Sviće “zora” ... il' se “trećim putem” mora? I
Kako god se pojavljivala koja, tobože nova, politička opcija, nudila nam je „treći put“ jer prva dva, onaj HDZ-ov i onaj SDP-ov, su kao istrošeni, a pritom nitko ne primjećuje da se radi o jednom jedinom, ne putu, nego bespuću, kojim nas je u bolju prošlost poveo „vizionar“ 19. vijeka, dr. Franjo Tuđman.
Tako su „treći put“ kao razlog osnivanja novih političkih stranaka, nudili disidenti, od Glavaša i njegovih HDSSB fašista, preko zdrave hrvatske HRASTovine, Lesarovih laburista, Hrvatske zore Milana Kujundžića, koja je već na zalazu i prije nego što je zarudila, ORaH-a Mirele Holy pa sve do Nikice Gabrića i njegovog Nacionalnog foruma pozicioniranog na ekvidistanci od antifašizma i fašizma ...
Sve te stranke i strančice ne nude nikakav, ni drugi, a kamo li treći put, jer nastavljajući Tuđmanovim tragom gazi se onim jedinim kako rekoh HDZ-SDP-ovim bespućem koje je trasirao Tuđman.
http://feniks.bloger.index.hr/post/svice-8220zora8221---il-se-8220trecim-putem8221-mora/22607361.aspx
Nudi li itko na političkom i gospodarskom planu išta novo osim dogradnje Tuđmanovog promašenog projekta gospodarske bezidejnosti nacional-šovinističkog usmjerenja?
Ne, ne nudi!
Jednako kao što ništa osim tabananja Tuđmanovim stopama ne nude ni SDP ni HDZ.
Naime HDZ je na “Svehrvatskom gospodarskom forumu” (ma što to značilo) održanom 13. 12. 2013. u hotelu Westin u organizaciji Zaklade hrvatskog državnog zavjeta predstavio doslovno ništa, a to ništa prozvano je gospodarskim programom HDZ-a, koji bi nas trebao izvući iz gospodarske krize. Čitava priča oko HDZ–ovih gospodarskih programa vuče se još od prvih višestranačkih izbora kad je HDZ uporno odbijao predstaviti svoj gospodarski program, tobože radi „straha da im ga politički konkurenti ne ukradu".
Po Tuđmanovom preuzimanju vlasti postalo je jasno da doslovno nikakvog gospodarskog programa i nije bilo, ako lupetanja o investicijama i gospodarskom preporodu koje će donijeti „100 milijardi USD hrvatskog iseljeništva“ koje naprosto “čekaju na hrvatskim granicama da se Hrvatska osamostali”, jer “bogati hrvatski iseljenici ne žele ulagati dok je Hrvatska u Jugoslaviji”.
Svjedoci smo da nikakvog iseljeničkog novca nije bilo.
A najmanje onog za ulaganja u gospodarstvo.
Uostalom tko je ikad išta pametnog čuo od nekadašnjeg Tuđmanovog savjetnika Đure Njavre?
Dan kasnije je u Tuheljskim toplicama održan SDP-ov performans, “Team building”, na kojemu se osim žala za “prolivenim mlijekom” ništa pametnog nije čulo, tako je prevladavalo ono “trebali smo a nismo”, “morali smo to ranije, a nismo”, “trebalo je to brže, a nije” … sve do žaljenja zbog izostanka podrške mjerama, koje to i nisu, branitelja, Crkve i naroda.
Ali sad će oni “prebaciti u petu brzinu”, samo što nisu!
A i šef im nije nezadovoljan ni “posadom” Banskih dvora ni onim dosad učinjenim, premda bi čovjek prije rekao neučinjenim, jer ja njegovu izjavu: ”Neće biti promjena taktike niti promjena u Vladi!” tumačim upravo kao izraz zadovoljstva dosad učinjenim.
Zoran Milanović je ukupnu situaciju u zemlji proglasio teškom ali ne i beznandnom, a meni na um pada naslov jednog filma iz polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća “Situacija beznadna, ali ne i ozbiljna!” kao primjereniji opis stanja, zato što je ono preozbiljno a da bi ga se moglo tumačiti, na neozbiljan način.
Dakle SDP i kukurikavci će nas “uspješno” voditi i dalje, sve do kraja mandata, ako ga dočekaju bez prijevremenih izbora.
Ipak ima nešto u čemu se ja slažem sa Zoranom Milanovićem, a to je da je alternativa u obliku HDZ-ove vlasti samo gore rješenje.
Moj susjed sa stubišta u zgradi u kojoj stanujem, inače jedan od rijetkih HDZ-ovaca s kojima mogu o svemu razložno raspravljati, rekao mi je nakon održanih “Svehrvatskog gospodrskog foruma” i “Team buildinga”: “Ovi na vlasti su nesposobni, a oni moji su k tome još i smiješni.”
I što reći nakon onoga što otprije znamo i što smo upravo od pozicije i opozicije čuli, nego jedino to da Hrvatskoj ne treba nikakav ni drugi, ni treći, ni X-ti put, ako je taj put tek dogradnja Tuđmanovog zla, Hrvatskoj treba drugačiji put, put u kojem neće biti ni Tuđmana ni njegovog nacional-šovinističkomn mržnjom okovanog čeda, Hrvatske kao nacional-socijalističke države.
A taj drugačiji put čak i ne zahtjeva nikakve promjene ustava, zahtjeva tek njegovo dosljedno poštivanje kroz prihvaćanje antifašističke osnove i sekularizma kao temeljnih principa na kojima treba počivati država.
Nudi li takav pristup ijedna, bilo relevantna, bilo irelevantna, poltička grupacija u Hrvatskoj?
Ne, ne nudi!
Zato ću parafrazirati Dantea i reći. “Svih se nada kan’te vi koji živite u Hrvatskoj!”
Tako su „treći put“ kao razlog osnivanja novih političkih stranaka, nudili disidenti, od Glavaša i njegovih HDSSB fašista, preko zdrave hrvatske HRASTovine, Lesarovih laburista, Hrvatske zore Milana Kujundžića, koja je već na zalazu i prije nego što je zarudila, ORaH-a Mirele Holy pa sve do Nikice Gabrića i njegovog Nacionalnog foruma pozicioniranog na ekvidistanci od antifašizma i fašizma ...
Sve te stranke i strančice ne nude nikakav, ni drugi, a kamo li treći put, jer nastavljajući Tuđmanovim tragom gazi se onim jedinim kako rekoh HDZ-SDP-ovim bespućem koje je trasirao Tuđman.
http://feniks.bloger.index.hr/post/svice-8220zora8221---il-se-8220trecim-putem8221-mora/22607361.aspx
Nudi li itko na političkom i gospodarskom planu išta novo osim dogradnje Tuđmanovog promašenog projekta gospodarske bezidejnosti nacional-šovinističkog usmjerenja?
Ne, ne nudi!
Jednako kao što ništa osim tabananja Tuđmanovim stopama ne nude ni SDP ni HDZ.
Naime HDZ je na “Svehrvatskom gospodarskom forumu” (ma što to značilo) održanom 13. 12. 2013. u hotelu Westin u organizaciji Zaklade hrvatskog državnog zavjeta predstavio doslovno ništa, a to ništa prozvano je gospodarskim programom HDZ-a, koji bi nas trebao izvući iz gospodarske krize. Čitava priča oko HDZ–ovih gospodarskih programa vuče se još od prvih višestranačkih izbora kad je HDZ uporno odbijao predstaviti svoj gospodarski program, tobože radi „straha da im ga politički konkurenti ne ukradu".
Po Tuđmanovom preuzimanju vlasti postalo je jasno da doslovno nikakvog gospodarskog programa i nije bilo, ako lupetanja o investicijama i gospodarskom preporodu koje će donijeti „100 milijardi USD hrvatskog iseljeništva“ koje naprosto “čekaju na hrvatskim granicama da se Hrvatska osamostali”, jer “bogati hrvatski iseljenici ne žele ulagati dok je Hrvatska u Jugoslaviji”.
Svjedoci smo da nikakvog iseljeničkog novca nije bilo.
A najmanje onog za ulaganja u gospodarstvo.
Uostalom tko je ikad išta pametnog čuo od nekadašnjeg Tuđmanovog savjetnika Đure Njavre?
Dan kasnije je u Tuheljskim toplicama održan SDP-ov performans, “Team building”, na kojemu se osim žala za “prolivenim mlijekom” ništa pametnog nije čulo, tako je prevladavalo ono “trebali smo a nismo”, “morali smo to ranije, a nismo”, “trebalo je to brže, a nije” … sve do žaljenja zbog izostanka podrške mjerama, koje to i nisu, branitelja, Crkve i naroda.
Ali sad će oni “prebaciti u petu brzinu”, samo što nisu!
A i šef im nije nezadovoljan ni “posadom” Banskih dvora ni onim dosad učinjenim, premda bi čovjek prije rekao neučinjenim, jer ja njegovu izjavu: ”Neće biti promjena taktike niti promjena u Vladi!” tumačim upravo kao izraz zadovoljstva dosad učinjenim.
Zoran Milanović je ukupnu situaciju u zemlji proglasio teškom ali ne i beznandnom, a meni na um pada naslov jednog filma iz polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća “Situacija beznadna, ali ne i ozbiljna!” kao primjereniji opis stanja, zato što je ono preozbiljno a da bi ga se moglo tumačiti, na neozbiljan način.
Dakle SDP i kukurikavci će nas “uspješno” voditi i dalje, sve do kraja mandata, ako ga dočekaju bez prijevremenih izbora.
Ipak ima nešto u čemu se ja slažem sa Zoranom Milanovićem, a to je da je alternativa u obliku HDZ-ove vlasti samo gore rješenje.
Moj susjed sa stubišta u zgradi u kojoj stanujem, inače jedan od rijetkih HDZ-ovaca s kojima mogu o svemu razložno raspravljati, rekao mi je nakon održanih “Svehrvatskog gospodrskog foruma” i “Team buildinga”: “Ovi na vlasti su nesposobni, a oni moji su k tome još i smiješni.”
I što reći nakon onoga što otprije znamo i što smo upravo od pozicije i opozicije čuli, nego jedino to da Hrvatskoj ne treba nikakav ni drugi, ni treći, ni X-ti put, ako je taj put tek dogradnja Tuđmanovog zla, Hrvatskoj treba drugačiji put, put u kojem neće biti ni Tuđmana ni njegovog nacional-šovinističkomn mržnjom okovanog čeda, Hrvatske kao nacional-socijalističke države.
A taj drugačiji put čak i ne zahtjeva nikakve promjene ustava, zahtjeva tek njegovo dosljedno poštivanje kroz prihvaćanje antifašističke osnove i sekularizma kao temeljnih principa na kojima treba počivati država.
Nudi li takav pristup ijedna, bilo relevantna, bilo irelevantna, poltička grupacija u Hrvatskoj?
Ne, ne nudi!
Zato ću parafrazirati Dantea i reći. “Svih se nada kan’te vi koji živite u Hrvatskoj!”
