Razlike u jednakosti ili jednakost u razlikama? I
Uvjeravajući sami sebe u to koliko se silno razlikujemo od nekoga kome skoro ne možemo biti sličniji, gotovo smo se uspjeli uvjeriti da nas kao narod i državu jedino to “razlikovanje” može spasiti. A Srbi i Hrvati su si sličniji nego to možemo i zamisliti:
http://feniks.bloger.index.hr/post/razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama/14114851.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/cetnicka-zvjerad-vs-hrvatski-vitezovi/5673136.aspx
I dok Hrvatska s nestrpljenjem očekuje konačno pristupanje EU, čijim je punopravnim članom, istinaibog u okviru SFRJ, trebala postati već početkom 1992. i ne samo radi one ponude “Evropske trojke” iz 1991., koja je značila “prekoredni” ulazak u punopravno članstvo EU u zamjenu za odustanak od ratne opcije, nego radi pregovora koje je SFRJ na tu temu duže vrijeme vodila s EU, Srbija je očigledno “dotjerala cara do duvara”, našla se u ćorsokaku iz kojega izlaz nije ni lak ni jednostavan.
Iako je u stvari i lak i jednostavan, samo valja prihvatiti istinu i stvari nazvati pravim imenom.
Srbija je tu neminovnost izgleda prihvatila, a suštinu je srbijanski premijer Ivica Dačić napisao u današnjoj “Politici”:
http://www.politika.rs/rubrike/tema-dana/Nema-vise-skrivanja.lt.html
napisavši između ostalog:
“Biološko izumiranje Srbije, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje privrede, kulture, nauke, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikim nacionalnim zadatkom.”
Pitam se što bi se još, osim kataklizme zvane tuđmanizam, trebalo dogoditi nama pa da primora našeg premijera Zorana Milanovića da u najčitanijem hrvatskom dnevnom listu napiše između ostalog:
“Biološko izumiranje Hrvatske, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje gospodarstva, kulture, znanosti, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikom nacionalnom zadaćom.”
Znam, mnogi će reći da je Dačiću lako, jer je Srbija izgubila ratove, malo teže je to kod ratnih “pobjednika” ili onih koji se takvima smatraju.
Nadalje, u srbijanskom političkom establishment nema relevantne političke snage, pogotovo takve “stožerne stranke” koja bi se pozivala na Miloševića i nastavak njegovog djela.
Nema ni ratnih heroja ni pučistički raspoloženih veterana predvođenih aktivnim i umirovljenim generalima …
Istinaibog mora se Dačić boriti s desničarskim prosvjednicima “Život damo, Kosovo ne damo!”, ali to je ipak “sića” u odnosu na hrvatske “dignitetlije”, “pijetetlije”, “generalski zbor”, “zbor braniteljskog ovog i onog” “udruga ovakvih i onakvih” “povratak Tuđmanu” …
I da, Srbija nema na vratu nepodnošljivi trošak za branitelje, trošak koji ni daleko jača i stabilnija država ne bi mogla podnijeti.
Samo, pažljivim iščitavanjem onoga što je Dačić napisao u “Politici” svakog pametnog vodi zaključku da bi bilo dovoljno riječ “Srbija” zamijeniti rječju “Hrvatska”, pa da dobijemo opis događanja/pojava/tvrdnji koje su u potpunosti primjenjive i na Hrvatsku.
Kad bi nešto takvo, navodeći ipak hrvatske specifičnosti, Milanović napisao, ali ne samo zato da napiše, ja za sebe unaprijed mogu reći da bih to potpisao, zato što bi prihvaćanje istine, odricanje od tuđmanizma i nazivanje stvari pravim imenom, te postupnje u skladu s napisanim, sasvim sigurno hrvatski narod probudilo iz letargije, a Hrvatsku zaista povelo putem napretka i razvoja.
http://feniks.bloger.index.hr/post/razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama/14114851.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/cetnicka-zvjerad-vs-hrvatski-vitezovi/5673136.aspx
I dok Hrvatska s nestrpljenjem očekuje konačno pristupanje EU, čijim je punopravnim članom, istinaibog u okviru SFRJ, trebala postati već početkom 1992. i ne samo radi one ponude “Evropske trojke” iz 1991., koja je značila “prekoredni” ulazak u punopravno članstvo EU u zamjenu za odustanak od ratne opcije, nego radi pregovora koje je SFRJ na tu temu duže vrijeme vodila s EU, Srbija je očigledno “dotjerala cara do duvara”, našla se u ćorsokaku iz kojega izlaz nije ni lak ni jednostavan.
Iako je u stvari i lak i jednostavan, samo valja prihvatiti istinu i stvari nazvati pravim imenom.
Srbija je tu neminovnost izgleda prihvatila, a suštinu je srbijanski premijer Ivica Dačić napisao u današnjoj “Politici”:
http://www.politika.rs/rubrike/tema-dana/Nema-vise-skrivanja.lt.html
napisavši između ostalog:
“Biološko izumiranje Srbije, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje privrede, kulture, nauke, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikim nacionalnim zadatkom.”
Pitam se što bi se još, osim kataklizme zvane tuđmanizam, trebalo dogoditi nama pa da primora našeg premijera Zorana Milanovića da u najčitanijem hrvatskom dnevnom listu napiše između ostalog:
“Biološko izumiranje Hrvatske, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje gospodarstva, kulture, znanosti, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikom nacionalnom zadaćom.”
Znam, mnogi će reći da je Dačiću lako, jer je Srbija izgubila ratove, malo teže je to kod ratnih “pobjednika” ili onih koji se takvima smatraju.
Nadalje, u srbijanskom političkom establishment nema relevantne političke snage, pogotovo takve “stožerne stranke” koja bi se pozivala na Miloševića i nastavak njegovog djela.
Nema ni ratnih heroja ni pučistički raspoloženih veterana predvođenih aktivnim i umirovljenim generalima …
Istinaibog mora se Dačić boriti s desničarskim prosvjednicima “Život damo, Kosovo ne damo!”, ali to je ipak “sića” u odnosu na hrvatske “dignitetlije”, “pijetetlije”, “generalski zbor”, “zbor braniteljskog ovog i onog” “udruga ovakvih i onakvih” “povratak Tuđmanu” …
I da, Srbija nema na vratu nepodnošljivi trošak za branitelje, trošak koji ni daleko jača i stabilnija država ne bi mogla podnijeti.
Samo, pažljivim iščitavanjem onoga što je Dačić napisao u “Politici” svakog pametnog vodi zaključku da bi bilo dovoljno riječ “Srbija” zamijeniti rječju “Hrvatska”, pa da dobijemo opis događanja/pojava/tvrdnji koje su u potpunosti primjenjive i na Hrvatsku.
Kad bi nešto takvo, navodeći ipak hrvatske specifičnosti, Milanović napisao, ali ne samo zato da napiše, ja za sebe unaprijed mogu reći da bih to potpisao, zato što bi prihvaćanje istine, odricanje od tuđmanizma i nazivanje stvari pravim imenom, te postupnje u skladu s napisanim, sasvim sigurno hrvatski narod probudilo iz letargije, a Hrvatsku zaista povelo putem napretka i razvoja.
