“Šprajcanje” naherene kolektivne svijesti
Otužno je kako je najvažnija stvar, u zemlji u kojoj se gotovo ni za što ne može reći da je na svojem mjestu, ako bismo sudili prema medijskoj popraćenosti, suspenzija jednog urednika na javnoj televiziji, koja je gotovo zasjenil i konstituiranje 7. saziva Hrvatskog saboa i promjenu vlasti.
Svatko tko nešto drži do sebe se dosad izjasnio za ili protiv Z. Šprajca i njegovopg postupka “javnog pranja” onih koji su, očito je, iako ne svojom voljom, zalutali u Programsko vijeće HRT-a, ali, očito je svojom voljom, u vrijeme sadašnje.
Ne neću se ja svrstavati ni za ni protiv Z. Šprajca, ni je li smio ili nije smio, je li trebao ili nije trebao, obratiti se Programskom vijeću HRT-a na način kako je to napravio, ali složit ću se s onim što je rekao, dapače idem toliko daleko da ću se usuditi reći da bih se tom “časnom društvu” ja obratio i oštrije nego je to Šprajc učinio.
Samo vjerojatno radi drugog razloga, dakle fetišiziranja Vukovara i izgradnje vukovarskog mita, dakle nečega za što se ja usudim reći da gotovo da i nema nesuglasica među članovima Programskog vijeća.
Mislim da se u stavovima oko “veličine žrtve Vukovara” slažu i I. Goldstein i J. Jović, a taj stav je tragedija, nije to suspenzija urednika “Dnevnika”.
Problem je u tome što mit sugerira, inače istinitu, opsadu i razaranje Vukovara, stravični zločin na Ovčari, egzodus Hrvata i njihovo maltretiranja u logorima u Srbiji, ali ni riječi o tome koja je to i čija politika dovela do vukovarske tragedije.
Ostaje da se eto netko, S. Milošević, zločesta JNA, pobunjeni lokalni Srbi ili svi zajedno, sjetio i krenuo na pravdi Boga razarati Vukolvar i to samo zato što su u njemu živjeli (i) Hrvati. A je li tome baš tako?
Ni riječi o tome što su u Vukovaru, odmah po dolasku Tuđmana na vlast u Hrvatskoj, radili proustaški nastrojeni članovi HDZ-a i HSP-a, predvođeni T. Merčepom i B. Zadrom, što je u dva svoja pisma Tuđmanu, iz ožujka i travnja 1991., opisao dvojac S. Dokmanović, Srbin, predsjednik SO Vukovar i S. Lovrenčić, Hrvat, predsjednik IV SO Vukovar, a kasnije u svojem opsežnom pismu upućenom na istu adresu, Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar.
Naime, “hrvatski državni poglavar” umjesto da provjeri navode iz pisma najviših predstavnika lokalne vlasti i onemogući “merčepizaciju” Vukovara u kojem u to doba nije bilo međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, odgovara suspenzijom legitimnih i legalnih općinskih vlasti i imenuje povjerenika za Općinu Vukovar, koji radi nesmetanog djelovanja T. Merčepa, B. Zadre i njihove družine, usprkos svim svojim ovlastima, ne može obnašati vlast, jer ga nitko ne sluša, sve su kontrolirali T. Merčep i njegova klika.
Poslije pisma koje mu je uputio Marin Vidić Bili Tuđman nema kamo, odlučuje povući Merčepa iz Vukovara, ali ga ni na koji način ne ograničavajući u njegovom djelovanju, a to djelovanje je konačno dovelo do Merčepovog uhićenja radi osnovane sumnje u počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, što će, nadam se, biti pretočeno u optužnicu, dovesti do suđenja, koje bi bar djelomično trebalo pokazati svu malignost njegove osobnosti, ali i svu malignost onoga pod čijim je patronatom činio to što je činio.
Ni riječi o tome da su u gradu Vukovaru prije oružanih sukoba u nekakvoj čudnoj simbiozi postojali i legalna OS, JNA i jednako paravojni ZNG i HOS, održavajući mir, čak i kad je već u pozadini ključalo, a u okolici Vukovara se i uvelike pucalo.
Ni riječi o tome da su u Vukovaru, na prvi pogled na pravdi Boga, hrvatske paravojne snage prve napale JNA, a da je pokušaj ulaska tenkovske kolone JNA u Vukovar Trpinjskom cestom, bio odgovor JNA na napade na njene pripadnike i imovinu u Vukovaru, napade koje nitko nije niti istraživao, niti pokušao za njih pronaći odgovorne i krivce. A to, istragu i procesuiranje krivaca za napade, je ŠVK JNA ultimativno tražio od vlasti u Vukovaru!
Zanimalo me je, ali i dalje me zanima, tko je dao nalog ili bolje rečeno tko je zapovijedio napade na JNA, jednako u Vukovaru kao i na Trpinjskoj cesti koji su doveli do razaranja grada?
Zanimalo me je, ali i dalje me zanima, jesu li oni koji su “preuzeli odgovornost” i napali JNA mislili da će JNA to stoički otrpjeti, ne odgovoriti na napade i podvijena repa se povući iz Vukovara?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a kako se ponašao hrvatski državni vrh, a posebno “hrvatski državni poglavar” za vrijeme borbi u i oko Vukovara, a posebno u vrijeme sloma obrane grada, između prevažnih koncerata, teniskih mečeva i možda još važnijih partija preferansa?
O da, u pauzama pobrojanih “državničkih” aktivnost bavio se “Dinamom” i za nas životno važnim pitanjem razgraničenja između Srbije i Hrvatske u BiH.
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, kakav je smisao, osim samoubojstveenog, imalo napadati JNA u uvjetima kad nije bilo snaga ni za osvajanje njene vojarne u Vukovaru?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, zar baš nitko od onih koji su “preuzeli odgovornost” i napali JNA, da vojna znanost kaže da je onaj grad koji se brani iz samog grada unaprijed pao?
http://feniks.bloger.hr/post/vukovar-je-pao-onog-dana-/526284.aspx
http://pollitika.com/o-cemu-li-to-samo-blebecu
Samo ilustracije radi i sam Staljingrad je faktički bio u nacističkim rukama, njegova obrana osim nekoliko “džepova otpora” bila je slomljena, CA je odblokirala Staljingrad svojim napadom i probojem njemačke opsade izvana.
Priča se da su “hrvatskom državnom poglavaru” predlagali neki znalci, ali i neki koji to nisu, da hrvatske snage probiju opsadu Vukovara izvana, a da je on predlagateljima odbrusio. “ Ne dam da ljudi ginu za te ruševine!”
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, zašto su u vrijeme kad već u Vukovaru vrije, vukovarska djeca, koja su bila na ljetovanju, temeljem odluke “hrvatskog državnog poglavara” vraćena u grad?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, zašto, kad je pad grada bio potpuno izvjestan, nitko nije pregovarao s JNA i dogovorio i potpisao uvjete predaje i evakuacije dijela njegovih građana, čime bi bez svake sumnje bili spriječeni brojni zločini, ali i zatočeništva pogotovo neboraca u logorima u Srbiji?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, kuda nas može odvesti njegovanje kulta smrti, jer izgradnja mita oko “vukovarske žrtve”, bez imenovanja onoga tko je Vukovar žrtvovao, a svakom iole pametnom je jasno da je to učinio onaj tko je, što zbog svog ustavnog položaja, a što uzurpacijom vlasti, zaista držao sve konce vlasti u rukama?
O da, zbijat ćemo mi šale na račun Srba, njihove potrebe da “slave poraz” i “Kosovskog mita” gubeći iz vida da oni bar imaju snage i našaliti se na račun toga mita, pa na pitanje “tko je bio najveći srpski satiričar” odgovoriti da je to bio “car Murat, koji je satro Srbe na Kosovu”.
Gradili su Srbi “Kosovski mit” kroz šest stoljeća, a ja mislim da smo ih mi izgradnjom “Vukovarskog mita” u samo dvadest godina, ne samo sustigli, nego u besmislu i prestigli.
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, jel' moguće selektivno promatrati posljedice, konkretno razaranje sigurno najbogatijeg i jednog od najljepših hrvatskih gradolv, bez uvažavanja uzroka, jer konkretno u slučaju Vukovara su uzroci, čije ishodište leži u malignoj osobi “hrvatskog državnog poglavara” i njegovih, iole pametnom čovjeku, neshvatljivih postupaka, doveli do stravičnih posljedica, materijalni gubici se mogu nadoknaditi, ali rane na ljudskim dušama ili nikad ne zacijeljuju ili ostavljaju ružne ožiljke za čitav život.
Ali eto, besmisao i ne samo stravični vojnički poraz, nego prvenstveno poraz čovječnosti i zdravog razuma, pretvoren je u nešto divljenja vrijedno i kao takvo danas već duboko ukotvljeno u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, teško ga opterećujući i gotovo onemogućavajući ranama da zacijele.
Za mentalno zdravlje nacije bilo bi jako dobro osloboditi se proglašenih istina, čiji jedan dio čini i “Vukovarski mit” i prihvatiti istinu, ma koliko ona ružna bila.
Ne oslobodimo se proglašenih istina, narod sapet njima, osuđen je, umjesto na napredak, na potonuće u sveopću letargiju.
Svatko tko nešto drži do sebe se dosad izjasnio za ili protiv Z. Šprajca i njegovopg postupka “javnog pranja” onih koji su, očito je, iako ne svojom voljom, zalutali u Programsko vijeće HRT-a, ali, očito je svojom voljom, u vrijeme sadašnje.
Ne neću se ja svrstavati ni za ni protiv Z. Šprajca, ni je li smio ili nije smio, je li trebao ili nije trebao, obratiti se Programskom vijeću HRT-a na način kako je to napravio, ali složit ću se s onim što je rekao, dapače idem toliko daleko da ću se usuditi reći da bih se tom “časnom društvu” ja obratio i oštrije nego je to Šprajc učinio.
Samo vjerojatno radi drugog razloga, dakle fetišiziranja Vukovara i izgradnje vukovarskog mita, dakle nečega za što se ja usudim reći da gotovo da i nema nesuglasica među članovima Programskog vijeća.
Mislim da se u stavovima oko “veličine žrtve Vukovara” slažu i I. Goldstein i J. Jović, a taj stav je tragedija, nije to suspenzija urednika “Dnevnika”.
Problem je u tome što mit sugerira, inače istinitu, opsadu i razaranje Vukovara, stravični zločin na Ovčari, egzodus Hrvata i njihovo maltretiranja u logorima u Srbiji, ali ni riječi o tome koja je to i čija politika dovela do vukovarske tragedije.
Ostaje da se eto netko, S. Milošević, zločesta JNA, pobunjeni lokalni Srbi ili svi zajedno, sjetio i krenuo na pravdi Boga razarati Vukolvar i to samo zato što su u njemu živjeli (i) Hrvati. A je li tome baš tako?
Ni riječi o tome što su u Vukovaru, odmah po dolasku Tuđmana na vlast u Hrvatskoj, radili proustaški nastrojeni članovi HDZ-a i HSP-a, predvođeni T. Merčepom i B. Zadrom, što je u dva svoja pisma Tuđmanu, iz ožujka i travnja 1991., opisao dvojac S. Dokmanović, Srbin, predsjednik SO Vukovar i S. Lovrenčić, Hrvat, predsjednik IV SO Vukovar, a kasnije u svojem opsežnom pismu upućenom na istu adresu, Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar.
Naime, “hrvatski državni poglavar” umjesto da provjeri navode iz pisma najviših predstavnika lokalne vlasti i onemogući “merčepizaciju” Vukovara u kojem u to doba nije bilo međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, odgovara suspenzijom legitimnih i legalnih općinskih vlasti i imenuje povjerenika za Općinu Vukovar, koji radi nesmetanog djelovanja T. Merčepa, B. Zadre i njihove družine, usprkos svim svojim ovlastima, ne može obnašati vlast, jer ga nitko ne sluša, sve su kontrolirali T. Merčep i njegova klika.
Poslije pisma koje mu je uputio Marin Vidić Bili Tuđman nema kamo, odlučuje povući Merčepa iz Vukovara, ali ga ni na koji način ne ograničavajući u njegovom djelovanju, a to djelovanje je konačno dovelo do Merčepovog uhićenja radi osnovane sumnje u počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, što će, nadam se, biti pretočeno u optužnicu, dovesti do suđenja, koje bi bar djelomično trebalo pokazati svu malignost njegove osobnosti, ali i svu malignost onoga pod čijim je patronatom činio to što je činio.
Ni riječi o tome da su u gradu Vukovaru prije oružanih sukoba u nekakvoj čudnoj simbiozi postojali i legalna OS, JNA i jednako paravojni ZNG i HOS, održavajući mir, čak i kad je već u pozadini ključalo, a u okolici Vukovara se i uvelike pucalo.
Ni riječi o tome da su u Vukovaru, na prvi pogled na pravdi Boga, hrvatske paravojne snage prve napale JNA, a da je pokušaj ulaska tenkovske kolone JNA u Vukovar Trpinjskom cestom, bio odgovor JNA na napade na njene pripadnike i imovinu u Vukovaru, napade koje nitko nije niti istraživao, niti pokušao za njih pronaći odgovorne i krivce. A to, istragu i procesuiranje krivaca za napade, je ŠVK JNA ultimativno tražio od vlasti u Vukovaru!
Zanimalo me je, ali i dalje me zanima, tko je dao nalog ili bolje rečeno tko je zapovijedio napade na JNA, jednako u Vukovaru kao i na Trpinjskoj cesti koji su doveli do razaranja grada?
Zanimalo me je, ali i dalje me zanima, jesu li oni koji su “preuzeli odgovornost” i napali JNA mislili da će JNA to stoički otrpjeti, ne odgovoriti na napade i podvijena repa se povući iz Vukovara?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a kako se ponašao hrvatski državni vrh, a posebno “hrvatski državni poglavar” za vrijeme borbi u i oko Vukovara, a posebno u vrijeme sloma obrane grada, između prevažnih koncerata, teniskih mečeva i možda još važnijih partija preferansa?
O da, u pauzama pobrojanih “državničkih” aktivnost bavio se “Dinamom” i za nas životno važnim pitanjem razgraničenja između Srbije i Hrvatske u BiH.
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, kakav je smisao, osim samoubojstveenog, imalo napadati JNA u uvjetima kad nije bilo snaga ni za osvajanje njene vojarne u Vukovaru?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, zar baš nitko od onih koji su “preuzeli odgovornost” i napali JNA, da vojna znanost kaže da je onaj grad koji se brani iz samog grada unaprijed pao?
http://feniks.bloger.hr/post/vukovar-je-pao-onog-dana-/526284.aspx
http://pollitika.com/o-cemu-li-to-samo-blebecu
Samo ilustracije radi i sam Staljingrad je faktički bio u nacističkim rukama, njegova obrana osim nekoliko “džepova otpora” bila je slomljena, CA je odblokirala Staljingrad svojim napadom i probojem njemačke opsade izvana.
Priča se da su “hrvatskom državnom poglavaru” predlagali neki znalci, ali i neki koji to nisu, da hrvatske snage probiju opsadu Vukovara izvana, a da je on predlagateljima odbrusio. “ Ne dam da ljudi ginu za te ruševine!”
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, zašto su u vrijeme kad već u Vukovaru vrije, vukovarska djeca, koja su bila na ljetovanju, temeljem odluke “hrvatskog državnog poglavara” vraćena u grad?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, zašto, kad je pad grada bio potpuno izvjestan, nitko nije pregovarao s JNA i dogovorio i potpisao uvjete predaje i evakuacije dijela njegovih građana, čime bi bez svake sumnje bili spriječeni brojni zločini, ali i zatočeništva pogotovo neboraca u logorima u Srbiji?
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, kuda nas može odvesti njegovanje kulta smrti, jer izgradnja mita oko “vukovarske žrtve”, bez imenovanja onoga tko je Vukovar žrtvovao, a svakom iole pametnom je jasno da je to učinio onaj tko je, što zbog svog ustavnog položaja, a što uzurpacijom vlasti, zaista držao sve konce vlasti u rukama?
O da, zbijat ćemo mi šale na račun Srba, njihove potrebe da “slave poraz” i “Kosovskog mita” gubeći iz vida da oni bar imaju snage i našaliti se na račun toga mita, pa na pitanje “tko je bio najveći srpski satiričar” odgovoriti da je to bio “car Murat, koji je satro Srbe na Kosovu”.
Gradili su Srbi “Kosovski mit” kroz šest stoljeća, a ja mislim da smo ih mi izgradnjom “Vukovarskog mita” u samo dvadest godina, ne samo sustigli, nego u besmislu i prestigli.
Zanima li ikoga od članova Programskog vijeća HRT-a, a usudio bih se reći i većinu hrvatskih građana, pita li se itko, jel' moguće selektivno promatrati posljedice, konkretno razaranje sigurno najbogatijeg i jednog od najljepših hrvatskih gradolv, bez uvažavanja uzroka, jer konkretno u slučaju Vukovara su uzroci, čije ishodište leži u malignoj osobi “hrvatskog državnog poglavara” i njegovih, iole pametnom čovjeku, neshvatljivih postupaka, doveli do stravičnih posljedica, materijalni gubici se mogu nadoknaditi, ali rane na ljudskim dušama ili nikad ne zacijeljuju ili ostavljaju ružne ožiljke za čitav život.
Ali eto, besmisao i ne samo stravični vojnički poraz, nego prvenstveno poraz čovječnosti i zdravog razuma, pretvoren je u nešto divljenja vrijedno i kao takvo danas već duboko ukotvljeno u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, teško ga opterećujući i gotovo onemogućavajući ranama da zacijele.
Za mentalno zdravlje nacije bilo bi jako dobro osloboditi se proglašenih istina, čiji jedan dio čini i “Vukovarski mit” i prihvatiti istinu, ma koliko ona ružna bila.
Ne oslobodimo se proglašenih istina, narod sapet njima, osuđen je, umjesto na napredak, na potonuće u sveopću letargiju.
