Ni znanja, ni odgovornosti, ni pameti …

Sliježu se dojmovi nakon što nam se vrla predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović, vratila s višednevne turneje bespućima “štakorskih kanala“ u Južnu Ameriku.

Na razno-raznim mjestima i razno-raznim povodima i prigodama predsjednica se „proslavila“ davanjem samo njoj svojstvenih „antologijskih“ izjava, posebno su nam dobro „sjele“ one iz Argentine.

Kad sve ogolimo, ostaje dojam da su za Hrvatsku predsjednicu ustaše ono najsvjetlije što se hrvatskom narodu dogodilo u čitavoj njegovoj povijesti.

Njene izjave bile su takve prirode da nikako nisu mogle ostati nezamijećene, tako je na njenu izjavu danu u Buenos Airesu kako su „nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“ i otvoreno lažući: “Hrvati u Argentini dijelili su sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima, kojemu je smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere“, svojim pismom Uredu predsjednice oštro reagirao Ephraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, naglasivši da je „zgrožen njezinim izjavama u Argentini“ kojima se ona „iz neznanja ili istinskog divljenja ustaštvu ne ograđuje od tzv. NDH i ustaških zločina“.

Na to pismo Kolinda Grabar Kitarović odgovara Zuroffu napadajući ga za „nametanja kolektivne stigme Republici Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskom iseljeništvu, uključujući i argentinske Hrvate“, a on njenu reakciju prozvao smijurijom.

Po meni opravdano, jer upravo ona tu stigmu svojim neodgovornim i neodmjerenim izjavama nameće hrvatskom narodu.

I ne samo što govori, nego i s kime se druži, koga poziva kao počasne goste, koga odlikuje …

Razgovaram tako neki dan s jednim mojim prijateljem još od gimnazijskih dana, čovjek je dvadesetak godina vodio jedno veliko poduzeće, koje je „isparilo“ u Tuđmanovim pretvorbeno-privatizacijskim bespućima. Već je desetak godina u mirovini, ali dobro se drži i pamet ga služi:
„Znaš, frustrirajuće je ovo što nam se događa, ubijaju ove ideološke svađe, nesnalaženja vlasti i sveopće propasti, koju ja vidim ne kao posljedica ideoloških sukoba, nego posvemašnjeg neznanja onih koji nam vode državu. U našoj državi izgleda prevladava mišljenje da možeš biti predsjednik vlade, ministar, gradonačelnik, općinski načelnik, drugi dužnosnik, ravnatelj neke ustanove ili direktor, a da baš ništa ne znaš. Neznanje i predrasude nas ruše i ubijaju, a ne ustaše i partizani. To neznanje epskih razmjera će nas na kraju doći glave. I kao narod i kao državu.“

Problem je to veći što neznanje i neodgovornost gotovo po pravilu prati i zlonamjernost.

Moram se u potpunosti složiti s njim, s tim da su neznanje i javašluk počeli carevati ubrzo po Tuđmanovom preuzimanju vlasti u Hrvatskoj. Za doći na vlast Tuđmanu su trebali ljudi od imena, samo kao primjer padaju mi na pamet akademik Krešimir Balenović ili prof. Božo Udovičić, kojih se Tuđman ubrzo riješio dovodeći na njihova mjesta ordinarnu fukaru neovisno jel' domaću, iz iseljeništva ili „izbosne“, s ljudima od imena nije se moglo „lamatati“, oni to nisu trpjeli, a Tuđman pak takve nije podnosio.

„Podobni i poslušni naprijed, ostali stoj!“, bio je i ostao princip na kojem je Tuđman oformio HDZ i vodio kadrovsku politiku u državi, a svi uz njega i oni poslije njega su takvu praksu samo nastavili. U takvom okruženju stasali su oni koji nam danas vode državu i nije bitno što su ponikli u Ministarstvu vanjskih poslova, jednako bi bili formirani kao osobe i kao „stručnjaci“ i da su potekli od bilo kuda.
Kad se ovome doda neznanstveno i nepovijesno tumačenje prošlosti, dobivamo „pobjedničku“ kombinaciju, koja onda vodi i Hrvatsku predsjednicu putem neodgovornog i nesuvislog ponašanja i davanja neodgovornih i nesuvislih izjava i kod kuće i u inozemstvu.

Da je Hrvatsku predsjednicu tkogod pametan podučio, onda bi ona znala da među hrvatskim iseljeništvom u Argentini, ali i ne samo u Argentini, postoje dvije vrlo različite kategorije; potomci onih koji su se u Argentinu doselili već prije 1. Svjetskog rata i između dva rata i onih koji su se poslije završetka 2. Svjetskog rata, bježeći od kazne za počinjena zlodjela, uglavnom „štakorskim kanalima“ i posredstvom Vatikana, dokopali Južne Amerike, najvećma Argentine i Čilea.

I dok oni iz prve kategorije nisu sporni, niti su potomstvo odgajali u ustaškom duhu, ovi potonji, od kojih bi mnogi poslije suđenja završili pred streljačkim strojem ili „omastili konopac“, poput samog Pavelića, Ive Stiera, Dinka Šakića, Ive Rojnice, Vinka Nikolića … su u Argentini nastavili neometano ustašovati, sotonizirajući ratne pobjednike i Jugoslaviju, šireći uglavnom laži o njoj i u tom duhu odgajajući svoje potomstvo.

Na jednom primjeru kojem sam sam svjedočio ću vam pokušati dočarati u kakvom je okruženju odgajan unuk ustaškog pukovnika Ive Stiera, zamjenika Vjekoslava Maksa Luburića, Davor Ivo Stier, koji se u Argentini našao pri ruci Hrvatskoj predsjednici da je znalački provede osunčanim perivojima tamošnjeg ustaštva … i kako su njegovi preci u Argentini slavili slobodu, širili domoljublje i zalagali se za „obespravljene“ Hrvate u Jugoslaviji. Hvala im, nisu trebali.

Hajdemo redom …

Hrvat, dalji rođak, bivši pripadnik X Kesserlingovog korpusa završava poslije rata u zarobljeničkom logoru u Bariju, kasnije prebačen u logor na Siciliji, porodici se radi sigurnosti rodbine nije smio javljati, premda su njegovi nekakvim posrednim putem doznali da je preživio rat i da je negdje u Italiji, proglašen je ratnim zločincem i oficiri OZN su tragali za njim.

Preko katoličkog svećenika u logoru uspostavlja vezu sa svojim rođakom u Argentini koji je tamo živio još od 1920. i radio kao veterinar. Ovaj uredi sve formalnosti s argentinskim vlastima, pošalje mu garantno pismo, brodsku kartu i nešto novca i čovjek završi u Argentini.

Upoznao sam ga početkom 70-ih kad je poželio posjetiti roditelje i nakon provjere da je obuhvaćen amnestijom proglašenom 1961. kao argentinski državljanin došao u Jugoslaviju. Umirao je od straha na granici kad je vidio pogranične milicionare i carinike sa crvenom zvijezdom petokrakom na kapama, pretrnuo svaki put kad je na ulici vidio milicionara.

S posebnim je zanimanjem i pomalo u nevjerici gledao crkve, one iste kojih se dobro sjeća, gdje stoje onakve kakvim ih je zapamtio, vidi ljudi slobodno ulaze i izlaze iz njih.

- Ideš li ti u crkvu - pita me
- Ne – odgovaram.
- Smijem li ja u crkvu?
- Naravno da smiješ.
- A smiješ li ti samnom u crkvu?
- Naravno da smijem.

I tako uđosmo u crkvu, on se pomoli, malo razgleda prisjećajući se detalja, jer je u tu crkvu dolazio na mise kao mladić.

Rekao mi je kako su mu uz mnoge druge užasne stvari „braća“ u Argentini rekla i da je „Tito pobio sve svećenike i porušio sve crkve“ i naravno da su pobijeni svi bivši pripadnici ustaške vojnice a da su jedino rijetki iz domobranstva ostali na životu, da je svima oduzeta sva privatna imovina, da su svi seljaci u kolhozima.

I sad on svojim očima vidi da su ga „braća“ bezočno lagala, jer može nesmetano u crkvu, da mu je brat, bivši pripadnik domobranstva dobro stojeći seljak-srednjak na svojem imanju.

Tad se je već dobrano „otkravio“. Ostao je kod roditelja jedno desetak dana i vratio se u Argentinu.
Drugi i zadnji put sam ga vidio jedno šest godina kasnije kad mu je umro otac, došao je na sahranu.
- Znaš li ti da su me braća skoro ubila kad sam se ono vratio u Argentinu i kad sam im rekao da gotovo ništa od onoga što oni pričaju o Jugoslaviji i životu u njoj nije istina?

Toliko o slobodi i slobodarstvu onih Hrvata koji su poslije 1945. završili u Argentini i tamo raspirivali svoje „domoljublje“.

Teško da to Hrvatska predsjednica nije znala.
Ako nije, onda nek' ide čuvati ovce i neka nas više prestane sramotiti i gurati među zločince i teroriste.

A mogla ja jednostavno zamoliti Dragu Pilsela da joj objasni neke stvari.