Šešeljovanje
Hurrra, evo nam prilike da za neko vrijeme zaboravimo i provedbu „reformi“, najavu poskupljenja dopunskog zdravstvenog osiguranja, najavu krčmljenje narodne imovine i dr. i pozabavimo se bar koji mjesec najznačajnijim događajem za sudbinu hrvatskog naroda i države.
Haaški sud je, naime, u prvostupanjskom postupku (ne)očekivano donio oslobađajuću presudu za Vojislava Šešelja, jer mu, ukratko, tokom dokaznog postupka nije izvan razumne sumnje dokazana krivica za nedjela iz optužnice.
Ta oslobađajuća presuda na koju je Tužiteljstvo najavilo žalbu, bit će pred žalbenim vijećem potvrđena ili preinačena, izazvala je zgražanje svih hrvatskih licemjera kao i otprilike pojava „svastike“ na travnjaku Poljudskog stadiona. Svi se natječu tko će biti više zgrožen, tko će presudu žešće napasti, tko je više osuditi, tko njome biti neugodnije „iznenađen i uvređen“.
Istini za volju presuda Šešelju jest kontroverzna, ali ništa manje nego i oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača.
Ona je nedvosmisleno dokazala nesposobnost i lijenost Tužiteljstva kojoj su pogodovali otpori i nesuradnja državnih tijela i organa zemalja iz kojih dolaze optuženici, čiji se represivni aparat zdušno trudio ometati pravdu pa i kroz uskraćivanje i prikrivanje dokaza, radi čega je jedini hrvatski ministar pravosuđa od formata, prof. Stjepan Ivanišević, svojedobno i podnio ostavku, kad je shvatio da hrvatske vlasti ne kane poštovati odredbe Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom.
Bivši ministar pravosuđa RH, Orsat Miljenić, svojedobno zadužen za suradnju RH s Haaškim sudom, je čak bio najuren iz den Haaga radi uporne opstrukcije Haaškog suda.
Svjedoci smo da se i dio toliko traženih, a nikad nađenih, „topničkih dnevnika“ nalazio u privatnoj zbirci današnjeg ministar MUP-a, koji nije našao z shodno da ih preda tijelu zaduženom za suradnju s Haaškim sudom.
Do koje mjere su vlasti u Hrvatskoj opstruirale rad Tužiteljstva Haaškog tribunala pokazuje i saznanje da se u RH uskraćivalo i podatke kojima bi se potkrijepila optužnica protiv Slobodana Miloševića. To je ustvrdila i Florence Hartmann.
Sapienti sat!
Naravno da za sve naše licemjere ne bi bilo dovoljno da je Haaški tribunal osudio Šešelja na 10 uzastopnih smrtnih kazni, jer je i to premalo za takvog monstruma, gubeći pritom iz vida da taj Šešelj nije bio ništa veći monstrum od primjerice pokojnog Đure Brodarca, samo što on za razliku od Brodarca u inkriminirano doba u Srbiji nije predstavljao nikakvu vlast niti obnašao ikakvu dužnost u srbijanskim vlastima.
Sud će na užasavanje hrvatskih licemjera reći kako je zalaganje za uspostavu Velike Srbije legitiman čin. I je, jednako kao i zalaganje za „Hrvatsku u većim granicama nego je ikad bila“, naravno ako ga se želi postići sredstvima legalne političke borbe.
Jel' Šešelj onda bio tu, jel' onda bio tamo, a onda i tamo, jel' rekao to i to?
Je!
Jel Šešelj zapovijedao ikakvim vojnim ili paravojnim jedinicama?
Nije!
Jel' kome naložio, zapovijedio da čini zločine prema nesrpskom življu?
Nije dokazano!
Jel' Šešelj negdje koga osobno ubio ili maltretirao?
Nema podataka!
Držao je zapaljive govore, pa i u Vukovaru za vrijeme opsade i poslije njegovog pada rekavši da „nijedan ustaša ne smije živ napustiti Vukovar“, naravno da će naši licemjeri reći da je on pritom „pozvao na poboj građana Vukovara, jer on sve Hrvate drži ustašama“. Samo ta pretpostavka nije i ne može biti dokaz pred nijednim sudom.
Uostalom Milan Paroški je pozivao na klanje „zarđalom kašikom“ “kao kera ispod plota“ svakoga tko se suprotstavi uspostavi tzv. RSK. Samo ta izjava Paroškog našim licemjerima prolazi „ispod radara“ kao i izjave Mirka Jovića i nekih drugih koje kamere i „nisu htjele“ kao što su „htjele“ Vojislava Šešelja.
A onda i još jedan paradoks, uz sve optužbe na račun velikosrpske agresije, agresije JNA i agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, u Hrvatskoj niti Tuđman, a niti njegovi apologeti nikad nisu teretili apsolutnog gazdu Srbije Slobodana Miloševića, već uvijek nekakve autsajdere poput Šešelja, kojeg je Milošević kad mu se ćefnulo „pričuvao“ u Batinoj Skeli, pokojnog Brane Crnčevića, Mirka Jovića, Spomenutog Milana Paroškog, Mihajla Kertesza, notornog Boru Jovića …
Srbija agresor, žari i pali po Hrvatskoj, a njen apsolutni gospodar u to vrijeme za naše Hrvatine pojma nema što mu podanici rade!?
I na kraju, ne želeći nagađati krajnji ishod odnosno pravomoćnu presudu Šešelju, nakon provedbe žalbenog postupka, valja reći da i ovu oslobađajuću presudu ne treba promatrati kao da ona znači da je sud ustvrdio da zločina nije bilo i da je Šešelj nevin, jer to presuda ne kaže, ona samo kaže, kao što sam već rekao, da u toku dokaznog postupka sud izvan razumne sumnje nije ustvrdio da je Šešelj kriv za nedjela za koja ga tereti optužnica.
Ali evo, najavljeni žalbeni postupak je šansa hrvatskoj strani da prikupi eventualne nove dokaze o Šešeljevoj krivnji i Tužiteljstvu Haaškog suda predloži nove svjedoke, nadam se vjerodostojnije od onih koje je predložila u prvostupanjskom postupku. Kako i dalje ne bismo bili „iznenađeni i uvređeni“.
Haaški sud je, naime, u prvostupanjskom postupku (ne)očekivano donio oslobađajuću presudu za Vojislava Šešelja, jer mu, ukratko, tokom dokaznog postupka nije izvan razumne sumnje dokazana krivica za nedjela iz optužnice.
Ta oslobađajuća presuda na koju je Tužiteljstvo najavilo žalbu, bit će pred žalbenim vijećem potvrđena ili preinačena, izazvala je zgražanje svih hrvatskih licemjera kao i otprilike pojava „svastike“ na travnjaku Poljudskog stadiona. Svi se natječu tko će biti više zgrožen, tko će presudu žešće napasti, tko je više osuditi, tko njome biti neugodnije „iznenađen i uvređen“.
Istini za volju presuda Šešelju jest kontroverzna, ali ništa manje nego i oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača.
Ona je nedvosmisleno dokazala nesposobnost i lijenost Tužiteljstva kojoj su pogodovali otpori i nesuradnja državnih tijela i organa zemalja iz kojih dolaze optuženici, čiji se represivni aparat zdušno trudio ometati pravdu pa i kroz uskraćivanje i prikrivanje dokaza, radi čega je jedini hrvatski ministar pravosuđa od formata, prof. Stjepan Ivanišević, svojedobno i podnio ostavku, kad je shvatio da hrvatske vlasti ne kane poštovati odredbe Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom.
Bivši ministar pravosuđa RH, Orsat Miljenić, svojedobno zadužen za suradnju RH s Haaškim sudom, je čak bio najuren iz den Haaga radi uporne opstrukcije Haaškog suda.
Svjedoci smo da se i dio toliko traženih, a nikad nađenih, „topničkih dnevnika“ nalazio u privatnoj zbirci današnjeg ministar MUP-a, koji nije našao z shodno da ih preda tijelu zaduženom za suradnju s Haaškim sudom.
Do koje mjere su vlasti u Hrvatskoj opstruirale rad Tužiteljstva Haaškog tribunala pokazuje i saznanje da se u RH uskraćivalo i podatke kojima bi se potkrijepila optužnica protiv Slobodana Miloševića. To je ustvrdila i Florence Hartmann.
Sapienti sat!
Naravno da za sve naše licemjere ne bi bilo dovoljno da je Haaški tribunal osudio Šešelja na 10 uzastopnih smrtnih kazni, jer je i to premalo za takvog monstruma, gubeći pritom iz vida da taj Šešelj nije bio ništa veći monstrum od primjerice pokojnog Đure Brodarca, samo što on za razliku od Brodarca u inkriminirano doba u Srbiji nije predstavljao nikakvu vlast niti obnašao ikakvu dužnost u srbijanskim vlastima.
Sud će na užasavanje hrvatskih licemjera reći kako je zalaganje za uspostavu Velike Srbije legitiman čin. I je, jednako kao i zalaganje za „Hrvatsku u većim granicama nego je ikad bila“, naravno ako ga se želi postići sredstvima legalne političke borbe.
Jel' Šešelj onda bio tu, jel' onda bio tamo, a onda i tamo, jel' rekao to i to?
Je!
Jel Šešelj zapovijedao ikakvim vojnim ili paravojnim jedinicama?
Nije!
Jel' kome naložio, zapovijedio da čini zločine prema nesrpskom življu?
Nije dokazano!
Jel' Šešelj negdje koga osobno ubio ili maltretirao?
Nema podataka!
Držao je zapaljive govore, pa i u Vukovaru za vrijeme opsade i poslije njegovog pada rekavši da „nijedan ustaša ne smije živ napustiti Vukovar“, naravno da će naši licemjeri reći da je on pritom „pozvao na poboj građana Vukovara, jer on sve Hrvate drži ustašama“. Samo ta pretpostavka nije i ne može biti dokaz pred nijednim sudom.
Uostalom Milan Paroški je pozivao na klanje „zarđalom kašikom“ “kao kera ispod plota“ svakoga tko se suprotstavi uspostavi tzv. RSK. Samo ta izjava Paroškog našim licemjerima prolazi „ispod radara“ kao i izjave Mirka Jovića i nekih drugih koje kamere i „nisu htjele“ kao što su „htjele“ Vojislava Šešelja.
A onda i još jedan paradoks, uz sve optužbe na račun velikosrpske agresije, agresije JNA i agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, u Hrvatskoj niti Tuđman, a niti njegovi apologeti nikad nisu teretili apsolutnog gazdu Srbije Slobodana Miloševića, već uvijek nekakve autsajdere poput Šešelja, kojeg je Milošević kad mu se ćefnulo „pričuvao“ u Batinoj Skeli, pokojnog Brane Crnčevića, Mirka Jovića, Spomenutog Milana Paroškog, Mihajla Kertesza, notornog Boru Jovića …
Srbija agresor, žari i pali po Hrvatskoj, a njen apsolutni gospodar u to vrijeme za naše Hrvatine pojma nema što mu podanici rade!?
I na kraju, ne želeći nagađati krajnji ishod odnosno pravomoćnu presudu Šešelju, nakon provedbe žalbenog postupka, valja reći da i ovu oslobađajuću presudu ne treba promatrati kao da ona znači da je sud ustvrdio da zločina nije bilo i da je Šešelj nevin, jer to presuda ne kaže, ona samo kaže, kao što sam već rekao, da u toku dokaznog postupka sud izvan razumne sumnje nije ustvrdio da je Šešelj kriv za nedjela za koja ga tereti optužnica.
Ali evo, najavljeni žalbeni postupak je šansa hrvatskoj strani da prikupi eventualne nove dokaze o Šešeljevoj krivnji i Tužiteljstvu Haaškog suda predloži nove svjedoke, nadam se vjerodostojnije od onih koje je predložila u prvostupanjskom postupku. Kako i dalje ne bismo bili „iznenađeni i uvređeni“.
