Kapital se oplođuje ... II
Ovaj puta ćemo o političkom “kapitalu”, jer i tako možemo nazvati političko djelovanje u cilju “ulaganja u budućnost” kroz uspostavu države vladavine prava i izgradnju države blagostanja za sve.
“Kapital” koji je od uspostave višestranačja obilno “ulagan” i koji “rentira” visokim “prinosima” zove se ustaštvo, kulminaciju smo doživjeli kroz blokadu državnog vrha od “stožerlija” u Vukovaru u ponedjeljak 18. 11. 2013. i u utorak, 19. 11. 2013., naveče kad je po završetku nogometne utakmice protiv Islanda razdragani Josip Šimunić, koji je ustaštvo upio s majčinim mlijekom, ustaškim pozdravom “Za dom!” pozdravio jednako razdragano mnoštvo na tribinama, koje mu je gotovo unisono odgovorilo gromkim “Spremni!”.
Sve Šimunićve priče, ali i priče onih koji čitavu stvar relativiziraju i njen značaj umanjuju, kako tobože Šimunić “nije znao”, “nije htio” i kako njegov pozdrav “treba promatrati izvan političkog konteksta”, lažu kao i Šimunić, koji da nije znao, ne bi nas “podučavao” iz povijesti ni izjavljivao kako ne mari za FARE.
Međutim radi se o ljudima koji u potpunosti dijele Šimunićeva uvjerenja i koji se Šimuniću zapravo dive, jer je postupio onako kako bi željela većina njih, samo što nemaju petlje.
To su oni isti koji igrače motiviraju Međugorjem i Thompsonovim naricanjima, koji su, kao pokojni Bugojanac, pričali o tzv. NDH kao “uređenoj državi” i “ZDS” kao “starom hrvatskom pozdravu” ili se poput aktualnoga naslikavali uz “grobnicu od zlata” u Madridu.
A izbornik, Niko Kovač, uporno odbija komentirati Šimunićev postupak zato što on dijeli stavove sa Šimunićem. Jel’ ima itko toliko naivan da je od Kovača, ali ne samo od Kovača, već od čitavog vodstva reprezentacije ali i nogometne organizacije u cjelini, očekivao da osudi Šimunićev postupak za svaku osudu ili se bar ogradi od njega?
Možda će na kraju pod pritiskom i morati izreći Šimuniću nekakvu kaznu, svakako na simboličnoj razini, ukoliko UEFA i FIFA ne budu dosljedne pa izreku jedinu primjerenu kaznu, a to je doživotna zabrana igranja Josipu Šimuniću.
Pretpostavljam da bi takvu kaznu, uz koju godinu zatvora pride, dobio njemački igrač da se dohvati mikrofona i pred punim stadionom prodere “Sieg!”. Samo što tamo ne bi bilo odziva “Heil!”već zviždanja budalašu u znak neslaganja i prosvjeda.
Dakle Josip Šimunić će svakako “popiti” nekakvu kaznu, on je po mojem mišljenju u čitavoj priči najmanje sporan, mene muči što ćemo napraviti i kakvu ćemo “kaznu” izreći mnoštvu, koje je na Šimunićev “Sieg!” odgovorilo “Heil!”? I to ne prvi put.
http://feniks.bloger.index.hr/post/sieg--heill/13723117.aspx
Toliko je već toga napisano o narodu kao masi koju je vještim manipulacijama moguće usmjeravati u smjeru u kojem to manipulatori žele, pa i u smjeru vlastite negacije i samouništenja.
Upravo to se od Tuđmanovog “didsidentstva”, a posebno poslije njegovog dolaska na vlast događa Hrvatima, ali i hrvatskom političkom narodu, kad je Tuđman omogućio sjemenu zla, fašizmu, odnosno njegovoj hrvatskoj inačici ustaštvu, poraženom u 2. Svjetskom ratu, da proklija i čvrsto se ukorijeni u narodu.
I nije to Tuđman na čelu stranke-pokreta radio sam, brojni su mu sekundirali, uključujući i “ljute protivnike” poput Ivice Račana i njegovog SDP-a.
Jer Ivica Račan je kao predsjednik CK SKH, još prije višestranačkih izbora, tražio od SDS bivše države da ukine mjere nadzora nad oko 150 pripadnika ekstremne emigracije uz dopuštenje njihovog ulaska u zemlju.
Tako je promocija fašizma postala demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Zamislite samo, širenju ideologije koja je protiv svakog prava i svakog mišljenja pojedinca priznaje se pravo protiv kojega se ona bori!?
Fašizam je ona pošast koje se svaki narod pribojava, jer direktno atakira svako pravo čovjeka i građanina.
Zato se protiv fašizma treba boriti uvijek, svuda i svim sredstvima.
S fašizmom se ne uspostavlja dijalog niti se fašizam pokušava popravljati, jer to nije moguće, fašizam se ruši. Svim sredstvima, a ne samo sredstvima političke borbe.
Fašizam jest poražen u oružanoj borbi u 2. Svjetskom ratu, kad su desetine milijuna ljudi dali svoje živote za svijet bez fašizma, ali to ne znači da je fašizam nestao, on se neprekidno ponovo javlja u nekom od svojih mnogobrojnih pojavnih oblika i nije bitno da li kroz aroganciju, bahatost i bešćutnost vlasti, arogaciju i bešćutnost poslodavaca, aroganciju nas samih jednih prema dugima, ljigavi paternalizam crkve, nacional-šovinizam poznat kao “zov krvi i tla” itd.
Zato je antifašizam prihvaćen kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, pa fašisti i klerofašisti neprekidno nasrću na njega, pripisujući ga komunistima i proglašavajući ga zločinom.
Svoj dolazak na vlast Tuđman može dobrim dijelom zahvaliti i političkom angažmanu i značajnim financijskim sredstvim koja su mu počela pristizati poslije njegovog deala s ustaškim punktom u Norvalu, gdje je preuzeo obavezu provođenja “pomirbe sinova ustaša i partizana” i lustracije Srba, a ne komunista.
No on nije mogao otvoreno istupati s platforme ustaštva, jer se radi brojčano nadmoćne antifašistike Hrvatske tako nisu mogli dobiti izbori, ali je proustaške elemente uvjeravao kako je tokom vremena zaključio da se on osobno u 2. Svjetskom ratu “svrstao na krivu stranu”, a njemačke sugovornike uvjeravao, da uz sva nastojnja Nijemci ipak ne čine dovoljno za Hrvatsku, pogotovo u svjetlu činjenice da je “Hrvatska u 2. Svjetskom ratu jedina do kraja ostala uz Njemačku”. To mu je doduše u “sudaru” s Klausom Kinkelom ispalo jako kontraproduktivno, jer je Kinkel po povratku sa sastanka s Tuđmanom od njemačkih vlasti tražio da se Tuđmana onemogući radi toga što “u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća pokušava uspostaviti nacional-socijalističku državu”.
Prema svijetu i javno Tuđman je rado iskazivao svoju “antifašističku prošlost”, a da bi bio što uvjerljiviji antifašizam je ugrađen i u izvorišne osnove ustava RH.
Da bi opet s druge strane pokazao da vodi brigu o ustaštvu, nacionalna valuta je nazvana kunom, a donesen je i zakon o povlaštenim mirovinama za pripadnike “hrvatske domovinske vojske”, čime je u pravima izjednačio domobrane i ustaše s borcima NOR-a.
Isto tako je tolerirao veličanje ustaštva koje je dolazilo iz redova klera, a u okviru provedbe državnog terorizma uz postupke “lustracije” Srba, tolerirana su imenovnja ulica i trgova po ustaškim glavešinama, kao i rušenja i devastacije spomenika NOR-u i antifašističkoj borbi.
Na tom planu Tuđman nije dopuštao jedino one postupke iz ustaških i crkvenih redova koji bi se mogli shvatiti kao ugrožavanje njegovog samovlašća. I zaista za njegovog života KC se nikad nije niti pokušavala nametati kao nekakva paralelna vlast, a niti Opus Dei nije smio djelovati, a za tu svoju lojalnost Crkva je nagrađena “Radićevim” ugovorima sa Sv. Stolicom.
No to je Tuđman, njemu i njegovim postupcima odavno smo se prestali čuditi, ali kod neupućenih čuđenje izazivaju postupci onih koji su od bivših vlasti “baštinili antifašizam”, od već spomenutog zahtjeva Ivice Račana, njegovog nereagiranja na dojave o izbornim prijevarama u korist HDZ–a, a kasnije na izostanak energične reakcije protiv mjera već spomenutog državnog terorizma koji je Tuđmanov režim provodio nad hrvatskim Srbima.
Ne reagira Račan niti na uzurpaciju vlasti u Općini Vukovar u kojoj je SDP kao jedinoj pobijedio na prvim višestranačkim izborima i oformio vlast, a ništa ne poduzima niti nakon dvokratnog pozivanja vukovarskog općinskog vodstva za pomoć radi Merčep-Zadrinih divljanja i nasrtaja ma Srbe i njihovu imovinu u Vukovaru, a ne reagira niti na pismo povjerenika Vlade za Općinu Vukovar, Marina Vidića Bilog.
Pripadnici paravojnih formacija, kako HOS-a tako i ZNG, “paradiraju” okićeni ustaškim znakovljem, što od predstavnika vlasti i poltičke elite nitko ne zamjećuje. Kako i bi kad i brojni ministri, pogotovo oni pridošli iz Poskoklanda, ispoljavaju svoje ustaštvo.
Ustaštvo i ustaški zločini se relativiziraju, a čekičanje o ustaškom mitu pod zbirnim imenom “Bleiburg” je sve jače i jače, pa tako ordinarna laž da su Briti razoružali odmetnute kvislinške vojske i predali ih na milost i nemilost “komunističkim zvjerima” gdje su onda “četnici preobučeni u partizane” na pravdi Boga “likvidirali 600.000 Hrvata, samo zato što su bili Hrvati”. Izvori koji govore o “egzodusu” dijelova OS tzv. NDH i pratećim civilima govore o brojci 150 do 180 tisuća, a “četnici” ih “smaknuli” 4 puta više (sic!), sve to uz činjenicu da se najveći broj onih koji su nastavili ratovati i poslije završetka rata vratio svojim kućama.
Kroz festivale ustaštva, što ustvari jesu “komemoracije” na Bleiburškom polju, kod Jazovke, na Maclju i drugdje, kroz “mise zadušnice za poglavnika”, naci istupe M. P Thompsona na odlično posjećenim koncertima, spominjanje ustaštva u pozitivnom smislu, Tuđmanovo slinavljenje s ustaškim tabornikom Ivom Rojnicom u Argentini, dovođenje pripadnika “Ustaške uzdanice” Davora Stiera, sahrana zapovjednika logora u Jasenovcu Dinka Šakića u ustaškoj uniformi … nije moglo ne rezultirati nego bujanjem ustaštva, koje danas uživa u narodu veću podršku nego što ga je ikad imalo.
Od Tuđmanove relativizirajuće definicije tzv. NDH, koja po njemu nije bila samo “fašistički zločin, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda da ima svoju državu”, što je izazvalo Račanovu reakciju da HDZ proglasi “strankom opasnih namjera”, bez ikakvih tvornih posljedica po stranku i Tuđmana, pa preko predizbornih skupova HDZ-a kad su se Srbima obećavale “guste magle”, “vrbe“ i nudile “drine”, pa onda do okretanja volova, kad su se već sasvim otvoreno potcikivale ustaške poskočnice, ustaštvo sve otvorenije izlazi na javnu i političku scenu u Hrvatskoj, sve vise izazivajući i frustrirajući hrvatske Srbe ionako već “nabrijane” velikosrpskom propagandom.
Kroz priču o komunistima i jugoslavenskim partizanima, kao tobožnjim borcima protiv Hrvatske, odluke ZAVNOH-a o uspostavi FDH kao nacionalne držve hrvatskog naroda se potpuno prešućuju, te isticanjem ustaša kao domoljuba i boraca za Hrvatsku, ustaštvo, tzv. NDH i ustaški zločini, pod dirigentskom palicom ministara prosvjete koji potječu iz kraja u kojem se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, relativizira se i bez nužnog distanciranja i odijuma ulazi u nastavu povijesti u hrvatskim školama.
Možemo li mi nakon svega očekivati i nadati se da ustaštvo u neviđenoj ofanzivi uz uzmicanje antifašizma neće uhvatiti korjena kod mladih ljudi? Odaziv s tribina na Šimunićev “pozdrav” nam daje odgovor na to pitanje.
Više od dvadeset godina ulaganja “kapitala” zvanog ustaštvo, kao rezultat je dalo visoku kamatu, odnosno “kapital” se “oplodio” do neslućenih razmjera.
Ima li u hrvatskom narodu danas itko iole normalan i politički pismen tko ne misli da u hrvatskom društvu treba provesti radikalnu detuđmanizaciju i deustašizaciju kako ne bismo zauvijek ostali “soggy bottom of Europe”?
Pitanje je samo gdje su u Hrvatskoj snage koje bi to provele?
I ima li ih uopće?
“Kapital” koji je od uspostave višestranačja obilno “ulagan” i koji “rentira” visokim “prinosima” zove se ustaštvo, kulminaciju smo doživjeli kroz blokadu državnog vrha od “stožerlija” u Vukovaru u ponedjeljak 18. 11. 2013. i u utorak, 19. 11. 2013., naveče kad je po završetku nogometne utakmice protiv Islanda razdragani Josip Šimunić, koji je ustaštvo upio s majčinim mlijekom, ustaškim pozdravom “Za dom!” pozdravio jednako razdragano mnoštvo na tribinama, koje mu je gotovo unisono odgovorilo gromkim “Spremni!”.
Sve Šimunićve priče, ali i priče onih koji čitavu stvar relativiziraju i njen značaj umanjuju, kako tobože Šimunić “nije znao”, “nije htio” i kako njegov pozdrav “treba promatrati izvan političkog konteksta”, lažu kao i Šimunić, koji da nije znao, ne bi nas “podučavao” iz povijesti ni izjavljivao kako ne mari za FARE.
Međutim radi se o ljudima koji u potpunosti dijele Šimunićeva uvjerenja i koji se Šimuniću zapravo dive, jer je postupio onako kako bi željela većina njih, samo što nemaju petlje.
To su oni isti koji igrače motiviraju Međugorjem i Thompsonovim naricanjima, koji su, kao pokojni Bugojanac, pričali o tzv. NDH kao “uređenoj državi” i “ZDS” kao “starom hrvatskom pozdravu” ili se poput aktualnoga naslikavali uz “grobnicu od zlata” u Madridu.
A izbornik, Niko Kovač, uporno odbija komentirati Šimunićev postupak zato što on dijeli stavove sa Šimunićem. Jel’ ima itko toliko naivan da je od Kovača, ali ne samo od Kovača, već od čitavog vodstva reprezentacije ali i nogometne organizacije u cjelini, očekivao da osudi Šimunićev postupak za svaku osudu ili se bar ogradi od njega?
Možda će na kraju pod pritiskom i morati izreći Šimuniću nekakvu kaznu, svakako na simboličnoj razini, ukoliko UEFA i FIFA ne budu dosljedne pa izreku jedinu primjerenu kaznu, a to je doživotna zabrana igranja Josipu Šimuniću.
Pretpostavljam da bi takvu kaznu, uz koju godinu zatvora pride, dobio njemački igrač da se dohvati mikrofona i pred punim stadionom prodere “Sieg!”. Samo što tamo ne bi bilo odziva “Heil!”već zviždanja budalašu u znak neslaganja i prosvjeda.
Dakle Josip Šimunić će svakako “popiti” nekakvu kaznu, on je po mojem mišljenju u čitavoj priči najmanje sporan, mene muči što ćemo napraviti i kakvu ćemo “kaznu” izreći mnoštvu, koje je na Šimunićev “Sieg!” odgovorilo “Heil!”? I to ne prvi put.
http://feniks.bloger.index.hr/post/sieg--heill/13723117.aspx
Toliko je već toga napisano o narodu kao masi koju je vještim manipulacijama moguće usmjeravati u smjeru u kojem to manipulatori žele, pa i u smjeru vlastite negacije i samouništenja.
Upravo to se od Tuđmanovog “didsidentstva”, a posebno poslije njegovog dolaska na vlast događa Hrvatima, ali i hrvatskom političkom narodu, kad je Tuđman omogućio sjemenu zla, fašizmu, odnosno njegovoj hrvatskoj inačici ustaštvu, poraženom u 2. Svjetskom ratu, da proklija i čvrsto se ukorijeni u narodu.
I nije to Tuđman na čelu stranke-pokreta radio sam, brojni su mu sekundirali, uključujući i “ljute protivnike” poput Ivice Račana i njegovog SDP-a.
Jer Ivica Račan je kao predsjednik CK SKH, još prije višestranačkih izbora, tražio od SDS bivše države da ukine mjere nadzora nad oko 150 pripadnika ekstremne emigracije uz dopuštenje njihovog ulaska u zemlju.
Tako je promocija fašizma postala demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Zamislite samo, širenju ideologije koja je protiv svakog prava i svakog mišljenja pojedinca priznaje se pravo protiv kojega se ona bori!?
Fašizam je ona pošast koje se svaki narod pribojava, jer direktno atakira svako pravo čovjeka i građanina.
Zato se protiv fašizma treba boriti uvijek, svuda i svim sredstvima.
S fašizmom se ne uspostavlja dijalog niti se fašizam pokušava popravljati, jer to nije moguće, fašizam se ruši. Svim sredstvima, a ne samo sredstvima političke borbe.
Fašizam jest poražen u oružanoj borbi u 2. Svjetskom ratu, kad su desetine milijuna ljudi dali svoje živote za svijet bez fašizma, ali to ne znači da je fašizam nestao, on se neprekidno ponovo javlja u nekom od svojih mnogobrojnih pojavnih oblika i nije bitno da li kroz aroganciju, bahatost i bešćutnost vlasti, arogaciju i bešćutnost poslodavaca, aroganciju nas samih jednih prema dugima, ljigavi paternalizam crkve, nacional-šovinizam poznat kao “zov krvi i tla” itd.
Zato je antifašizam prihvaćen kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, pa fašisti i klerofašisti neprekidno nasrću na njega, pripisujući ga komunistima i proglašavajući ga zločinom.
Svoj dolazak na vlast Tuđman može dobrim dijelom zahvaliti i političkom angažmanu i značajnim financijskim sredstvim koja su mu počela pristizati poslije njegovog deala s ustaškim punktom u Norvalu, gdje je preuzeo obavezu provođenja “pomirbe sinova ustaša i partizana” i lustracije Srba, a ne komunista.
No on nije mogao otvoreno istupati s platforme ustaštva, jer se radi brojčano nadmoćne antifašistike Hrvatske tako nisu mogli dobiti izbori, ali je proustaške elemente uvjeravao kako je tokom vremena zaključio da se on osobno u 2. Svjetskom ratu “svrstao na krivu stranu”, a njemačke sugovornike uvjeravao, da uz sva nastojnja Nijemci ipak ne čine dovoljno za Hrvatsku, pogotovo u svjetlu činjenice da je “Hrvatska u 2. Svjetskom ratu jedina do kraja ostala uz Njemačku”. To mu je doduše u “sudaru” s Klausom Kinkelom ispalo jako kontraproduktivno, jer je Kinkel po povratku sa sastanka s Tuđmanom od njemačkih vlasti tražio da se Tuđmana onemogući radi toga što “u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća pokušava uspostaviti nacional-socijalističku državu”.
Prema svijetu i javno Tuđman je rado iskazivao svoju “antifašističku prošlost”, a da bi bio što uvjerljiviji antifašizam je ugrađen i u izvorišne osnove ustava RH.
Da bi opet s druge strane pokazao da vodi brigu o ustaštvu, nacionalna valuta je nazvana kunom, a donesen je i zakon o povlaštenim mirovinama za pripadnike “hrvatske domovinske vojske”, čime je u pravima izjednačio domobrane i ustaše s borcima NOR-a.
Isto tako je tolerirao veličanje ustaštva koje je dolazilo iz redova klera, a u okviru provedbe državnog terorizma uz postupke “lustracije” Srba, tolerirana su imenovnja ulica i trgova po ustaškim glavešinama, kao i rušenja i devastacije spomenika NOR-u i antifašističkoj borbi.
Na tom planu Tuđman nije dopuštao jedino one postupke iz ustaških i crkvenih redova koji bi se mogli shvatiti kao ugrožavanje njegovog samovlašća. I zaista za njegovog života KC se nikad nije niti pokušavala nametati kao nekakva paralelna vlast, a niti Opus Dei nije smio djelovati, a za tu svoju lojalnost Crkva je nagrađena “Radićevim” ugovorima sa Sv. Stolicom.
No to je Tuđman, njemu i njegovim postupcima odavno smo se prestali čuditi, ali kod neupućenih čuđenje izazivaju postupci onih koji su od bivših vlasti “baštinili antifašizam”, od već spomenutog zahtjeva Ivice Račana, njegovog nereagiranja na dojave o izbornim prijevarama u korist HDZ–a, a kasnije na izostanak energične reakcije protiv mjera već spomenutog državnog terorizma koji je Tuđmanov režim provodio nad hrvatskim Srbima.
Ne reagira Račan niti na uzurpaciju vlasti u Općini Vukovar u kojoj je SDP kao jedinoj pobijedio na prvim višestranačkim izborima i oformio vlast, a ništa ne poduzima niti nakon dvokratnog pozivanja vukovarskog općinskog vodstva za pomoć radi Merčep-Zadrinih divljanja i nasrtaja ma Srbe i njihovu imovinu u Vukovaru, a ne reagira niti na pismo povjerenika Vlade za Općinu Vukovar, Marina Vidića Bilog.
Pripadnici paravojnih formacija, kako HOS-a tako i ZNG, “paradiraju” okićeni ustaškim znakovljem, što od predstavnika vlasti i poltičke elite nitko ne zamjećuje. Kako i bi kad i brojni ministri, pogotovo oni pridošli iz Poskoklanda, ispoljavaju svoje ustaštvo.
Ustaštvo i ustaški zločini se relativiziraju, a čekičanje o ustaškom mitu pod zbirnim imenom “Bleiburg” je sve jače i jače, pa tako ordinarna laž da su Briti razoružali odmetnute kvislinške vojske i predali ih na milost i nemilost “komunističkim zvjerima” gdje su onda “četnici preobučeni u partizane” na pravdi Boga “likvidirali 600.000 Hrvata, samo zato što su bili Hrvati”. Izvori koji govore o “egzodusu” dijelova OS tzv. NDH i pratećim civilima govore o brojci 150 do 180 tisuća, a “četnici” ih “smaknuli” 4 puta više (sic!), sve to uz činjenicu da se najveći broj onih koji su nastavili ratovati i poslije završetka rata vratio svojim kućama.
Kroz festivale ustaštva, što ustvari jesu “komemoracije” na Bleiburškom polju, kod Jazovke, na Maclju i drugdje, kroz “mise zadušnice za poglavnika”, naci istupe M. P Thompsona na odlično posjećenim koncertima, spominjanje ustaštva u pozitivnom smislu, Tuđmanovo slinavljenje s ustaškim tabornikom Ivom Rojnicom u Argentini, dovođenje pripadnika “Ustaške uzdanice” Davora Stiera, sahrana zapovjednika logora u Jasenovcu Dinka Šakića u ustaškoj uniformi … nije moglo ne rezultirati nego bujanjem ustaštva, koje danas uživa u narodu veću podršku nego što ga je ikad imalo.
Od Tuđmanove relativizirajuće definicije tzv. NDH, koja po njemu nije bila samo “fašistički zločin, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda da ima svoju državu”, što je izazvalo Račanovu reakciju da HDZ proglasi “strankom opasnih namjera”, bez ikakvih tvornih posljedica po stranku i Tuđmana, pa preko predizbornih skupova HDZ-a kad su se Srbima obećavale “guste magle”, “vrbe“ i nudile “drine”, pa onda do okretanja volova, kad su se već sasvim otvoreno potcikivale ustaške poskočnice, ustaštvo sve otvorenije izlazi na javnu i političku scenu u Hrvatskoj, sve vise izazivajući i frustrirajući hrvatske Srbe ionako već “nabrijane” velikosrpskom propagandom.
Kroz priču o komunistima i jugoslavenskim partizanima, kao tobožnjim borcima protiv Hrvatske, odluke ZAVNOH-a o uspostavi FDH kao nacionalne držve hrvatskog naroda se potpuno prešućuju, te isticanjem ustaša kao domoljuba i boraca za Hrvatsku, ustaštvo, tzv. NDH i ustaški zločini, pod dirigentskom palicom ministara prosvjete koji potječu iz kraja u kojem se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, relativizira se i bez nužnog distanciranja i odijuma ulazi u nastavu povijesti u hrvatskim školama.
Možemo li mi nakon svega očekivati i nadati se da ustaštvo u neviđenoj ofanzivi uz uzmicanje antifašizma neće uhvatiti korjena kod mladih ljudi? Odaziv s tribina na Šimunićev “pozdrav” nam daje odgovor na to pitanje.
Više od dvadeset godina ulaganja “kapitala” zvanog ustaštvo, kao rezultat je dalo visoku kamatu, odnosno “kapital” se “oplodio” do neslućenih razmjera.
Ima li u hrvatskom narodu danas itko iole normalan i politički pismen tko ne misli da u hrvatskom društvu treba provesti radikalnu detuđmanizaciju i deustašizaciju kako ne bismo zauvijek ostali “soggy bottom of Europe”?
Pitanje je samo gdje su u Hrvatskoj snage koje bi to provele?
I ima li ih uopće?
