Obavijest (o smrti)
Obavještavam sve hrvatske fašiste, klerofašiste i njihove simpatizere da je na današnji dan prije 68 godina na Bleiburškom polju, nakon kome u koju je zapala 08. 05. 1945., u teškim mukama umrla nikad prežaljena Velika BiH koju su odmila zvali NDH.
Začeta je nasilnim putem nakon neuspješnog pokušaja sklapanja braka, a rođena 10. 04. 1941. carskim rezom kao teško bolesno nedonošće, koje je moglo poživjeti tek uz tuđu pomoć i to samo do smrti roditelja.
Majka Juga je pri porodu pala u komu i ne budeći se iz kome preminula 29. 11. 1943., pa je brigu o nedonošćetu preuzeo otac Adolf uz pomoć svojeg intimusa Benita, a nakon što je Benito iznenada potpuno onemoćao, sva briga i skrb dopala je oca Adolfa.
Osim što je bila nedonošće, NDH je svijetu pokazala i svoje rijetko ružno zlo lice, mnogi koji su je upoznali, gorko su požalili, to poznanstvo platili su svojim životima.
No i kao teško bolesna i hendikekirana time da nije mogla nadživjeti roditelja, uspijevala se održavati sve dok je otac Adolf bio pri snazi, jer je skrbio o njoj do kraja svojeg života.
Majku joj je neuspješno pokušala zamijeniti Katolička crkva poznata po svojoj brizi i skrbi za nemoćne, ali to nije u potpunosti uspijevala zato što otac Adolf baš i nije previše držao do te dame.
O njenoj sudbini su odlučivali i neki „zli“ ljudi, pogotovo stanovita „velika trojica“, koji su se krajem 1943. sastali u Teheranu i najavili da će to nedonošće eutanazirati, ako prije toga ne umre prirodnom smrću.
Odmah po smrti oca Adolfa NDH pada u komu i na kraju uz pomoć i u prisustvu nekih „probisvjeta“ koji su sebe nazivali jugoslavenski partizani, odnosno u to vrijeme već JA, konačno umire na Bleiburškom polju u neizrecivoj patnji i mukama.
Katolička crkva je poslije Adolfove smrti poduzimala sve što je bilo u njenoj moći ne bi li kod onih „zlih“ ljudi isposlovala da učine izuzetak i nedonošće koje su namjeravali eutanazirati ostave na životu, a sv. Mater Crkva će preuzeti svu brigu i skrbiti se o njoj pružajući joj svu majčinsku ljubav za koju je u svojem kratkom životu bila prikraćena. No ti pokušaji nisu naišli ni na kakvo razumijevanje, još manje odobravanje, prvo radi principa, a onda valjda i radi potoka prolivene krvi nevinih ljudi.
No bilo kako bilo svi fašisti, klerofašisti i njihovi simpatizeri sačuvali su njen „svjetli lik“ u obliku stamenog ustaše s nožem u zubima i rukama krvavim do lakata, ispod slova „U“ nad bombom, bodežem i samokresom.
U njenu čast i slavu poklonici tog „svjetlog lika“ hodočaste svake godine na Bleiburško polje kako bi tamo komemorirali miloj pokojnici, žaleći nad njenom zlehudom sudbinom i kratkim životom obilježenim nasiljem i smrću.
Začeta je nasilnim putem nakon neuspješnog pokušaja sklapanja braka, a rođena 10. 04. 1941. carskim rezom kao teško bolesno nedonošće, koje je moglo poživjeti tek uz tuđu pomoć i to samo do smrti roditelja.
Majka Juga je pri porodu pala u komu i ne budeći se iz kome preminula 29. 11. 1943., pa je brigu o nedonošćetu preuzeo otac Adolf uz pomoć svojeg intimusa Benita, a nakon što je Benito iznenada potpuno onemoćao, sva briga i skrb dopala je oca Adolfa.
Osim što je bila nedonošće, NDH je svijetu pokazala i svoje rijetko ružno zlo lice, mnogi koji su je upoznali, gorko su požalili, to poznanstvo platili su svojim životima.
No i kao teško bolesna i hendikekirana time da nije mogla nadživjeti roditelja, uspijevala se održavati sve dok je otac Adolf bio pri snazi, jer je skrbio o njoj do kraja svojeg života.
Majku joj je neuspješno pokušala zamijeniti Katolička crkva poznata po svojoj brizi i skrbi za nemoćne, ali to nije u potpunosti uspijevala zato što otac Adolf baš i nije previše držao do te dame.
O njenoj sudbini su odlučivali i neki „zli“ ljudi, pogotovo stanovita „velika trojica“, koji su se krajem 1943. sastali u Teheranu i najavili da će to nedonošće eutanazirati, ako prije toga ne umre prirodnom smrću.
Odmah po smrti oca Adolfa NDH pada u komu i na kraju uz pomoć i u prisustvu nekih „probisvjeta“ koji su sebe nazivali jugoslavenski partizani, odnosno u to vrijeme već JA, konačno umire na Bleiburškom polju u neizrecivoj patnji i mukama.
Katolička crkva je poslije Adolfove smrti poduzimala sve što je bilo u njenoj moći ne bi li kod onih „zlih“ ljudi isposlovala da učine izuzetak i nedonošće koje su namjeravali eutanazirati ostave na životu, a sv. Mater Crkva će preuzeti svu brigu i skrbiti se o njoj pružajući joj svu majčinsku ljubav za koju je u svojem kratkom životu bila prikraćena. No ti pokušaji nisu naišli ni na kakvo razumijevanje, još manje odobravanje, prvo radi principa, a onda valjda i radi potoka prolivene krvi nevinih ljudi.
No bilo kako bilo svi fašisti, klerofašisti i njihovi simpatizeri sačuvali su njen „svjetli lik“ u obliku stamenog ustaše s nožem u zubima i rukama krvavim do lakata, ispod slova „U“ nad bombom, bodežem i samokresom.
U njenu čast i slavu poklonici tog „svjetlog lika“ hodočaste svake godine na Bleiburško polje kako bi tamo komemorirali miloj pokojnici, žaleći nad njenom zlehudom sudbinom i kratkim životom obilježenim nasiljem i smrću.
