Jedan grad, jedni građani, jedan vođa!
Da, malo sam za potrebe aktualnog političkog trenutka u Zagrebu parafrazirao onu Hitlreovu: „Ein Staat, ein Volk, ein Fuehrer!“
Danas je valjda svakom jasno vidljivo da je kabadahija iz Pogane Vlake na mjestu gradonačelnika Zagreba, čovjek sa čudnim poimanjem socijaldemokracije, koji je svojedobno i SK pristupio s figom u džepu i „U“ u srcu, vrlo pažljivo i na duge pruge planirao svoj pohod na vrh vlasti u RH, vidjeli smo da bi mu Zagreb trbao biti samo međustanica na tom putu.
Kad se danas osvrnem na protekle predsjedničke izbore, onda vidim da je Bandića na putu prema Pantovčaku omeo jedino još uvijek prisutan antifašistički duh u Hrvata iz Hrvatske.
No kako, radi ustaške promocije među djecom i mladima tokom školovanja u kojoj prednjači kler, antifašistički duh slabi, tako da mi se čini da će našeg Mikija jedino njegova „potrošenost“ i odlazak tamo „kud za vazda gre se“ spriječiti da najkasnije za 6 godina „trijumfalno“ ne povede sve Hrvate putem kojim je narod poveo onaj „vođa“ iz istoimene pripovijesti Laze Lazarevića.
A kako je tokom svoje povijesti hrvatski narod pokazivao izrazitu slabost prema zadrtim i neobrazovanim vođama, a našeg Mikija „rese“ te „vrline“, njegove šanse svakim danom sve više rastu.
Dakle pod okriljem nekih „velikih komunista“ naš Miki svoljedobno počinje svoj pobjedonosni hod. Ispravno zaključuje da mu se pristupanje HDZ-u ne bi baš isplatilo, ostaje kod Račana, smatrajući ga kao onu prepreku koju će lako „preskočiti“, što kod Tuđmana već ne bi išlo.
U po SDP najteže vrijeme Miki kreće prema vrhu zagrebačkog SDP, ne može ostati nezamijećen radi neviđenog omasovljenja stranke ... učlanjuje naš Miki svakoga s konopca i konca ne pitajući nikoga za njegova ideološka opredjeljenja, ta ni on ih sam nema, učlanio bi on i Ljubu Ćesića da ovaj nije bio tako „državotvoran“. I, hop, naš „zaslužnik“ za ustajanje SDP-a iz mrtvih, postaje primjer oživljavanja stranke, poticanja stranačkog rada i čimbenik kojeg više Račan ne može zaobići, jer je vješto stvoren privid kako snaga SDP-a proizlazi iz snage zagrebačkog stranačkog šefa.
Oporavljeni SDP, kolika je tu Bandićeva zasluga o tom potom, dobiva izbore u Zagrebu, pa što je logičnije nego da svoju „najsjaniju zvijezdu“, Milana Bandića, Skupština Grada imenuje za gradonačelnika.
Čim se dokopao gradonačelničke fotelje kabadahija iz Pogane Vlake počinje „uređivati“ Zagreb po vlastitoj mjeri, prema vodećim principima „zavičaja“, „u se na se i poda se“ i „ljudi smo dogovorit ćemo se“, jebeš zakone i propise sve to mora kapitulirati pred kabadahijskim mentalitetom.
Da bi se moglo komforno vladati, moraš se okružiti ljuima koje držiš u šaci koji neće postavljati ne samo neugodna nego nikakva pitanja, zato što su ucijenjeni ili kupljeni.
U tom stampedu ga je malo zaustavila „epizoda pijanstvo“, radi koje bi političaru na bilo kojoj razini u svakoj civiliziranoj zemlji prestala politička karijera za sva vremena, ali ne i u Hrvatskoj i ne kod Ivice Račana, uvriježeno mišljenje kako je Bandić SDP Zagreba i kako bi se bez Bandića u Zagrebu sve raspalo, a gradska organizacija nestala, čini svoje te je Bandić kažnjen privremenom smjenom s gradonačelničke funkcije, a ustvari cirkusom u kojemu on i s dogardonačelničke funkcije drži sve konce u rukama.
Već poslije idućih izbora Bandić se vraća na gradonačelničku funkciju.
Zoran Milanović, koji poslije Račanove smrti dolazi na čelo SDP-a, „nasljeđuje“ i Bandića i ne mijenja odnos prema njemu, a Bandić uvjeren u svoju rastuću snagu, koja je u tom periodu ipak samo privid, počinje se joguniti, pružati otpor pa i „pokazivati zube“, što je najbolje pokazao pilikom smjenjivanja svojeg intimusa Slobodana Ljubičića, kad je ipak „uvukao rogove“ ispravno ocjenjujući da još nije dovoljno snažan da se suprotstavi stranačkom vrhu.
Ključno ishodište danas nesumnjive Bandićeve moći bili su izbori za gradonačelnika, prvi prema novom zakonu prema kojemu se gradonačelnici direktno biraju, kad je SDP, odnosno Zoran Milanović, pokazao svu svoju političku nepismenost i kao svojeg kandidata za gradonačelnika Zagreba uz popratne hvalospjeve i panegirike istknuo upravo Milana Bandića.
A iza Milana Bandića se u to vrijeme vuku „dugački repovi“, on sam pokazuje sve veću neposlušnost, pa je to bilo idealno vijeme da ga se zaustavi i eliminira kao onog političkog čimbenika čije nepodopštine sve više štete stranci.
Možda bi Zoran Milanović i SDP to i učinili da nije bilo toga, u ono doba ni na čemu zasnovanog, straha da bi u slučaju da Bandić ne bude SDP-ov kandidat na izborima za gradonačelnika, istupio iz SDP-a, a onda bi za njim otišla i najmanje jedna trećina članstva.
A koliko je u tome bilo istine pokazala je gotovo navlas ista priča oko „utjecajnosti“ Zdravka Tomca, Bandićevog intimusa, tko je uz njega napustio SDP, kao što ga gotovo nitko nije napustio ni onda kad je politički daleko jači Bandić isključen iz SDP-a.
Ali ne, na krilima SDP-a Bandić te 2009. dobiva izbore i njegov uzlet solo igrača počinje, sad se već otvoreno suprotstvlja stranci, pa najprije uvijeno a potom i otvoreno ističe svoju namjeru da se na predstojećim izborima kandidira za predsjednika države.
Isticanjem svoje kandidature na predsjedničkim izborima Bandić je naprosto isforsirao svoje isključenje iz SDP-a uz paradoksalnu situaciju da tada nitko iz SDP-a nije isticao opasnost koliko i kako će se članstvo SDP-a osuti i otići za Bandićem, kao što je to korišteno prije u uvjetima kad je Bandić bio neusporedivo slabiji.
Na predsjedničkim izborima, u drugom krugu, pokazalo se najbolje tko je, što je i kamo spada Milan Bandić, za kojega je svoj glas dalo sve ono što u hrvatskoj dipli u klerofašističke i fašističke diple.
Na zagrebačkoj sceni Skupština grada sa SDP-ovom većinom pokušava obuzdati gradonačelnika, ali nikad ne ide do kraja, pa niti ne pokušava isforsirati njegov opoziv, čak ni onda kad je radi nepravodobno usvojenog proračuna to jednostavno morala učiniti.
Za to vrijeme Bandić samo učvršćuje svoju vlast i od poslušnika, onih ucijenjenih i plaćenika, gradi svoju utvrdu, nemilice troši gradski novac za svoju pomociju i u tome ga nitko ne spriječava.
Već opjevani potezi Zorana Milanovića oko SDP-ovog kandidata za gradončelnika Zagreba unijeli su nemir i nesigurnost ne samo među članstvo SDP, nego i među simpatizere i potencijalne glasače, tako da je Milan Bandić ne samo premoćno pobijedio, nego i doslovno ponizio, ne Rajka Ostojića, nego SDP u cjelini.
I sad je Bandić svom silinom krenuo raditi ono što najbolje zna, kupovati vijećnike drugih opcija, a za pretpostviti je da će u njegovom taboru završiti i poneki s liste SDP-a ali i s liste HDZ-a, jer sa SDŠP-om neć ni pokušavcati ući u kaliciju a onu s HDZ-om će pokušati izbjeći pčod svaku cijenu, bez obzira što je svakom iole politički pismenom jasno da su glasači HDZ-a u drugom krugu izbora svoj glas dali Bandiću, ali koalirati s velikom strankom znači i biti zavisan, a Bandić takvu vrstu zavisnosti pokušava izbjeći na svaki način, a osigurati si većinu u Skupštini grada.
Većina u Skupštini grada uz gradonačelničku poziciju, Bandiću osigurava potpunu vlast nad Holdingom Zagreb, odnosno svevlast u Zagrebu, gradončelnik postaje osoba kojoj se neće biti oportuno suprotstavljati, a njegovo osebujno shvaćnje demokracije, njegovo nasilništvo i želja za moći učinit će ga diktatorom s fašističkim predznakom.
Za razliku od socijalizma, kojega je moguće uspostaviti tek na državnoj razini, fašizam je moguć i na nižim razinama, u manjim teritorijalnim jedinicama, pa tako i u Zagrebu, a pogotovo u Zagrebu, radi njegovog ustavnog položaja ali i njegovih prihoda i njegove materijalne neovisnosti od centralnih vlasti.
Prepoznajući trenutak i Bandićevu nespornu moć, sad tek počinju i formalni prelasci SDP-ovog članstva u Bandićev tabor, u kojima prednjači sva ona fukara koju je Bandić svojedobno onako nekritički učlanjivao, omasovljujući stranačku bazu u Zagrebu.
U Zagrebu više objektivno nema organizirane snage koje bi se na bilo koji način mogla djelotvorno suprotstaviti Bandiću, koji poput kakvog Fuehrera ostaje kao apsolutna vlast sam na čelu grada.
Vidjeli smo kako je i dosad i u uvjetima ograničene moći Bandić ispoljavao svoje diktatorske sklonosti, za očekivati je da će ih u uvjetima svemoći razviti do savršenstva, a to savršenstvo se zove fašizam.
A kako Bandić rado ističe da je on gradonačelnik svih građana Zagreba, za očekivati je da se ostvari ono jedinstvo koje bismo mogli opisati kao:
„Jedan grad, jedni građani, jedan vođa!“
Ili, neka nam Bog pomogne.
Danas je valjda svakom jasno vidljivo da je kabadahija iz Pogane Vlake na mjestu gradonačelnika Zagreba, čovjek sa čudnim poimanjem socijaldemokracije, koji je svojedobno i SK pristupio s figom u džepu i „U“ u srcu, vrlo pažljivo i na duge pruge planirao svoj pohod na vrh vlasti u RH, vidjeli smo da bi mu Zagreb trbao biti samo međustanica na tom putu.
Kad se danas osvrnem na protekle predsjedničke izbore, onda vidim da je Bandića na putu prema Pantovčaku omeo jedino još uvijek prisutan antifašistički duh u Hrvata iz Hrvatske.
No kako, radi ustaške promocije među djecom i mladima tokom školovanja u kojoj prednjači kler, antifašistički duh slabi, tako da mi se čini da će našeg Mikija jedino njegova „potrošenost“ i odlazak tamo „kud za vazda gre se“ spriječiti da najkasnije za 6 godina „trijumfalno“ ne povede sve Hrvate putem kojim je narod poveo onaj „vođa“ iz istoimene pripovijesti Laze Lazarevića.
A kako je tokom svoje povijesti hrvatski narod pokazivao izrazitu slabost prema zadrtim i neobrazovanim vođama, a našeg Mikija „rese“ te „vrline“, njegove šanse svakim danom sve više rastu.
Dakle pod okriljem nekih „velikih komunista“ naš Miki svoljedobno počinje svoj pobjedonosni hod. Ispravno zaključuje da mu se pristupanje HDZ-u ne bi baš isplatilo, ostaje kod Račana, smatrajući ga kao onu prepreku koju će lako „preskočiti“, što kod Tuđmana već ne bi išlo.
U po SDP najteže vrijeme Miki kreće prema vrhu zagrebačkog SDP, ne može ostati nezamijećen radi neviđenog omasovljenja stranke ... učlanjuje naš Miki svakoga s konopca i konca ne pitajući nikoga za njegova ideološka opredjeljenja, ta ni on ih sam nema, učlanio bi on i Ljubu Ćesića da ovaj nije bio tako „državotvoran“. I, hop, naš „zaslužnik“ za ustajanje SDP-a iz mrtvih, postaje primjer oživljavanja stranke, poticanja stranačkog rada i čimbenik kojeg više Račan ne može zaobići, jer je vješto stvoren privid kako snaga SDP-a proizlazi iz snage zagrebačkog stranačkog šefa.
Oporavljeni SDP, kolika je tu Bandićeva zasluga o tom potom, dobiva izbore u Zagrebu, pa što je logičnije nego da svoju „najsjaniju zvijezdu“, Milana Bandića, Skupština Grada imenuje za gradonačelnika.
Čim se dokopao gradonačelničke fotelje kabadahija iz Pogane Vlake počinje „uređivati“ Zagreb po vlastitoj mjeri, prema vodećim principima „zavičaja“, „u se na se i poda se“ i „ljudi smo dogovorit ćemo se“, jebeš zakone i propise sve to mora kapitulirati pred kabadahijskim mentalitetom.
Da bi se moglo komforno vladati, moraš se okružiti ljuima koje držiš u šaci koji neće postavljati ne samo neugodna nego nikakva pitanja, zato što su ucijenjeni ili kupljeni.
U tom stampedu ga je malo zaustavila „epizoda pijanstvo“, radi koje bi političaru na bilo kojoj razini u svakoj civiliziranoj zemlji prestala politička karijera za sva vremena, ali ne i u Hrvatskoj i ne kod Ivice Račana, uvriježeno mišljenje kako je Bandić SDP Zagreba i kako bi se bez Bandića u Zagrebu sve raspalo, a gradska organizacija nestala, čini svoje te je Bandić kažnjen privremenom smjenom s gradonačelničke funkcije, a ustvari cirkusom u kojemu on i s dogardonačelničke funkcije drži sve konce u rukama.
Već poslije idućih izbora Bandić se vraća na gradonačelničku funkciju.
Zoran Milanović, koji poslije Račanove smrti dolazi na čelo SDP-a, „nasljeđuje“ i Bandića i ne mijenja odnos prema njemu, a Bandić uvjeren u svoju rastuću snagu, koja je u tom periodu ipak samo privid, počinje se joguniti, pružati otpor pa i „pokazivati zube“, što je najbolje pokazao pilikom smjenjivanja svojeg intimusa Slobodana Ljubičića, kad je ipak „uvukao rogove“ ispravno ocjenjujući da još nije dovoljno snažan da se suprotstavi stranačkom vrhu.
Ključno ishodište danas nesumnjive Bandićeve moći bili su izbori za gradonačelnika, prvi prema novom zakonu prema kojemu se gradonačelnici direktno biraju, kad je SDP, odnosno Zoran Milanović, pokazao svu svoju političku nepismenost i kao svojeg kandidata za gradonačelnika Zagreba uz popratne hvalospjeve i panegirike istknuo upravo Milana Bandića.
A iza Milana Bandića se u to vrijeme vuku „dugački repovi“, on sam pokazuje sve veću neposlušnost, pa je to bilo idealno vijeme da ga se zaustavi i eliminira kao onog političkog čimbenika čije nepodopštine sve više štete stranci.
Možda bi Zoran Milanović i SDP to i učinili da nije bilo toga, u ono doba ni na čemu zasnovanog, straha da bi u slučaju da Bandić ne bude SDP-ov kandidat na izborima za gradonačelnika, istupio iz SDP-a, a onda bi za njim otišla i najmanje jedna trećina članstva.
A koliko je u tome bilo istine pokazala je gotovo navlas ista priča oko „utjecajnosti“ Zdravka Tomca, Bandićevog intimusa, tko je uz njega napustio SDP, kao što ga gotovo nitko nije napustio ni onda kad je politički daleko jači Bandić isključen iz SDP-a.
Ali ne, na krilima SDP-a Bandić te 2009. dobiva izbore i njegov uzlet solo igrača počinje, sad se već otvoreno suprotstvlja stranci, pa najprije uvijeno a potom i otvoreno ističe svoju namjeru da se na predstojećim izborima kandidira za predsjednika države.
Isticanjem svoje kandidature na predsjedničkim izborima Bandić je naprosto isforsirao svoje isključenje iz SDP-a uz paradoksalnu situaciju da tada nitko iz SDP-a nije isticao opasnost koliko i kako će se članstvo SDP-a osuti i otići za Bandićem, kao što je to korišteno prije u uvjetima kad je Bandić bio neusporedivo slabiji.
Na predsjedničkim izborima, u drugom krugu, pokazalo se najbolje tko je, što je i kamo spada Milan Bandić, za kojega je svoj glas dalo sve ono što u hrvatskoj dipli u klerofašističke i fašističke diple.
Na zagrebačkoj sceni Skupština grada sa SDP-ovom većinom pokušava obuzdati gradonačelnika, ali nikad ne ide do kraja, pa niti ne pokušava isforsirati njegov opoziv, čak ni onda kad je radi nepravodobno usvojenog proračuna to jednostavno morala učiniti.
Za to vrijeme Bandić samo učvršćuje svoju vlast i od poslušnika, onih ucijenjenih i plaćenika, gradi svoju utvrdu, nemilice troši gradski novac za svoju pomociju i u tome ga nitko ne spriječava.
Već opjevani potezi Zorana Milanovića oko SDP-ovog kandidata za gradončelnika Zagreba unijeli su nemir i nesigurnost ne samo među članstvo SDP, nego i među simpatizere i potencijalne glasače, tako da je Milan Bandić ne samo premoćno pobijedio, nego i doslovno ponizio, ne Rajka Ostojića, nego SDP u cjelini.
I sad je Bandić svom silinom krenuo raditi ono što najbolje zna, kupovati vijećnike drugih opcija, a za pretpostviti je da će u njegovom taboru završiti i poneki s liste SDP-a ali i s liste HDZ-a, jer sa SDŠP-om neć ni pokušavcati ući u kaliciju a onu s HDZ-om će pokušati izbjeći pčod svaku cijenu, bez obzira što je svakom iole politički pismenom jasno da su glasači HDZ-a u drugom krugu izbora svoj glas dali Bandiću, ali koalirati s velikom strankom znači i biti zavisan, a Bandić takvu vrstu zavisnosti pokušava izbjeći na svaki način, a osigurati si većinu u Skupštini grada.
Većina u Skupštini grada uz gradonačelničku poziciju, Bandiću osigurava potpunu vlast nad Holdingom Zagreb, odnosno svevlast u Zagrebu, gradončelnik postaje osoba kojoj se neće biti oportuno suprotstavljati, a njegovo osebujno shvaćnje demokracije, njegovo nasilništvo i želja za moći učinit će ga diktatorom s fašističkim predznakom.
Za razliku od socijalizma, kojega je moguće uspostaviti tek na državnoj razini, fašizam je moguć i na nižim razinama, u manjim teritorijalnim jedinicama, pa tako i u Zagrebu, a pogotovo u Zagrebu, radi njegovog ustavnog položaja ali i njegovih prihoda i njegove materijalne neovisnosti od centralnih vlasti.
Prepoznajući trenutak i Bandićevu nespornu moć, sad tek počinju i formalni prelasci SDP-ovog članstva u Bandićev tabor, u kojima prednjači sva ona fukara koju je Bandić svojedobno onako nekritički učlanjivao, omasovljujući stranačku bazu u Zagrebu.
U Zagrebu više objektivno nema organizirane snage koje bi se na bilo koji način mogla djelotvorno suprotstaviti Bandiću, koji poput kakvog Fuehrera ostaje kao apsolutna vlast sam na čelu grada.
Vidjeli smo kako je i dosad i u uvjetima ograničene moći Bandić ispoljavao svoje diktatorske sklonosti, za očekivati je da će ih u uvjetima svemoći razviti do savršenstva, a to savršenstvo se zove fašizam.
A kako Bandić rado ističe da je on gradonačelnik svih građana Zagreba, za očekivati je da se ostvari ono jedinstvo koje bismo mogli opisati kao:
„Jedan grad, jedni građani, jedan vođa!“
Ili, neka nam Bog pomogne.
