Tehnički ministar i njegovo diskreciono pravo
Kad u jednoj punopravnoj članici EU, koja svoj nastanak i opstanak, više od ijedne druge članice, osim Slovenije, može zahvaliti svojim antifašistima i antifašističkoj borbi, u punom smislu tih riječi, policija mora čuvati antifašiste od fašista pri obilježavanju jednog od antifašističkih spomendana, onda mirno možemo govoriti o fašističkom revivalu u toj zemlji.
Zemlja je naravno Hrvatska, a spomendan je Dan ustanka naroda Like po novom, a po starom je to bio Dan ustanaka naroda Hrvatske i BiH, jer masovni ustanak je tog 27. 07. 1941. počeo u Srbu, kao odgovor na ustaška zvjerstva pri kojima su „brisana“ čitava sela većinski nastanjena Srbima.
Fašizam je naravno ustaštvo, kao njegova hrvatska inačica, opskurna fašistička organizacija bez uporišta u hrvatskom narodu, koje je Hitlerovom voljom dovedeno na vlast u tzv. NDH, kvislinškoj tvorevini koju je uspostavio Hitler na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije, čiji je režim po surovosti doveden do monstruoznih razmjera, tako da su ustaše po svireposti daleko nadišle svoje uzore i gospodare.
Poslije fašističke kontrarevolucije koja je pod vodstvom Franje Tuđmana izvedena u Hrvatskoj, a koja se prema proglašenim istinama zove DR u funkciji stvaranja države, iako se radi o ratu za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer Hrvatska je prema teoriji države i prava i dotad bila država, dolazi do naglog bujanja ustaštva, prvenstveno zahvaljujući Tuđmanovoj politici pomirbe.
Ta ideja pomirbe, izvorno pomirbe sinova ustaša i partizana, je ideja Vjekoslava Maksa Luburića, „generala Drinjanina“, s osnovnom namjerom da ustaštvo u Hrvatskoj dobije legitimitet i da ga se na taj način izvede na hrvatsku javnu i političku scenu. To je Tuđman u Norvalu obećao učiniti u zamjenu za ustašku podršku na njegovom usponu prema vlasti
Tuđmanovim dolaskom na vlast ustaštvu se otvaraju sva rajska vrata do te mjere da će to na kraju završiti provedbom fašističke kontrarevolucije, rušenjem Jugoslavije i masovnim izgonom Srba iz Hrvatske, da o povlaštenim mirovinama pripadnicima ustaške vojnice i domobranstva, povijesnom revizionizmu i sustavnom rušenju i uništavanju spomenika antifašističkoj borbi i ne govorimo.
Uništen je bio i spomenik u Srbu, ali je uz velike napore SNV i SABA obnovljen 2010., pred kojim se 27. 07. obilježava Dan ustanka naroda Like.
Taj početak ustanka je ustašama crvena krpa pred očima oni ga obezvrjeđuju na sve moguće načine, to je za njih „četnički napad na mladu hrvatsku državu“, premda antifašistički karakter ustanka u Srbu uopće nije sporan.
Ustaše, posebno oni okupljeni oko A-HSP, pokušavaju svake godine onemogućiti obilježavanje toga Dana.
Tako su i ove godine dobili i dozvolu za okupljanje, jer za zadarsku policiju u njihovom okupljanju nije bilo ničeg spornog, pa postavili i šator pored spomenika ne bi li onemogućili svečanost, tako da ih je policija uklonila tek nakon što je ministar Vlaho Orepić, koristeći svoje diskreciono pravo, to ustaško okupljanje zabranio.
U svojim nastojanjima obezvređivanja antifašističke borbe Keleminčevi ustaše imju moćnu podršku iz braniteljskih redova i redova KC, ove godine se iskazao hrvatski general, pas rata i janjevačko zlo, polupismeni Željko Glasnović, koji bi nas „poučio“ o povijesnim činjenicama vezanim za ustanak u Srbu. Njemu se pridružuje ličko-senjski biskup u miru Mile Bogović, koji grmi o četničkim zločinima nad Hrvatima u Boričevcu, kao da oni nisu direktna posljedica bezbrojnih do tada počinjenih ustaških masovnih zločina nad Srbima. Naime Vjekoslav Maks Luburić je temeljito od Srba „čistio“ Liku i Krajinu.
Nitko ne negira da je u redovima ustanika bilo i četničkih elemenata, kao niti to da je bilo pojava osvetničkog zločina nad hrvatskim i muslimanskim življem, ali niti su ga organizirali niti vodili četnici, nego komunisti motivirani vlastitim revolucionarnim zanosom ali i radi zaštite srpskog stanovništva od ustaškog genocida.
Ustanak u Srbu 27. 07. 1941. valja promatrati s aspekta ukupnosti 2. Svjetskog rata pa njegov izraziti antifašistički karakter ne može narušiti niti moguće marginalno sudjelovanje ponekog četnika u njegovom pokretanju, kao ni zločini počinjeni nad Hrvatima i Muslimanima koji su zahvaljujući angažmanu komunista ubrzo potpuno suzbijeni.
Koliko obezvrjeđivanju Dana ustanka pridonosi izostanak poznatih lica s hrvatske političke i javne scene pri svečanom obilježavanju, upitno je, ali da to ustaškoj bulumenti okupljenoj oko A-HSP daje vjetar u leđa je neupitno.
No nisam sve ovo napisao radi svečanog obilježavanja Dana ustanka, a niti radi osporavanja karaktera ustanka, već radi toga što je za zabranu ustaškog okupljanja tehnički ministar unutarnjih poslova morao posegnuti za svojim diskrecionim pravom, jer je to okupljanje za zadarsku policiju po svemu sudeći bilo potpuno u redu, a ponašanje okupljenih prihvatljivo.
Zemlja je naravno Hrvatska, a spomendan je Dan ustanka naroda Like po novom, a po starom je to bio Dan ustanaka naroda Hrvatske i BiH, jer masovni ustanak je tog 27. 07. 1941. počeo u Srbu, kao odgovor na ustaška zvjerstva pri kojima su „brisana“ čitava sela većinski nastanjena Srbima.
Fašizam je naravno ustaštvo, kao njegova hrvatska inačica, opskurna fašistička organizacija bez uporišta u hrvatskom narodu, koje je Hitlerovom voljom dovedeno na vlast u tzv. NDH, kvislinškoj tvorevini koju je uspostavio Hitler na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije, čiji je režim po surovosti doveden do monstruoznih razmjera, tako da su ustaše po svireposti daleko nadišle svoje uzore i gospodare.
Poslije fašističke kontrarevolucije koja je pod vodstvom Franje Tuđmana izvedena u Hrvatskoj, a koja se prema proglašenim istinama zove DR u funkciji stvaranja države, iako se radi o ratu za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer Hrvatska je prema teoriji države i prava i dotad bila država, dolazi do naglog bujanja ustaštva, prvenstveno zahvaljujući Tuđmanovoj politici pomirbe.
Ta ideja pomirbe, izvorno pomirbe sinova ustaša i partizana, je ideja Vjekoslava Maksa Luburića, „generala Drinjanina“, s osnovnom namjerom da ustaštvo u Hrvatskoj dobije legitimitet i da ga se na taj način izvede na hrvatsku javnu i političku scenu. To je Tuđman u Norvalu obećao učiniti u zamjenu za ustašku podršku na njegovom usponu prema vlasti
Tuđmanovim dolaskom na vlast ustaštvu se otvaraju sva rajska vrata do te mjere da će to na kraju završiti provedbom fašističke kontrarevolucije, rušenjem Jugoslavije i masovnim izgonom Srba iz Hrvatske, da o povlaštenim mirovinama pripadnicima ustaške vojnice i domobranstva, povijesnom revizionizmu i sustavnom rušenju i uništavanju spomenika antifašističkoj borbi i ne govorimo.
Uništen je bio i spomenik u Srbu, ali je uz velike napore SNV i SABA obnovljen 2010., pred kojim se 27. 07. obilježava Dan ustanka naroda Like.
Taj početak ustanka je ustašama crvena krpa pred očima oni ga obezvrjeđuju na sve moguće načine, to je za njih „četnički napad na mladu hrvatsku državu“, premda antifašistički karakter ustanka u Srbu uopće nije sporan.
Ustaše, posebno oni okupljeni oko A-HSP, pokušavaju svake godine onemogućiti obilježavanje toga Dana.
Tako su i ove godine dobili i dozvolu za okupljanje, jer za zadarsku policiju u njihovom okupljanju nije bilo ničeg spornog, pa postavili i šator pored spomenika ne bi li onemogućili svečanost, tako da ih je policija uklonila tek nakon što je ministar Vlaho Orepić, koristeći svoje diskreciono pravo, to ustaško okupljanje zabranio.
U svojim nastojanjima obezvređivanja antifašističke borbe Keleminčevi ustaše imju moćnu podršku iz braniteljskih redova i redova KC, ove godine se iskazao hrvatski general, pas rata i janjevačko zlo, polupismeni Željko Glasnović, koji bi nas „poučio“ o povijesnim činjenicama vezanim za ustanak u Srbu. Njemu se pridružuje ličko-senjski biskup u miru Mile Bogović, koji grmi o četničkim zločinima nad Hrvatima u Boričevcu, kao da oni nisu direktna posljedica bezbrojnih do tada počinjenih ustaških masovnih zločina nad Srbima. Naime Vjekoslav Maks Luburić je temeljito od Srba „čistio“ Liku i Krajinu.
Nitko ne negira da je u redovima ustanika bilo i četničkih elemenata, kao niti to da je bilo pojava osvetničkog zločina nad hrvatskim i muslimanskim življem, ali niti su ga organizirali niti vodili četnici, nego komunisti motivirani vlastitim revolucionarnim zanosom ali i radi zaštite srpskog stanovništva od ustaškog genocida.
Ustanak u Srbu 27. 07. 1941. valja promatrati s aspekta ukupnosti 2. Svjetskog rata pa njegov izraziti antifašistički karakter ne može narušiti niti moguće marginalno sudjelovanje ponekog četnika u njegovom pokretanju, kao ni zločini počinjeni nad Hrvatima i Muslimanima koji su zahvaljujući angažmanu komunista ubrzo potpuno suzbijeni.
Koliko obezvrjeđivanju Dana ustanka pridonosi izostanak poznatih lica s hrvatske političke i javne scene pri svečanom obilježavanju, upitno je, ali da to ustaškoj bulumenti okupljenoj oko A-HSP daje vjetar u leđa je neupitno.
No nisam sve ovo napisao radi svečanog obilježavanja Dana ustanka, a niti radi osporavanja karaktera ustanka, već radi toga što je za zabranu ustaškog okupljanja tehnički ministar unutarnjih poslova morao posegnuti za svojim diskrecionim pravom, jer je to okupljanje za zadarsku policiju po svemu sudeći bilo potpuno u redu, a ponašanje okupljenih prihvatljivo.
