Obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine: 27. 07. 1941. - 27. 07. 2013.
Kako vrijeme odmiče obezvrijeđivanje antifašističkih temelje hrvatske države je sve intenzivnije, a počelo je dolaskom tobožnjeg antifašiste Franje Tuđmana na vlast.
Samo bez obzira na to što su obojica protagonista mrtvi, legitimitet Tuđmanovom nacional-šovinizmu dao je Ivica Račan, još jedan iz plejade onih Hrvata koji nisu smjeli biti nikad i ništa ni na hrvatskom ni na bilo čijem političkom nebu.
Račan s jedne strane raspoznaje HDZ kao „stranku opasnih namjera“, a s druge strane od savezne Službe državne sigurnosti traži da se ukinu mjere nadzora i pratnje nad oko 150 pripadnika ekstremne ustaške emigracije, da im se izdaju putovnice i omogući nesmetan ulazak u zemlju. To je početak davanja legitimiteta ustaštvu i njegovom izvođenju na hrvatsku javnu, društvenu i političku scenu, a kako su neki od protagonist bili i kriminalci s međunarodnih tjeralica, značilo je to i davanje legitimiteta organiziranom kriminalu.
Račan nije reagirao ni na brojne dojave izbornih prijevara u korist HDZ-a pri brojenju glasova na prvim višestranačkim izborima, jednako kao što nije reagirao ni na mjere diskriminacije i državnog terora koje je prema hrvatskim Srbima provodio Tuđmanov režim od samog preuzimanja vlasti.
Ništa nije učinio da zaštiti one koji su SKH-SDP većinski dali svoje glasove, jer hrvatski Srbi su većinu svojih glasova dali upravo Račanovoj partiji, a ne Raškovićevoj SDS.
Nije Račan reagirao ni na skrnavljenje, oštećivanje pa niti potpuno uništavanje spomen-obilježja antifašističkoj borbi, kao što ga nije smetalo ni imenovanje ulica po ustaškim velikodostojnicima niti spomen-obilježje Juri Francetiću u Slunju.
Nije Račana smetala niti nastava povijesti u hrvatskim školama, niti udžbenici iz tog predmeta, koji se bave revizijom rezultata 2. Svjetskog rata, naglašavajući ustaštvo kao borbu za Hrvatsku, relativizkiraju i prešućuju zločine genocida, a omalovažavaju antifašističku borbu i sam antifašizm.
A antifašizam je ugrađen u temelje hrvatske državnosti!?
I neka mi nitko ne kaže da Račan nije znao za „trojke“, svojevrsne pokretne prijeke sudove, koji su u tajnosti donosili presude i izvršavali ih na licu mjesta, najčešće nad Srbima ali i naročito „nepodobnim“ Hrvatima, pogotovo onima koji su se usudili zaštititi svoje susjede Srbe.
I neka mi nitko ne kaže da Račan nije znao što „heroji Vukovara“, posebnoTomislav Merčep i Blago Zadro rade u Vukovaru ili što je Branimir Glavaš sa svojim „društvom“ radio u Osijeku, a Đuro Brodarac i Vladimir Milanković u Sisku i na Baniji ... govorim o „bratstvo-jedinstvenim“ „aktivnostima“ tih „heroja a ne zločinaca“ davno prije nego su ikakvi a pogotovo oružani sukobi u Hrvatskoj započeli.
A kad bi bilo volje, bilo bi zgodno zapitati nekad istaknutog člana SDP, a danas uvaženog suca Ustavnog suda, Matu Arlovića, da kaže što zna o nalogodavcu ubojstva Josipa Reihl Kira, koje se smatra kao početak rata u Hrvatskoj.
Dat će Račan tada istaknute članove svoje partije u Vladu narodnog jedinstva dajući i na taj način legitimitet Tuđmanu i njegovom režimu.
Jedini častan potez koji je Račan povukao bilo je napuštanje sabornice prilikom HDZ-ovog poziva u rat i „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, jer upravo to je bilo proglašenje hrvatske samostalnosti 25. 06. 1991.
Sve dalje je opet bilo čuvanje leđa Tuđmanu. Pokazalo se tako da Račan uopće nije imao namjeru pokrenuti postupke u slučajevima masovnog kriminala u procesu pretvorbe i privatizacije, a na toj najavi je i dobio izbore 1999.
Pokazalo se i da mu nije na pamet padalo uspostaviti korektnu suradnju s Haaškim sudom u duhu Ustavnog zakona, već je omogućio bijeg i sakrivanje haaškom optuženiku Anti Gotovini, postupak koji je doveo do ostavke prof Stjepana Ivaniševića jedinog časnog čovjeka na mjestu ministra pravosuđa, od Tuđmanovog preuzimanja vlasti.
Sve ono što Račana nije smetalo jučer, Zorana Milanovića, usprkos njegovoj povremenoj, više svađalačkoj nego konstruktivnoj retorici, ne smeta danas.
http://www.youtube.com/watch?v=KfXq85CaO0w
I tako u tom rušilčkom pohodu ne samo na spomenike atnifašističkoj borbi, nego i na samu borbu i antifšističke borce, koje se sve češće proglašava zločincima, a antifšizam zločinom, devalviraju se, degradiraju i revidiraju povijesna događanja koja se još uvijek obilježavaju, ali ili pod drugim imenom ili se pretvaraju u odavanje počasti, paz' sad, DR i hrvatskim braniteljima posebno dragovoljcima DR koji su najčešći rušitelji spomen-obilježja antifašističkoj borbi.
Posebno se atakira obilježavanje 27. 07. kao Dana ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji je manipulacijom kroz uvođenje Dana antifašističke borbe, koji se slavi 22. 06. na dan kad je 1941. osnovan Sisački partizanski odred, kao prva antifašistička postrojba u porobljenoj Evropi. Ipak zlotvori se nisu usudili proglasiti taj dan danom ustanka, jer nikakvih ustaničkih aktivnosti Sisačkog odreda nije bilo.
Ozbiljno se, kao odgovor na ustaški teror koji je Maks Luburić provodio mahom nad Srbima ali i poneklim nepoćudnim Hrvatima u Lici, zapucalo tek u Srbu 27. 07. 1941. dakle mjesec i nešto dana poslije osnivanja Sisačkog partizanskog odreda.
Ta činjenica se jednostvno nije moglo zaobiči, pa je taj datum ostavljen za obilježavnja, ali kao Dana ustanka naroda Like i Korduna, ostatak Hrvatske ima već spomenuti Dan antifašističke borbe (sic!).
Sama činjenica da je Srb mjesto uglavnom nastanjeno Srbima, kao i to da je bilo i djela odmazde prema hrvatskom življu, koristila se za obezvrijeđivanje samog čina ustanka, odričući da su ga organizirali komunisti, odričući mu antifašistički karakter i proglašavajući taj ustanak četničkim napadom na hrvatsku državu, premda ima sasvim dovoljno svjedočenja i povijesne građe koja pokazuje da se antifašistički karakter ustanka u Srbu ne može negirati.
Zoran Milanović, dajući tom dogđaju „značaj kakav zaslužuje“, šalje na obilježavanje toga značajnog datuma iz hrvatske povijesti, svojeg savjetnika za ovo i ono, Slavka Goldsteina, koji iz ne znam kojih razloga pristaje biti smokvinim listom ideološkoj i svjetonazornoj golotinji hrvatskog premijera.
E da, ali na proslavi se našao i bivši predsjednik Mesić, koji je uzevši riječ ničim izazvan izgovorio „antologijsku“ rečenicu: „Nažalost, i falsifikatori povijesti i oni koji su se borili za slobodu imaju isti tretman, a država šuti. Ovo su spomendani svih građana Hrvatske i bitno je reći da Hrvatska postoji na žrtvama fašističke borbe i dakako i borbom u Domovinskom ratu koji je bio obrana Hrvatske neovisnosti i jedno bez drugog ne ide.“
Ono što ne ide jedno s drugim je antifašistička borba i DR, jer se u DR ništa branilo ni obranilo nije, već se jedino i samo „rušila Jugoslavija svim sredstvima“. Da samo podsjetimo zaboravnog Stipu da se upravo on, po povratku iz Beograda u Hrvatskom pohvalio: „Zadaća je izvršena, Jugoslavije više nema!“
Jel' to bila ta famozna „obrana Hrvatske“ o kojoj je Mesić objavio i knjigu pod naslovom „Kako sam rušio Jugoslaviju“, koja je doživjela dvije transformacije, najprije kao „Kako smo rušili Jugoslaviju“ i na kraju „Kako je srušena Jugoslavija“, a Jugoslaviju su srušili, pardon, Hrvatsku obranili, neki čudni likovi, načičkni ustaškim znakovljem, dakle simbolima pod kojima su etničko čišćenje provodili oni protiv kojih je podignut ustanak u Srbu tog 27. 07. 1941.
Pa da te pitamo, Stipe, kako to ide jedno s drugim?
No dobro, za očekivati, je ako se trend slavljenja antifašizma zadrži, da će u zadnjoj godini Milanovićevog mandata na obilježavanje „Dana ustanka naroda Like i Korduna“ kao njegov izaslanik biti poslan portir iz Banskih dvora, koji će okupljenima priopćiti da se tamo zapravo obilježava „Dan ustaškog ustanka protiv četnika u Srbu“, sve na veću slavu antifašističke borbe.
Samo bez obzira na to što su obojica protagonista mrtvi, legitimitet Tuđmanovom nacional-šovinizmu dao je Ivica Račan, još jedan iz plejade onih Hrvata koji nisu smjeli biti nikad i ništa ni na hrvatskom ni na bilo čijem političkom nebu.
Račan s jedne strane raspoznaje HDZ kao „stranku opasnih namjera“, a s druge strane od savezne Službe državne sigurnosti traži da se ukinu mjere nadzora i pratnje nad oko 150 pripadnika ekstremne ustaške emigracije, da im se izdaju putovnice i omogući nesmetan ulazak u zemlju. To je početak davanja legitimiteta ustaštvu i njegovom izvođenju na hrvatsku javnu, društvenu i političku scenu, a kako su neki od protagonist bili i kriminalci s međunarodnih tjeralica, značilo je to i davanje legitimiteta organiziranom kriminalu.
Račan nije reagirao ni na brojne dojave izbornih prijevara u korist HDZ-a pri brojenju glasova na prvim višestranačkim izborima, jednako kao što nije reagirao ni na mjere diskriminacije i državnog terora koje je prema hrvatskim Srbima provodio Tuđmanov režim od samog preuzimanja vlasti.
Ništa nije učinio da zaštiti one koji su SKH-SDP većinski dali svoje glasove, jer hrvatski Srbi su većinu svojih glasova dali upravo Račanovoj partiji, a ne Raškovićevoj SDS.
Nije Račan reagirao ni na skrnavljenje, oštećivanje pa niti potpuno uništavanje spomen-obilježja antifašističkoj borbi, kao što ga nije smetalo ni imenovanje ulica po ustaškim velikodostojnicima niti spomen-obilježje Juri Francetiću u Slunju.
Nije Račana smetala niti nastava povijesti u hrvatskim školama, niti udžbenici iz tog predmeta, koji se bave revizijom rezultata 2. Svjetskog rata, naglašavajući ustaštvo kao borbu za Hrvatsku, relativizkiraju i prešućuju zločine genocida, a omalovažavaju antifašističku borbu i sam antifašizm.
A antifašizam je ugrađen u temelje hrvatske državnosti!?
I neka mi nitko ne kaže da Račan nije znao za „trojke“, svojevrsne pokretne prijeke sudove, koji su u tajnosti donosili presude i izvršavali ih na licu mjesta, najčešće nad Srbima ali i naročito „nepodobnim“ Hrvatima, pogotovo onima koji su se usudili zaštititi svoje susjede Srbe.
I neka mi nitko ne kaže da Račan nije znao što „heroji Vukovara“, posebnoTomislav Merčep i Blago Zadro rade u Vukovaru ili što je Branimir Glavaš sa svojim „društvom“ radio u Osijeku, a Đuro Brodarac i Vladimir Milanković u Sisku i na Baniji ... govorim o „bratstvo-jedinstvenim“ „aktivnostima“ tih „heroja a ne zločinaca“ davno prije nego su ikakvi a pogotovo oružani sukobi u Hrvatskoj započeli.
A kad bi bilo volje, bilo bi zgodno zapitati nekad istaknutog člana SDP, a danas uvaženog suca Ustavnog suda, Matu Arlovića, da kaže što zna o nalogodavcu ubojstva Josipa Reihl Kira, koje se smatra kao početak rata u Hrvatskoj.
Dat će Račan tada istaknute članove svoje partije u Vladu narodnog jedinstva dajući i na taj način legitimitet Tuđmanu i njegovom režimu.
Jedini častan potez koji je Račan povukao bilo je napuštanje sabornice prilikom HDZ-ovog poziva u rat i „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, jer upravo to je bilo proglašenje hrvatske samostalnosti 25. 06. 1991.
Sve dalje je opet bilo čuvanje leđa Tuđmanu. Pokazalo se tako da Račan uopće nije imao namjeru pokrenuti postupke u slučajevima masovnog kriminala u procesu pretvorbe i privatizacije, a na toj najavi je i dobio izbore 1999.
Pokazalo se i da mu nije na pamet padalo uspostaviti korektnu suradnju s Haaškim sudom u duhu Ustavnog zakona, već je omogućio bijeg i sakrivanje haaškom optuženiku Anti Gotovini, postupak koji je doveo do ostavke prof Stjepana Ivaniševića jedinog časnog čovjeka na mjestu ministra pravosuđa, od Tuđmanovog preuzimanja vlasti.
Sve ono što Račana nije smetalo jučer, Zorana Milanovića, usprkos njegovoj povremenoj, više svađalačkoj nego konstruktivnoj retorici, ne smeta danas.
http://www.youtube.com/watch?v=KfXq85CaO0w
I tako u tom rušilčkom pohodu ne samo na spomenike atnifašističkoj borbi, nego i na samu borbu i antifšističke borce, koje se sve češće proglašava zločincima, a antifšizam zločinom, devalviraju se, degradiraju i revidiraju povijesna događanja koja se još uvijek obilježavaju, ali ili pod drugim imenom ili se pretvaraju u odavanje počasti, paz' sad, DR i hrvatskim braniteljima posebno dragovoljcima DR koji su najčešći rušitelji spomen-obilježja antifašističkoj borbi.
Posebno se atakira obilježavanje 27. 07. kao Dana ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji je manipulacijom kroz uvođenje Dana antifašističke borbe, koji se slavi 22. 06. na dan kad je 1941. osnovan Sisački partizanski odred, kao prva antifašistička postrojba u porobljenoj Evropi. Ipak zlotvori se nisu usudili proglasiti taj dan danom ustanka, jer nikakvih ustaničkih aktivnosti Sisačkog odreda nije bilo.
Ozbiljno se, kao odgovor na ustaški teror koji je Maks Luburić provodio mahom nad Srbima ali i poneklim nepoćudnim Hrvatima u Lici, zapucalo tek u Srbu 27. 07. 1941. dakle mjesec i nešto dana poslije osnivanja Sisačkog partizanskog odreda.
Ta činjenica se jednostvno nije moglo zaobiči, pa je taj datum ostavljen za obilježavnja, ali kao Dana ustanka naroda Like i Korduna, ostatak Hrvatske ima već spomenuti Dan antifašističke borbe (sic!).
Sama činjenica da je Srb mjesto uglavnom nastanjeno Srbima, kao i to da je bilo i djela odmazde prema hrvatskom življu, koristila se za obezvrijeđivanje samog čina ustanka, odričući da su ga organizirali komunisti, odričući mu antifašistički karakter i proglašavajući taj ustanak četničkim napadom na hrvatsku državu, premda ima sasvim dovoljno svjedočenja i povijesne građe koja pokazuje da se antifašistički karakter ustanka u Srbu ne može negirati.
Zoran Milanović, dajući tom dogđaju „značaj kakav zaslužuje“, šalje na obilježavanje toga značajnog datuma iz hrvatske povijesti, svojeg savjetnika za ovo i ono, Slavka Goldsteina, koji iz ne znam kojih razloga pristaje biti smokvinim listom ideološkoj i svjetonazornoj golotinji hrvatskog premijera.
E da, ali na proslavi se našao i bivši predsjednik Mesić, koji je uzevši riječ ničim izazvan izgovorio „antologijsku“ rečenicu: „Nažalost, i falsifikatori povijesti i oni koji su se borili za slobodu imaju isti tretman, a država šuti. Ovo su spomendani svih građana Hrvatske i bitno je reći da Hrvatska postoji na žrtvama fašističke borbe i dakako i borbom u Domovinskom ratu koji je bio obrana Hrvatske neovisnosti i jedno bez drugog ne ide.“
Ono što ne ide jedno s drugim je antifašistička borba i DR, jer se u DR ništa branilo ni obranilo nije, već se jedino i samo „rušila Jugoslavija svim sredstvima“. Da samo podsjetimo zaboravnog Stipu da se upravo on, po povratku iz Beograda u Hrvatskom pohvalio: „Zadaća je izvršena, Jugoslavije više nema!“
Jel' to bila ta famozna „obrana Hrvatske“ o kojoj je Mesić objavio i knjigu pod naslovom „Kako sam rušio Jugoslaviju“, koja je doživjela dvije transformacije, najprije kao „Kako smo rušili Jugoslaviju“ i na kraju „Kako je srušena Jugoslavija“, a Jugoslaviju su srušili, pardon, Hrvatsku obranili, neki čudni likovi, načičkni ustaškim znakovljem, dakle simbolima pod kojima su etničko čišćenje provodili oni protiv kojih je podignut ustanak u Srbu tog 27. 07. 1941.
Pa da te pitamo, Stipe, kako to ide jedno s drugim?
No dobro, za očekivati, je ako se trend slavljenja antifašizma zadrži, da će u zadnjoj godini Milanovićevog mandata na obilježavanje „Dana ustanka naroda Like i Korduna“ kao njegov izaslanik biti poslan portir iz Banskih dvora, koji će okupljenima priopćiti da se tamo zapravo obilježava „Dan ustaškog ustanka protiv četnika u Srbu“, sve na veću slavu antifašističke borbe.
