminalcima, a skupina novinara HRT dolazi mu na sprovod, doveo sam u pitanje pravo na apsolutnu privatnost osoba koje se bave nekom javnom djelatnošću.
Iz najnovijih događanja vidimo koliko je zapravo Tuđmanovo urušavanje sustava društvenih vrijednosti proželo sve strukture hrvatskog društva, tako da danas nema gotovo nijednog segmenta u društvu koji nije povezan s kriminalnim miljeom, a organizirani kriminal uvukao se u sve strukture vlasti posebno izvršne i sudske, a očito je da ni zakonodavna nije izvan trenda, slobodno možmo reći da kriminal i hrvatska vlast žive u svojevrsnooj simbiozi.
Napisao sam tada između ostalog:
„Zahvaljujući toj simbiozi moguće su i brojne nemušte presude izrečene od nedoraslih sudaca, koji su vjerojatno i sucima postali samo kao zaštitnici nečijih interesa.
Hrvatska visoka politika je ishodište i žaršte korupcije, pravosuđe je korumpirano, policija je premrežena ljudima povezanim s kriminalnim miljeom, ni MORH nije izuzet, pa zar je onda čudo što novinarke javne televizije javno ljubuju s osuđenim kriminalcima, a skupina novinara HRT dolazi i na sprovod, likvidiranom pravomoćno osuđenom kriminalcu.
Ne biramo mi ni kad ni gdje ćemo se roditi, ne određujemo mi ni životni put nekoga koga smo u djetinjstvu ili mladosti upoznali. E ali ako taj netko, koga smo upoznali, pa možda se i družili s njime, krene stramputicom, onda ćemo se od njega distancirati, a ne se s njime poistovjećivati.“
I tako pomalo dolazimo do našeg „barba Luke“, drugog čovjeka u državi i njegove ponude da založi svoju kuću, a založninu priloži ponuđenoj jamčevini I. Sanadera kako bi se ovaj mogao braniti sa slobode. Ne, ne kanim se ja baviti drugima kao što su Jerko Rošin ili T. Šokota, koji su se također odlučili novčano pomoći, svaki iz svojih razloga, kao što se ne kanim baviti ni drugima, ipak pametnijima, koji se odbijaju „slikati“ kao Sanaderovi prijatelji.
Ne osporavam ja pravo nikome pa ni „barba Luki“ da bude prijatelj I. Sanaderu, ali mu kao predsjedniku Hrvatskog sabora osporavam pravo da stane uz prijatelja, koji istinaibog još nije pravomoćno osuđen, ali je izvan osnovane sumnje optužen za počinjenje najtežih koruptivnih djela, koja je počinio koristeći položaj u vrhovima hrvatske vlasti kao i položaj predsjednika najjače hrvatske parlamentarne stranke i hrvatskog premijera.
Dakle hrvatsko pravosuđe, nakon saznanja o brojnim „nepodopštinama“, odlučilo se „pozabaviti“ s I. Snaderom kao nositeljem korupcije iz najviših vrhova vlasti, Sabor mu ukida imunitet, a predsjednik Sabora staje uz njega, kao da je stao u njegovu obranu.
Ja bih još razumio da je I. Sanader nekom nehotice pričinio štetu koju temeljem sudske odluke mora nadoknaditi, a nema otkuda, pa mu prijatelji priskaču u pomoć.
Mogao je i Luka Bebić dati ostavku, povući se iz politike i pomagati Sanaderu u sporu s hrvatskom državom.
Mogao mu je, ako je htio, prepisati svu svoju imovinu, ali kao prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, to po meni nikako nije smio.
Ali ako premijerka može javno pozdravljati generale, istinaibog nepravomoćno osuđene, kao da Haaški sud i njegovo užiteljstvo, nisu temeljem Ustavnog zakona i hrvatski sud i tužiteljstvo, kao da te generale nije hrvatska vlast „locirala, uhitila i transferirala“ u den Haag, onda valjda i barba Luka ne treba zaostajati za svojom stranačkom šeficom.
Pa ako u nje nema ni odgovornosti, ni poštenja, ni morala (političkog naravno), zašto bi se time opterećivao Luka Bebić, zar ne?
