Ured za gubljenje vremena …

… i potreba za osnivanje Ministarstva bogoštovlja u njemu.

Zoran Milanović po svenu sudeći nije svijestan da je Kukuriku koalicija dobila izbore radi posvemašnje omrznutosti HDZ-a, prvenstveno zbog silnog kriminala i korupcije u koje je ogrezao, istrošenosti njegova stila vladanja i vođenja zemlje u sve veću gospodarsku ali i općedruštvenu krizu, a ne zato što je narod najednom “pocrvenio” i odlučio poći “lijevo”, jer je valjda svakome iole politički pismenom jasno da SDP, jednako kao ni HNS, IDS i HSU nisu politički gledano nikakve lijeve opcije.

Dakle on je dobio mandat da po potrebi okrene zemlju naopako, ali da je izvede iz krize, a to se može jedino radikalnim promjenama, gotovo na revolucionarnoj razini, kako na gospodarskom, tako i na općedruštvnom planu, “kozmetičke” promjene i nekakva politika kontinuiteta rezultate polučiti ne mogu. Nitko nikad nijedan problem riješio nije na način kako je problem nastao.

Kako vrijeme odmiče postaje sve jasnije da bilo radi kukavičluka, bilo radi neznanja, bilo radi općeg nesnalaženja i nepostojanja jasnih ciljeva, “bolni rezovi” izostaju, što je jasno vidljivo na upravo usvojenom državnom proračunu, koji jest nešto manji od prošlogodišnjeg, ali s još uvijek (pre)golemim proračunskim deficitom. Prvenstveno zato što se nema snage svesti braniteljska prava u okvire mogućnosti zemlje, a potom i uvesti reda u HZMO, HZZO, “češljanjem” korisnika razno-raznih socijalnih prava, tako da ne bude onih koji “voze Porsche, a primaju socijalnu pomoć”, a tu su onda i ne baš zanemariva sredstva koja se odlijevaju u HR HB pod firmom “pomoć Hrvatim u dijaspori” itd.

Financiranje KC iz proračuna kakvo ne poznaje nijedna civilizirana demokratska zemlja je posebna priča.

Zbog svega navedenog Milanovićeva vlada se sve više pretvara u svojevrsni Ured za gubljenje vremena, kojemu je dosad najbolje išlo klijentelističko zbrinjavanje vlastitih “zaslužnih” i podobnih članova kroz njihova uhljebljenja u državnoj upravi i u upravama i NO-ima državnih poduzeća..

Vlada, recimo, ispravno uočava problem, kao što je to slučaj s neplaćanjem obaveza (poreza i doprinosa) prema državnom proračunu, ali najavljuje njegovo rješavanje na način na koji je problem i nastao, “progledavanjem kroz prste” obveznicima, što ne može dati rezultata.

Protiv struje [23. VELJAČE 2012.] ⇩ 
Uvođenje discipline podržavanjem nediscipline

Ili Vlada uopće ne locira izvor problema, kao što je to npr. slučaj s prosvjedom hrvatskih proizvođača mlijeka, gdje se za problem okrivljuju proizvođači mlijeka, a ne otkupljivači ili konkretno “Dukat” koji je glavni pokretač problema radi samovoljnog rušenja otkupnih cijena mlijeka domaćih proizvođača. Zar je tako teško uočiti da prije tog jednostranog poteza “Dukata” nitko od “hrvatskih mljekara” nije bio “na cesti”?

Zanimljivo je pritom da ministar “puši” priče o “tržišnim cijenama” ili “evropskoj produktivnosti” što teško da može biti slučaj kad su u pitanju subvencionirani proizvodi. Suština problema je u tome što “Dukat” pokušava, kroz apsorpciju prvenstveno francuskih viškova mlijeka, uništiti domaću proizvodnju. Pa ako je tome tako, da će se bogato subvencioniranim proizvodima konkurirati domaćoj proizvodnji hrane u RH, uništavajući “tržišnim cijenama” hrvatsku poljoprivredu, onda naš odgovor treba biti izuzimanj priče o brodogrdilištima, subvencionirati brodogradnju, maksimalno zapošljavati škverove i tako “tržišnim cijenama” konkurirati tovrsnoj proizvodnji u EU.

To je jedna mogućnost!

A druga je zaprijetiti “Dukatu” nacionalizacijom radi podrivanja gospodarske moći zemlje, imperativ svake vlasti pa i ove naše mora biti očuvanje vlastite proizvodnje hrane makar na razini prehrane vlastitog stanovništva. “Dukat” je prouzročio problem, ja bih ga na “Dukatu” i “prelomio”.

Sve moderne civilizirane države priznaju punu slobodu vjerskih opredjeljenja svojim državljanima i njeguju princip sekularnosti odnosno odvojenosti crkve, kao institucije ili uduženja građana, od države.

I RH je deklarativno uređena kao sekularna država, ali u praksi ona to nije, prvenstveno zahvaljujući položaju koji uživa KC, zato što se u potpunosti financira iz državnog proračuna, zato što se vjerski sadržaji uče u školama, zato što je Vojni ordinarijat u sastavu MORH-a, zato što je KC sve manje vjerska intitucija, a sve više više partner vlasti.

Istini za volju iz proračuna potporu dobivaju i neke druge vjerske zajednice poput SPC, koje imaju ugovor s državom, dok potporu ne primaju one vjerske zajednice koje takav ugovor s državom nemaju.

Prema najavama iz Vlade u pripremi je novi zakon o vjerskim zajednicama, koji će, opet prema neprovjerenim informacijama biti “najliberalniji u Evropi”, jer će potporu iz državnog proračuna dobivati sve vjerske zajednice, jednako kao i pravo vjerskog podučavanja u školi.

I dok je jedna Švedska donijela zakon kojim se zabranjuje podučavanje vjerskih sadržaja kao neprijepornih istina, zato jer su ti sadržaji izuzetno pogodni za indoktrinaciju pogotovo mladih ljudi, a iz redova tako vjerski zadojenih se onda lako regrutiraju izuzetno netolerantni nasilnici i teroristi, mi crkve pa i kroz vjeronauk u školam, sve više inkorporiramo u društvo.

Još prošle godine vodile rasprave o tome da se vjeronauk ukloni iz škola zato jer je to isključivo pitanje vjerskih sloboda i opredjeljenja, a time i privatna stvar svakog pojedinca, danas je sasvim jasno da od toga nema ništa i da se vjeronuk “ukotvljuje” u hrvatske škole jače nego ikad.

Duže vrijeme, zapravo od njihove objave, se vode rasprave, ali više na akademskoj razini, o ugovorima RH sa Svetom stolicom o međusobnim pravima i obavezama, koji su radi ponižavajućeg i vazalskog položaja na koji je RH pristala, pogrdno nazvani “Radićevim ugovorima” uz epitet “sramni”.

Očekivalo se i ne samo radi recesije i društvene krize u koju je RH upala, već i radi podaničkog odnosa i toga što takve obaveze nije u svojim odnosima s Crkvom preuzela nijedna civilizirana država, da će se pokrenuti postupak za reviziju tih ugovora, ali ni od toga ništa, naprotiv iz Vlade pristižu informacije da će se izdvajanja iz proračuna za KC još i povećati, a premijer Milanović će nas i podučiti da se sporazumi moraju poštovati.

Naravno da moraju, ali samo dok su na snazi!

Imamo mi sreću da nam ustav brani agnostik s Pantovčaka, a Vladu vodi ateist, što bi tek bilo da su jedan ili obojica vjernici!?

Zanimljivo je da ove najave donošenja “najliberalnijeg zakona”, koje su zasad neslužbene, nije imao potreba komentirati nitko osim don Ivana Grubišića, koji se ne od jučer protivi svakom privilegiranju Crkve i njenog slizavanja s vlašću, čak će duhovito reći da su Crkva i Vlada zamijenile uloge, pa dok Crkva radi, Milanović nudi vjeru i nadu.

Večernji list [23. VELJAČE 2012.]  ⇩  
Grubišić: Milanović i kardinal trebali bi zamijeniti mjesta

A tako bi lijepo bilo, tako civilizirano i tako skularnošću prožeto, pitanje financiranja vjerskih zajednica riješiti uvođenjem crkvernog poreza na dobrovoljnoj osnovi, a vjeronauk ukloniti iz školskih programa, pa tko osjeća potrebu, neka to “znanje” stječe u sakralnim objektima u slobodno vrijeme.

Eno Italija pritisnuta recesijom pretvara KC u poreskog obveznika uvodeći i za nju obavezu plaćanja poreza na imovinu, a mi ćemo istodobno umirati od gladi i graditi za Crkvu “dvore od oniksa”, vraćajući joj tako valjda za sve one “zasluge” što je “uvijek u povijesti bila uz svoj hrvatski narod”, pa i onda kad je bila uz Peštu, Beč ili na strani fašizma ili za svu pomoć u “očuvanju hrvataskog nacionalnog identiteta”, čuvajući i njegujući latinski jezik.

Obzirom na rastuću ulogu i moć vjerskih zajednica u društvu, KC naravno prednjači, u Milanovićevom Uredu za gubljenje vremena moralo bi se naći mjesto i za Ministarstvo bogoštovlja, koje bi onda na židovske upite za povrat imovine oduzete 1941. i nacionalizirane 1945. moglo lijepo odgovoriti da ne mogu dobiti ništa zato što su “Židovi ubili Isusa”, a zna se da su upravo Hrvati najrevniji “čuvari Svetog groba” i da su imali “križare” sve do 1953.