Gdje si bio? Nigdje! Što si radio? Ništa!
Ili bolje rečeno bili smo u den Hagu i bacali smo novac u vjetar.
Očajnička potreba „državotvornih“ „stvaratelja države“ da dokažu:
1. Kako je oružani sukob hrvatske paravojske sa saveznom vojskom, uzrokovan činom nasilne secesije Hrvatske, zapravo agresija te vojske na Hrvatsku kao članicu federacije (sic!). Prvo agresija JNA, Srbije i Crne, potom Srbije i Crne Gore, da bi na kraju kao agresor ostala jedino Srbija.
2. Kako rat između pripadnika iste države nije građanski rat, već radi „agresije“ pod 1. međunarodni sukob, radi svojeg „obrambenog“ i „oslobodilačkog“ karaktera prozvan od „državotvornih“ Domovinskim ratom.
dovela je i do pokretanja tužbe pred ICJ protiv Srbije za djelo genocida nad Hrvatima i ne-Srbima u ratu vođenom u Hrvatskoj.
Na hrvatsku tužbu Srbija je očekivano odgovorila protutužbom optužujući Hrvatsku za genocid nad Srbima.
ICJ presuđuje da su obje strane strašne zločine činile, ali da nijedna strana nije dokazala da je ona druga, čineći zločine, pokazala genocidnu namjeru, pa se i hrvatska tužba i srbijanska protutužba odbacuju u cijelosti.
I tu je po meni sud u pravu; obje strane radile su zločine sustavno i planski, ali ne s namjerom da se „i sjeme zatre onom drugom narodu“, već jedino da se narodi, kojima se baš i nije ratovalo, na ratovanje potaknu kroz parolu „vidi što nam četnici/ustaše rade!“. I rat se mogao rasplamsati.
Na presudu nema priziva niti je ikakva žalba dopuštena. A to smo znali i to nam je unaprijed rečeno, već pri podnošenju tužbe.
A mi bismo se tako rado žalili, tako rado sudovali, tako rado punili džepove kojekakvim rivkinima, mišetićima i sličnoj bagri, jedino što ne bismo to je suđenje zločincima iz naših redova.
No dobro uvijek nam preostaje nešto što strašno volimo i u čemu smo se izuzetno izvještili, a to je tumačenje presude onako kako nama paše i navodeći „činjenice“ kojih u presudi nema. Na tom planu smo svoj majstorluk dokazali tumačeći oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču , prvo, prikazujući suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku kao suđenje Hrvatskoj, čime se Hrvatsku neprekidno guralo na optuženičku klupu, a onda pravomoćnu oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, kao čin kojim se Hrvatsku oslobodilo od optužbi.
Pametni ljudi znaju i oduvijek su znali da je hrvatska tužba bila besmislena, „ugledni“ političko-povijesni analitičari su, po principu „generala poslije bitke„ upravo „ovakav ishod i očekivali“, dok „stvaratelji države“ znaju, da za po njima nezadovoljavajući ishod suđenja, krivicu snose oni koji su tužbu sastavljali, jer je među njima bilo previše „Jugoslavena i onih koji nisu željeli Hrvatsku“, a premalo „istinskih domoljuba“, „stvaratelja države“ i hrvatskih branitelja.
Službene vlasti, kojima je za vremena bilo sugerirano da se tužba kao besmislena povuče, ali za to nisu imale hrabrosti, govore o presudi kao očekivanoj, iako baš i nisu u potpunosti zadovoljne, ali eto ona je poticaj i stanoviti pritisak, paz' sad', na Srbiju da sudi „svojim“ ratnim zločincima (Hrvatska svojima valjda ne mora), da dade podatke o u ratu nestalim Hrvatima (Hrvatska ne treba dati podatke o nestalim Srbima), da vrati u ratu otuđenu imovinu i kulturna dobra (Hrvatska ne treba obeštećivati protjerane Srbe za imovinu koju su opljačkali „hrvatski vitezovi“ i ne samo za vrijeme „Oluje“ i poslije nje) …
Uglavnom po mojem sudu ni ova presuda neće pridonijeti tome da hrvatski narod prođe kroz proces katarze, riječju da se oslobodi i Tuđmana i njegovih obmana, podvala i laži pretočenih u proglašene istine i čistog uma i čistog srca, oslobođen okova laži i nacional-šovinističke kaljuže u koju ga je Tuđman gurnuo, u stvaralačkom zanosu krene graditi obećavajuću budućnost.
Nitko da zucne o tome kako bi se konačno trebalo posvetiti procesu uspostave istinskog mira, kroz pomoć u ratu stradalima na zarastanju ratnih rana i s R Srbijom naći zajednički jezik pri rješavanju brojnih problema koji opterećuju i još će neko vrijeme i bez dolijevanja ulja na vatru opterećivati odnose između dva naroda i između dvije države.
Netko reče da bi se valjalo ugledati u Francuze i Nijemce, koji su u stotinu godina vodili tri krvava rata, a onda nepunih dvadesetak godina poslije najkrvavijeg od njih, sjeli za stol položili karte koje su im pripremili povjesničari pomiritelji i sklopili mir, a ja bih rekao i odnos koji je više od mira. Odnos prijateljstva i povjerenja, odnos koji je omogućio da „Zajednica za ugljen i čelik“ kasnije preraste u EEZ, koja 1992. postaje EZ i na kraju EU.
Ima li i jedan valjani razlog, osim hrvatskih branitelja, da Hrvatska i Srbija ne uspostave takav odnos prijateljstva i povjerenja zasnovan na činjenici da smo susjedi, da gospodarski surađujemo, da moramo surađivati na čitavom planu aktivnosti u borbi protiv terorizma, organiziranog kriminala, šverca droge i ljudi …, ali i na povijesnu upućenost dva naroda jednog na drugi, ne zanemarujući niti činjenicu da ćemo se zajedno sa Srbijancima naći i u EU?
Postoji li u Hrvatskoj i Srbiji dovoljno dobronamjernih povjesničara koji bi svaki za svoja politička vodstva pripremili materijale na način na koji su to francuski i njemački povjesničari „naoružali“ svoje pregovarače, u pregovorima koji su doveli do spomenute povijesne prekretnice u odnosima između dvaju naroda i njihovih država?
Smije li itko iz redova hrvatskih političara, ja ne sumnjam da među njima ima i onih duševno zdravih, otvoreno progovoriti o tome?
Osobno pretpostavljam da se takve ideje mnogima motaju po glavi, ljudima je dosta rata, onog pravog i onog virtualnog, ali bojim se da nitko nema dovoljno, ne samo građanske hrabrosti, da na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni iznese takve „heretičke“ misli, opravdano strahujući da ga „državotvorni“ i „hrvatski branitelji“ doslovno ne razapnu?
Očajnička potreba „državotvornih“ „stvaratelja države“ da dokažu:
1. Kako je oružani sukob hrvatske paravojske sa saveznom vojskom, uzrokovan činom nasilne secesije Hrvatske, zapravo agresija te vojske na Hrvatsku kao članicu federacije (sic!). Prvo agresija JNA, Srbije i Crne, potom Srbije i Crne Gore, da bi na kraju kao agresor ostala jedino Srbija.
2. Kako rat između pripadnika iste države nije građanski rat, već radi „agresije“ pod 1. međunarodni sukob, radi svojeg „obrambenog“ i „oslobodilačkog“ karaktera prozvan od „državotvornih“ Domovinskim ratom.
dovela je i do pokretanja tužbe pred ICJ protiv Srbije za djelo genocida nad Hrvatima i ne-Srbima u ratu vođenom u Hrvatskoj.
Na hrvatsku tužbu Srbija je očekivano odgovorila protutužbom optužujući Hrvatsku za genocid nad Srbima.
ICJ presuđuje da su obje strane strašne zločine činile, ali da nijedna strana nije dokazala da je ona druga, čineći zločine, pokazala genocidnu namjeru, pa se i hrvatska tužba i srbijanska protutužba odbacuju u cijelosti.
I tu je po meni sud u pravu; obje strane radile su zločine sustavno i planski, ali ne s namjerom da se „i sjeme zatre onom drugom narodu“, već jedino da se narodi, kojima se baš i nije ratovalo, na ratovanje potaknu kroz parolu „vidi što nam četnici/ustaše rade!“. I rat se mogao rasplamsati.
Na presudu nema priziva niti je ikakva žalba dopuštena. A to smo znali i to nam je unaprijed rečeno, već pri podnošenju tužbe.
A mi bismo se tako rado žalili, tako rado sudovali, tako rado punili džepove kojekakvim rivkinima, mišetićima i sličnoj bagri, jedino što ne bismo to je suđenje zločincima iz naših redova.
No dobro uvijek nam preostaje nešto što strašno volimo i u čemu smo se izuzetno izvještili, a to je tumačenje presude onako kako nama paše i navodeći „činjenice“ kojih u presudi nema. Na tom planu smo svoj majstorluk dokazali tumačeći oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču , prvo, prikazujući suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku kao suđenje Hrvatskoj, čime se Hrvatsku neprekidno guralo na optuženičku klupu, a onda pravomoćnu oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, kao čin kojim se Hrvatsku oslobodilo od optužbi.
Pametni ljudi znaju i oduvijek su znali da je hrvatska tužba bila besmislena, „ugledni“ političko-povijesni analitičari su, po principu „generala poslije bitke„ upravo „ovakav ishod i očekivali“, dok „stvaratelji države“ znaju, da za po njima nezadovoljavajući ishod suđenja, krivicu snose oni koji su tužbu sastavljali, jer je među njima bilo previše „Jugoslavena i onih koji nisu željeli Hrvatsku“, a premalo „istinskih domoljuba“, „stvaratelja države“ i hrvatskih branitelja.
Službene vlasti, kojima je za vremena bilo sugerirano da se tužba kao besmislena povuče, ali za to nisu imale hrabrosti, govore o presudi kao očekivanoj, iako baš i nisu u potpunosti zadovoljne, ali eto ona je poticaj i stanoviti pritisak, paz' sad', na Srbiju da sudi „svojim“ ratnim zločincima (Hrvatska svojima valjda ne mora), da dade podatke o u ratu nestalim Hrvatima (Hrvatska ne treba dati podatke o nestalim Srbima), da vrati u ratu otuđenu imovinu i kulturna dobra (Hrvatska ne treba obeštećivati protjerane Srbe za imovinu koju su opljačkali „hrvatski vitezovi“ i ne samo za vrijeme „Oluje“ i poslije nje) …
Uglavnom po mojem sudu ni ova presuda neće pridonijeti tome da hrvatski narod prođe kroz proces katarze, riječju da se oslobodi i Tuđmana i njegovih obmana, podvala i laži pretočenih u proglašene istine i čistog uma i čistog srca, oslobođen okova laži i nacional-šovinističke kaljuže u koju ga je Tuđman gurnuo, u stvaralačkom zanosu krene graditi obećavajuću budućnost.
Nitko da zucne o tome kako bi se konačno trebalo posvetiti procesu uspostave istinskog mira, kroz pomoć u ratu stradalima na zarastanju ratnih rana i s R Srbijom naći zajednički jezik pri rješavanju brojnih problema koji opterećuju i još će neko vrijeme i bez dolijevanja ulja na vatru opterećivati odnose između dva naroda i između dvije države.
Netko reče da bi se valjalo ugledati u Francuze i Nijemce, koji su u stotinu godina vodili tri krvava rata, a onda nepunih dvadesetak godina poslije najkrvavijeg od njih, sjeli za stol položili karte koje su im pripremili povjesničari pomiritelji i sklopili mir, a ja bih rekao i odnos koji je više od mira. Odnos prijateljstva i povjerenja, odnos koji je omogućio da „Zajednica za ugljen i čelik“ kasnije preraste u EEZ, koja 1992. postaje EZ i na kraju EU.
Ima li i jedan valjani razlog, osim hrvatskih branitelja, da Hrvatska i Srbija ne uspostave takav odnos prijateljstva i povjerenja zasnovan na činjenici da smo susjedi, da gospodarski surađujemo, da moramo surađivati na čitavom planu aktivnosti u borbi protiv terorizma, organiziranog kriminala, šverca droge i ljudi …, ali i na povijesnu upućenost dva naroda jednog na drugi, ne zanemarujući niti činjenicu da ćemo se zajedno sa Srbijancima naći i u EU?
Postoji li u Hrvatskoj i Srbiji dovoljno dobronamjernih povjesničara koji bi svaki za svoja politička vodstva pripremili materijale na način na koji su to francuski i njemački povjesničari „naoružali“ svoje pregovarače, u pregovorima koji su doveli do spomenute povijesne prekretnice u odnosima između dvaju naroda i njihovih država?
Smije li itko iz redova hrvatskih političara, ja ne sumnjam da među njima ima i onih duševno zdravih, otvoreno progovoriti o tome?
Osobno pretpostavljam da se takve ideje mnogima motaju po glavi, ljudima je dosta rata, onog pravog i onog virtualnog, ali bojim se da nitko nema dovoljno, ne samo građanske hrabrosti, da na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni iznese takve „heretičke“ misli, opravdano strahujući da ga „državotvorni“ i „hrvatski branitelji“ doslovno ne razapnu?
