Prkos, odbijanje, slom … I
U našem narodu je poznata uzrečica:
„Hoćeš dobro? Neću! Hoćeš zlo? Obim rukama!“
Po tom principu prihvaćanja zla hrvatski narod je prihvatio Franju Tuđmana i otada sve što radimo je rad u korist vlastite štete.
Ne znam postoji li u povijesti nekakv primjer, osim Njemačke, da je neki narod uspio sam sebi u tako kratkom vremenu zabiti više autogolova, ali Nijemci te svoje „uspjehe“ bar ne slave, a mi ih slavimo kao i „autora“ tih „uspjeha“.
Doslovno sve što se Hrvatskoj i Hrvatima dogodilo od Tuđmanovog preuzimanja vlasti, pa do današnjeg dana, bez ikakvog izgleda kako bi išta moglo poći nabolje, je naprosto, kako sam već napisao, rad u korist vlastite štete.
Ne znam može li ikoga tko osjeća makar malo odgovornosti u ovom našem jadnom društvu ostaviti ravnodušnim sve što se dogodilo, a i dalje se događa od vremena kad smo raspoznali Franju Tuđmana kao onoga koji nas treba izvesti na pravi put.
Ili, zar je zaista netko mislio da će bezobzirno rušenje sustava i institucija i njihova zamjena lošim surogatima dati ikakve druge rezultate osim rasapa, jednako države kao i društva?
Što je itko mogao očekivati od sveopće deprofesionalizacije represivnog aparata i pravosuđa nego nasilje, kaos i anarhiju, a tom procesu putovanja u propast pridružila se negativna selekcija kadrova i prevođenje dotadašnjeg funkcionalnog teritorijalnog ustrojstva zemlje u potpuno nefunkcionalno i zastarjelo, da i ne spominjem zamjenu samupravnog sustava, dakle sustava direktne demokracije, zastarjelim sustavom višestranačja, koji je prikazivan kao nešto spasonosno i kao krajnji i nedostignuti oblik demokratskog odlučivanja u društvu.
Gledamo danas sve ove švercere kroz život, falsifikatore i “kompilatore”, pogotovo ove s kamenjara ili “Tamnog vilajeta” okupljene oko “jakog stožera”, Tomislava Karamarka, na čelu HDZ-a i ne možemo pobjeći od činjenice, kako je i sam utemeljitelj tog zločinačkog poduhvata zvanog HDZ bio zapravo arhetip “kompilatora”, protiv kojega su neki od pokradenih autora vodili čak i sudske procese.
Da, Franjo Tuđman, samozvani mesija, bezobzirni nedoučeni nasilnik i ljigavi lažljivac, koji čak nije završio ni srednju školu, imao je administrativnu potvrdu kojom mu vlasti priznaju srednju spremu, temeljem koje je valjda upisao Višu vojnu akademiju, koju je i završio, stekavši tako više stručno obrazovanje.
Dakle, Franjo Tuđman već i radi toga što nije imao VSS, nije uopće mogao pristupiti obrani doktorske dizertacije, niti steći pravo na akademski naslov doktora znanosti.
A upravo se to dogodilo, tadašnji sekretar OOSK Filozofskog fakulteta u Zadru, dr. Dalibor Brozović, uspio je Tuđmanu izboriti pravo da na tom fakultetu obrani svoju “kompilaciju”, pardon doktorsku dizertaciju i stekne pravo na akademski naslov doktora humanističkih znanosti.
Nedoučen, zadrt, uvjeren u svoje poslanje, Tuđman je prednjačio i u osebujnom poimanju demokracije, vrhunac je bilo “jedinstvo vlasti”, koje je onda valjda trebalo dovesti do “jedinstva naroda i vlasti”, nastojanje koje je Klaus Kinkel prepoznao kao “pokušaj uspostavve nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća”.
Isto je bilo i s njegovim aktivnostima na drugim područjima ljudskog djelovanja kojima je udarao osobni pečat.
On je primjerice potpisivao sve što mu je “stavljano na stol” nikad ne misleći da se potpisano treba poštivati, diplomciju je poimao kao momačko nadjebavanje, tko će koga prije prevariti.
Uvijek se postavljao beskompromisno i prijeteći nepopustljivo, čime je zemlju nekoliko puta doveo na prag izricanja međunarodnih sankcija, da bi pod pritiscima reterirao pristajući na svaki diktat moćnih, uz jedini rezultat koji je postizao, nepovratno gubljenje dragocjenog vremena.
Pa i u procesu osamostaljenja Hrvatske, izabirući rat, a ne diplomaciju, polučio je to da je RH postala subjektom međunarodnog prava uz cijenu nepotrebnog gubitka mnogih života, rušenja i uništavanja mnogih materijalnih dobara, ali i uništenja materijalne osnove društva; hrvatsko gospodarstvo bilo bi uništeno i bez pljačke provedene kroz nepotrebnu pretvorbu društvenog vlasništva i nakaradnu privatizaciju, već samim gubitkom dragocjenog jugoslavenskog tržišta, čime je nepovratno izgubljeno više od 500.000 radnih mjesta.
A da, plod Tuđmanove genijalne politike bio je Plan Z-4, od primjene kojega nas je spasio i samo Tuđmanu ravan “genije” Mile Martića, koji je odbijanjem potpisa omogućio “Oluju” kojom je slomljena pobuna dijela Srba u Hrvatskoj u kojoj su “Trenkovi panduri” poznati i kao “Josipovićev ponos” kroz počinjene zločine pokazali svoje pravo lice.
“Tuđmanovi sinovi”, a to su svi pripadnici hrvatskog političkog establishmenta, neovisno o stranačkom “predznaku”, jednostavno su “upili” sve pobrojane Tuđmanove “vještine” pa se ponašaju prema tom predlošku i postižu isti rezultat – gubljene dragocjenog vremena.
Ta “razborita” politika kao rezultat je dala samo to da je pomaknula toliko željeni prijem u članstvo EU za desetak godina, a da ništa od onoga radi čega smo se toliko junačili nismo postigli:
http://feniks.bloger.index.hr/post/prko ... 36851.aspx
Nastavljali smo svađe sa Slovencima i oko granica i oko Ljubljanske banke,odbijajući i samu pomisao na nalaženje nekakvih kompromisnih rješenja, pa čak i poslije najave Ivana Jakovčića o realnim mogućnostima rješenja spora:
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/pocetak-sloma/1278330.aspx
ili najave slovenskog ministra vanjskih poslova:
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/slovenija-ce-dobiti-sve-sto-trazi-/1719781.aspx
Znamo da je u međuvremenu rješenje graničnog spora između RH i Slovenije prepušteno arbitraži, odnosno prihvaćena je opcija, koja je bila "na stolu" odmah nakon odbijanja ratifikacije parafiranog sporazuma Račan-Drnovšek, koji je, vrijeme će pokazati, bio maksimum koji je Hrvatska mogla "izvući".
Ostalo je još pitanje rješenja problema zvanog Ljubljanska banka bez kojega Slovenija ne pristaje ratificirati Pristupni sporazum, a bez te ratifikacije nema prijema RH u EU sa 01. 07. 2013. kako je planirano.
A problem LB je jednako kao i problem granica sa Slovenijom bio odavno rješiv da nije bilo diplomatskog djelovanja a la tuđmaniana koji je iznjedrio jedino gubitak vremena, a na kraju će, bar prema najavama ministrice Vesne Pusić, vjerojatno rezultirati s po RH najgorim rješenjem, jer je prebacivanje dugovanja LB hrvatskim štedišama i dugovanje hrvatskih poduzeća LB u sukcesijsku msu i njihovo prebijanje bila opcija koja je od samog početka spora bila "na stolu":
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/ljubljanska-banka-8211-radi-li-se-o-dugu-ili-171dugu187/3302752.aspx
Ali godine su potrošene uludo u uvjeravanje Hrvata kako su Slovenci naši neprijatelji, kako su zli i kako ne rade ništa drugo nego nam samo pakoste, a ja sam se osobno pred više od pet i po godina uvjerio da tome baš i nije tako:
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/pogled-iz-slovenije/302740.aspx
Vrijeme je pokazalo koliko su Slovenci tada bili u pravu.
„Hoćeš dobro? Neću! Hoćeš zlo? Obim rukama!“
Po tom principu prihvaćanja zla hrvatski narod je prihvatio Franju Tuđmana i otada sve što radimo je rad u korist vlastite štete.
Ne znam postoji li u povijesti nekakv primjer, osim Njemačke, da je neki narod uspio sam sebi u tako kratkom vremenu zabiti više autogolova, ali Nijemci te svoje „uspjehe“ bar ne slave, a mi ih slavimo kao i „autora“ tih „uspjeha“.
Doslovno sve što se Hrvatskoj i Hrvatima dogodilo od Tuđmanovog preuzimanja vlasti, pa do današnjeg dana, bez ikakvog izgleda kako bi išta moglo poći nabolje, je naprosto, kako sam već napisao, rad u korist vlastite štete.
Ne znam može li ikoga tko osjeća makar malo odgovornosti u ovom našem jadnom društvu ostaviti ravnodušnim sve što se dogodilo, a i dalje se događa od vremena kad smo raspoznali Franju Tuđmana kao onoga koji nas treba izvesti na pravi put.
Ili, zar je zaista netko mislio da će bezobzirno rušenje sustava i institucija i njihova zamjena lošim surogatima dati ikakve druge rezultate osim rasapa, jednako države kao i društva?
Što je itko mogao očekivati od sveopće deprofesionalizacije represivnog aparata i pravosuđa nego nasilje, kaos i anarhiju, a tom procesu putovanja u propast pridružila se negativna selekcija kadrova i prevođenje dotadašnjeg funkcionalnog teritorijalnog ustrojstva zemlje u potpuno nefunkcionalno i zastarjelo, da i ne spominjem zamjenu samupravnog sustava, dakle sustava direktne demokracije, zastarjelim sustavom višestranačja, koji je prikazivan kao nešto spasonosno i kao krajnji i nedostignuti oblik demokratskog odlučivanja u društvu.
Gledamo danas sve ove švercere kroz život, falsifikatore i “kompilatore”, pogotovo ove s kamenjara ili “Tamnog vilajeta” okupljene oko “jakog stožera”, Tomislava Karamarka, na čelu HDZ-a i ne možemo pobjeći od činjenice, kako je i sam utemeljitelj tog zločinačkog poduhvata zvanog HDZ bio zapravo arhetip “kompilatora”, protiv kojega su neki od pokradenih autora vodili čak i sudske procese.
Da, Franjo Tuđman, samozvani mesija, bezobzirni nedoučeni nasilnik i ljigavi lažljivac, koji čak nije završio ni srednju školu, imao je administrativnu potvrdu kojom mu vlasti priznaju srednju spremu, temeljem koje je valjda upisao Višu vojnu akademiju, koju je i završio, stekavši tako više stručno obrazovanje.
Dakle, Franjo Tuđman već i radi toga što nije imao VSS, nije uopće mogao pristupiti obrani doktorske dizertacije, niti steći pravo na akademski naslov doktora znanosti.
A upravo se to dogodilo, tadašnji sekretar OOSK Filozofskog fakulteta u Zadru, dr. Dalibor Brozović, uspio je Tuđmanu izboriti pravo da na tom fakultetu obrani svoju “kompilaciju”, pardon doktorsku dizertaciju i stekne pravo na akademski naslov doktora humanističkih znanosti.
Nedoučen, zadrt, uvjeren u svoje poslanje, Tuđman je prednjačio i u osebujnom poimanju demokracije, vrhunac je bilo “jedinstvo vlasti”, koje je onda valjda trebalo dovesti do “jedinstva naroda i vlasti”, nastojanje koje je Klaus Kinkel prepoznao kao “pokušaj uspostavve nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća”.
Isto je bilo i s njegovim aktivnostima na drugim područjima ljudskog djelovanja kojima je udarao osobni pečat.
On je primjerice potpisivao sve što mu je “stavljano na stol” nikad ne misleći da se potpisano treba poštivati, diplomciju je poimao kao momačko nadjebavanje, tko će koga prije prevariti.
Uvijek se postavljao beskompromisno i prijeteći nepopustljivo, čime je zemlju nekoliko puta doveo na prag izricanja međunarodnih sankcija, da bi pod pritiscima reterirao pristajući na svaki diktat moćnih, uz jedini rezultat koji je postizao, nepovratno gubljenje dragocjenog vremena.
Pa i u procesu osamostaljenja Hrvatske, izabirući rat, a ne diplomaciju, polučio je to da je RH postala subjektom međunarodnog prava uz cijenu nepotrebnog gubitka mnogih života, rušenja i uništavanja mnogih materijalnih dobara, ali i uništenja materijalne osnove društva; hrvatsko gospodarstvo bilo bi uništeno i bez pljačke provedene kroz nepotrebnu pretvorbu društvenog vlasništva i nakaradnu privatizaciju, već samim gubitkom dragocjenog jugoslavenskog tržišta, čime je nepovratno izgubljeno više od 500.000 radnih mjesta.
A da, plod Tuđmanove genijalne politike bio je Plan Z-4, od primjene kojega nas je spasio i samo Tuđmanu ravan “genije” Mile Martića, koji je odbijanjem potpisa omogućio “Oluju” kojom je slomljena pobuna dijela Srba u Hrvatskoj u kojoj su “Trenkovi panduri” poznati i kao “Josipovićev ponos” kroz počinjene zločine pokazali svoje pravo lice.
“Tuđmanovi sinovi”, a to su svi pripadnici hrvatskog političkog establishmenta, neovisno o stranačkom “predznaku”, jednostavno su “upili” sve pobrojane Tuđmanove “vještine” pa se ponašaju prema tom predlošku i postižu isti rezultat – gubljene dragocjenog vremena.
Ta “razborita” politika kao rezultat je dala samo to da je pomaknula toliko željeni prijem u članstvo EU za desetak godina, a da ništa od onoga radi čega smo se toliko junačili nismo postigli:
http://feniks.bloger.index.hr/post/prko ... 36851.aspx
Nastavljali smo svađe sa Slovencima i oko granica i oko Ljubljanske banke,odbijajući i samu pomisao na nalaženje nekakvih kompromisnih rješenja, pa čak i poslije najave Ivana Jakovčića o realnim mogućnostima rješenja spora:
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/pocetak-sloma/1278330.aspx
ili najave slovenskog ministra vanjskih poslova:
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/slovenija-ce-dobiti-sve-sto-trazi-/1719781.aspx
Znamo da je u međuvremenu rješenje graničnog spora između RH i Slovenije prepušteno arbitraži, odnosno prihvaćena je opcija, koja je bila "na stolu" odmah nakon odbijanja ratifikacije parafiranog sporazuma Račan-Drnovšek, koji je, vrijeme će pokazati, bio maksimum koji je Hrvatska mogla "izvući".
Ostalo je još pitanje rješenja problema zvanog Ljubljanska banka bez kojega Slovenija ne pristaje ratificirati Pristupni sporazum, a bez te ratifikacije nema prijema RH u EU sa 01. 07. 2013. kako je planirano.
A problem LB je jednako kao i problem granica sa Slovenijom bio odavno rješiv da nije bilo diplomatskog djelovanja a la tuđmaniana koji je iznjedrio jedino gubitak vremena, a na kraju će, bar prema najavama ministrice Vesne Pusić, vjerojatno rezultirati s po RH najgorim rješenjem, jer je prebacivanje dugovanja LB hrvatskim štedišama i dugovanje hrvatskih poduzeća LB u sukcesijsku msu i njihovo prebijanje bila opcija koja je od samog početka spora bila "na stolu":
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/ljubljanska-banka-8211-radi-li-se-o-dugu-ili-171dugu187/3302752.aspx
Ali godine su potrošene uludo u uvjeravanje Hrvata kako su Slovenci naši neprijatelji, kako su zli i kako ne rade ništa drugo nego nam samo pakoste, a ja sam se osobno pred više od pet i po godina uvjerio da tome baš i nije tako:
https://web.archive.org/web/20160722075548/http:/feniks.bloger.index.hr/post/pogled-iz-slovenije/302740.aspx
Vrijeme je pokazalo koliko su Slovenci tada bili u pravu.
