Pitam se, jel' moguće, …
… a bilo bi tako lijepo?
Da, radi se o ponašanju dvojice generala poslije oslobađajuće presude koju im je izreklo Žalbeno vijeće Haaškog suda.
S jedne strane Mladen Markač, podravski mužek, koji se ponaša upravo po šabloni koju priželjkuju svi oni smješteni ispod crnih barjaka i Ante Gotovina koji je već svojim izjavama na Trgu bana Josipa Jelačića kod “obožavatelja” izazvao nedoumice koje su popraćene i zvižducima.
Pa onda odbijanje odlaska u Vukovar i sudjelovanje u “koloni sjećanja”, Markač je i tamo bio.
Izuzetno je dojmljiv Gotovinin intervju srpskom “Kuriru” u kojemu poručuje izbjeglim hrvatskim Srbima da se slobono vrate u Hrvatsku, koje je “njihova domovina baš jednako kao što je i njegova”.
E sad, ono u što sam siguran je, da mu to, takvu poruku, nije sugerirao nitko iz redova njegovih “obožavatelja”, nitko iz redova Crkve u Hrvata i nitko iz hrvatskog političkog establishmenta, bilo iz redova vladajućih, bilo iz redova opozicije.
U njegovim izjavama nema ni euforije ni nekakvog trijumfalizma, ali ima dosta pristojnog distanciranja od onih koji ga svojataju ili bi ga htjeli dovesti u svoje redove ili ga navesti da se ponaša onako kako bi to oni htjeli.
Vrijeme će pokazati koliko je to njegovo ponašanje, njegov stav i izjave, iskreno, a ja bih silno volio da je, a koliko je eventualno kalkulantsko, kako bi se izbjeglo moguća srpska nastojanja da Tužilaštvo Haaškog suda zatraži obnovu procesa.
U medijima se može pročitati da “nepostojeći” topnički dnevnici iz “Oluje” ipak postoje, istinaibog na crnom tržištu i da su na prodaju, a da u njima ima podatak da je primjerice na prostor kninske vojarne ispaljeno samo 6 topovskih projektila, dok su civilni ciljevi gađani sa njih 900.
Ako je pak njegovo ponašanje iskreno i nije izazvano strahom od moguće obnove procesa, postavlja se pitanje čime je onda izazvano?
Na pamet mi pada mogućnost da su sva ona svjedočenja pred sudom u toku dokaznog postupka, iako je u nekima bilo i dosta laži, pogotovo u iskazima svjedoka obrane, ostavila na njega traga u smislu da se tokom suđernja uvjerio da je ponašanje nekih jedinica HV pod njegovim zapovjedništvom za vrijeme VRO “Oluja” prije sličilo ponašanju razbojničkih skupina nego ponašanju uređene vojske.
A u svijetlu tih činjenica blijedi VRO “Oluja” i njen oslobodilački karakter, a sve više se javlja sumnja da je ona ipak bila sredstvo za izgon dijela Srba iz Hrvatske, dakle ipak u funkciji etničkog čišćenja, a to saznanje Gotovinu ne čini ponosnim već naprotiv svjesnim da je sudjelovao u nečem nečasnom, čega u trenutku događanja nije bio do kraja svijestan.
Dobro, za dio toga, prvenstveno za nečasno ponašanje pojedionaca ali i čitavih jedinica HV-a, on je znao već za vrijeme trajanja same operacije, što dokazuje i ono njegovo obraćanje njemu podređenim zapovjednicima u Kninu 06. 08. 1995.:
http://www.youtube.com/watch?v=loWGrB1InXI
ali u isključivo obrambeni i oslobodilački karakter operacije kao ni čitvog DR-a tada sigurno nije sumnjao.
Međutim u uvjetima izolacije u pritvoru Haaškog suda imao je vremena proanalizirati svjedočenja očevidaca s terena i usporediti ih sa svojim saznanjima, ali i ocjennama eksperata koje je sud angažirao radi pojašnjenja povijesno-političke osnove dogđanja, pa i rata samog.
A pažljiva analiza tih iskaza uz saznanja o dvojnim linijama zapovijedanja, sigurno neće dovesti do toga da se DR, a posebno VRO “Oluja”, jednoznačno ocijeni obrambenim, pravednim i oslobodilačkim, kakvim ga bez zadrške krsti čovjek “vrhunskog pravnog obrazovanja” s Pantovčaka.
Takve misli bi sigurno morile mene na njegovom mjestu, naravno uz postavljanje pitanja za što sam to iskorišten i u što je utrošeno 11 godina mojeg života.
Samo saznanje o tome da je čovjek bio sudionikom nečeg nečasnog, makar i bez saznanja o tome, makar i protiv njegove volje, vodi do osjećaja krivnje, a onda i kajanja.
U tom svjetlu, kao čin kajanja, promatram i Gotovininu poruku izbjeglim Srbima da se vrate u Hrvatsku,
Mislim da zato izostaje i Gotovinino oduševljenje Tuđmanom, kojega uopće i ne spominje, kao i distanciranje od političkih stranaka, ali i stanoviti otpor koji iskazuje prema nastojanjima “obožavatelja” da ga se gurne u političke vode.
Zaista bi bilo lijepo ako se Ante Gotovina uspio othrvati sirenskom zovu nacional-šovinističkog zla, eto i sama pomisao na takvu mogućnost je prelijepa.
Još da se uspije istrgnuti iz zagrljaja “svete matere”, pa makar više i ne bio “vitez od Pakistana” …
Ne, ne očekujem ja od Gotovine da o DR i “Oluji” misli i govori isto što i ja, to bi ipak bilo previše, a možda me on sam već u svojem velikom intervjuu najavljenom za sutra u “Večernjaku” i demantira, ja sam samo iznio moja razmišljanja, odnosno dojmove koje sam stekao na temelju njegovih izjava i ponašanja poslije oslobađajuće presude i izlaska iz pritvora.
Da, radi se o ponašanju dvojice generala poslije oslobađajuće presude koju im je izreklo Žalbeno vijeće Haaškog suda.
S jedne strane Mladen Markač, podravski mužek, koji se ponaša upravo po šabloni koju priželjkuju svi oni smješteni ispod crnih barjaka i Ante Gotovina koji je već svojim izjavama na Trgu bana Josipa Jelačića kod “obožavatelja” izazvao nedoumice koje su popraćene i zvižducima.
Pa onda odbijanje odlaska u Vukovar i sudjelovanje u “koloni sjećanja”, Markač je i tamo bio.
Izuzetno je dojmljiv Gotovinin intervju srpskom “Kuriru” u kojemu poručuje izbjeglim hrvatskim Srbima da se slobono vrate u Hrvatsku, koje je “njihova domovina baš jednako kao što je i njegova”.
E sad, ono u što sam siguran je, da mu to, takvu poruku, nije sugerirao nitko iz redova njegovih “obožavatelja”, nitko iz redova Crkve u Hrvata i nitko iz hrvatskog političkog establishmenta, bilo iz redova vladajućih, bilo iz redova opozicije.
U njegovim izjavama nema ni euforije ni nekakvog trijumfalizma, ali ima dosta pristojnog distanciranja od onih koji ga svojataju ili bi ga htjeli dovesti u svoje redove ili ga navesti da se ponaša onako kako bi to oni htjeli.
Vrijeme će pokazati koliko je to njegovo ponašanje, njegov stav i izjave, iskreno, a ja bih silno volio da je, a koliko je eventualno kalkulantsko, kako bi se izbjeglo moguća srpska nastojanja da Tužilaštvo Haaškog suda zatraži obnovu procesa.
U medijima se može pročitati da “nepostojeći” topnički dnevnici iz “Oluje” ipak postoje, istinaibog na crnom tržištu i da su na prodaju, a da u njima ima podatak da je primjerice na prostor kninske vojarne ispaljeno samo 6 topovskih projektila, dok su civilni ciljevi gađani sa njih 900.
Ako je pak njegovo ponašanje iskreno i nije izazvano strahom od moguće obnove procesa, postavlja se pitanje čime je onda izazvano?
Na pamet mi pada mogućnost da su sva ona svjedočenja pred sudom u toku dokaznog postupka, iako je u nekima bilo i dosta laži, pogotovo u iskazima svjedoka obrane, ostavila na njega traga u smislu da se tokom suđernja uvjerio da je ponašanje nekih jedinica HV pod njegovim zapovjedništvom za vrijeme VRO “Oluja” prije sličilo ponašanju razbojničkih skupina nego ponašanju uređene vojske.
A u svijetlu tih činjenica blijedi VRO “Oluja” i njen oslobodilački karakter, a sve više se javlja sumnja da je ona ipak bila sredstvo za izgon dijela Srba iz Hrvatske, dakle ipak u funkciji etničkog čišćenja, a to saznanje Gotovinu ne čini ponosnim već naprotiv svjesnim da je sudjelovao u nečem nečasnom, čega u trenutku događanja nije bio do kraja svijestan.
Dobro, za dio toga, prvenstveno za nečasno ponašanje pojedionaca ali i čitavih jedinica HV-a, on je znao već za vrijeme trajanja same operacije, što dokazuje i ono njegovo obraćanje njemu podređenim zapovjednicima u Kninu 06. 08. 1995.:
http://www.youtube.com/watch?v=loWGrB1InXI
ali u isključivo obrambeni i oslobodilački karakter operacije kao ni čitvog DR-a tada sigurno nije sumnjao.
Međutim u uvjetima izolacije u pritvoru Haaškog suda imao je vremena proanalizirati svjedočenja očevidaca s terena i usporediti ih sa svojim saznanjima, ali i ocjennama eksperata koje je sud angažirao radi pojašnjenja povijesno-političke osnove dogđanja, pa i rata samog.
A pažljiva analiza tih iskaza uz saznanja o dvojnim linijama zapovijedanja, sigurno neće dovesti do toga da se DR, a posebno VRO “Oluja”, jednoznačno ocijeni obrambenim, pravednim i oslobodilačkim, kakvim ga bez zadrške krsti čovjek “vrhunskog pravnog obrazovanja” s Pantovčaka.
Takve misli bi sigurno morile mene na njegovom mjestu, naravno uz postavljanje pitanja za što sam to iskorišten i u što je utrošeno 11 godina mojeg života.
Samo saznanje o tome da je čovjek bio sudionikom nečeg nečasnog, makar i bez saznanja o tome, makar i protiv njegove volje, vodi do osjećaja krivnje, a onda i kajanja.
U tom svjetlu, kao čin kajanja, promatram i Gotovininu poruku izbjeglim Srbima da se vrate u Hrvatsku,
Mislim da zato izostaje i Gotovinino oduševljenje Tuđmanom, kojega uopće i ne spominje, kao i distanciranje od političkih stranaka, ali i stanoviti otpor koji iskazuje prema nastojanjima “obožavatelja” da ga se gurne u političke vode.
Zaista bi bilo lijepo ako se Ante Gotovina uspio othrvati sirenskom zovu nacional-šovinističkog zla, eto i sama pomisao na takvu mogućnost je prelijepa.
Još da se uspije istrgnuti iz zagrljaja “svete matere”, pa makar više i ne bio “vitez od Pakistana” …
Ne, ne očekujem ja od Gotovine da o DR i “Oluji” misli i govori isto što i ja, to bi ipak bilo previše, a možda me on sam već u svojem velikom intervjuu najavljenom za sutra u “Večernjaku” i demantira, ja sam samo iznio moja razmišljanja, odnosno dojmove koje sam stekao na temelju njegovih izjava i ponašanja poslije oslobađajuće presude i izlaska iz pritvora.
