Zašto Trg maršala Tita treba ostati? I
Čime je Tito zadužio Hrvatsku, a čime cijeli svijet?
Vrednujući Tita sustavom pluseva i minusa, ispod podvučene crte ostaje zaključak da je Tito nesporno:
1. bio na čelu najvećeg antifašističkog pokreta, koji je doveo do pobjedonosnog kraja, a time i Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao joj pravo na postojanje.
2. vodio je Jugoslaviju putem razvoja, postupno je demokratizirajući, dovevši je do toga da je u vrijeme njegove smrti bila najsigurnija i najotvorenija država u svijetu
3. osnivač i neprijeporni lider Pokreta nesvrstanih, organizacije silno zaslužne za politiku detanta u blokovski suprotstavljenom svijetu, kao i oslobođenje brojnih zemalja ispod kolonijalnog jarma
4. otac doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije" pod motom da je bolje sto godina pregovarati o rješenju problema nego jedan jedini dan ratovati.
Malo vam se čini?
Tito je u svijetu i kao autor daleko citiraniji nego svi potpisnici peticije za promjenu imena Trga zajedno.
Ako bacimo pogled na "Britannicu", poznati “komunistički bilten”, vidjet ćemo što, kako i koliko tamo piše o Titu, a što kako i koliko, recimo o Tuđmanu.
Porazno za Tuđmana. A jednako tako je i u drugim enciklopedijama i almanasima.
Tito je stvarno bio igračina, poznat i priznat u čitavom svijetu, kako za života, tako i danas, 31godinu poslije smrti.
Čovjek koji je zadužio svijet, kao pokretač najvećeg antifašističkog pokreta u porobljenoj Evropi, osnivač Pokreta nesvrstanih i autor doktrine Aktivne i miroljubive koegzistencije.
Njegov značaj u svijetu daleko je nadilazio značaj države kojoj je bio na čelu, njega se nije samo konzultiralo o svim važnijim svjetskim pitanjima, njega se je i pitalo za mišljenje o načinu rješavanja pojedinih pitanja iz međunarodnih odnosa i rješavanja konflikata među državama i među narodima.
Tako je Tito za čitav svijet osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, osim za protivnike antifašizma, za njih je zločinac.
O da, “ljubitelji istine” spočitavaju Titu mnoge stvari, najčešće vadeći ih iz konteksta vremena, dajući im zlurdim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, jer se npr. “jugoslavenska partizanska vojska” pod Titovim vodstvom tobože borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države.
Samo, nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u svibnju 1943. osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Bez te vojske bila bi poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države.
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnjui 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Tako je primjerice u Francuskoj desnica (sic!) tvrdila da su pripadnici Pokreta otpora, jednako oni pod komunističkim kao i oni pod građanskim nadzorom, krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirali 105.000 kolaboracionista, sam General de Gaulle priznaje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, komentirajući je: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.
Možda je i Tito trebao postupiti na isti način kao i de Gaulle!?
Spočitava mu se i otok Goli kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zpriječeno smrtnom kaznom.
Znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu.
Spočitava mu se progon „političkih protivnika“, gubeći iz vida da se najčešće radilo ili o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. Pa to se kažnjavalo i kažnjava u svim državama svijeta.
Ne znam da je u Jugoslaviji postojao progon koji bi se mogao usporediti s McCarthyjevim istragama u SAD, pri čemu je oko 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla.
Banac i druge “eminencije” gube iz vida da se u Kumrovcu na dan 25. svibnja svake godine, na proslavi Titovog rođendana, ne sastaju više samo oni koji su bili Titovi suborci u NOR-u, samo oni koji se prisjećaju svoje mladosti, samo oni koje se može prozvati jugonostalgičarima, već svake godine u sve većem broju dolaze oni koji su rođeni poslije njegove smrti, pa i oni koji se Jugoslavije gotovo i ne sjećaju.
Iz pozitivne atmosfere kumrovečkih okupljanja, može se jedino zaključiti da će ta okupljanja svake godine biti sve brojnija, pa i da će se održavati i onda kad više na životu ne bude nijednog Titovog suborca iz NOR-a.
Slavu najvećeg hrvatskog sina, koji je to postao svojim djelima, ne mogu potamniti razno-razni banci I slične “eminencije”, ma koliko se trudili.
