Je, je, nama su uvijek drugi krivi
Zanimljiv smo mi narod, sami se dovedemo u gotovo nesavladive poteškoće, a onda se pokušavamo iz neprilika iščupati optužujući druge da su nam oni krivi za sve naše nedaće. U prošlosti su nam bili krivi Mlečani i Turci, Pešta, pa Beč, a potom Beograd, da bi nam danas bili krivi Berlin i Bruxelles, danas vidimo i UN, a sutra valjda i Washington.
Naš „Europejac“ Plenky obavijestio nas je da je u postupku Republike Hrvatske protiv mađarske naftne i plinske kompanije MOL pred arbitražnim sudom Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) donesena odluka, da ponuđeni dokazi nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. godine nastali kao plod koruptivnih aktivnosti te da ih je stoga odbio poništiti.
Hm, ako je tome tako, onda je tadašnji premijer i predsjednik „stožerne hrvatske stranke“, dr. Ivo Sanader, te 2009. sklopio sporne ugovore iz čiste zlobe ili u stanju potpunog pomračenja svijesti
Glagoljao je Plenky i o tome da ni hrvatski sudovi do danas nisu donijeli niti jednu pravomoćnu presudu koja bi to dokazivala, odnosno da je „jedinu takvu presudu koja je bila donesena, ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske", obavijestivši nas da se Vlada RH „snažno protivi odluci arbitražnog suda i razmatra sve raspoložive pravne opcije kako bi osporila odluku“.
Što se pak Ustavnog suda tiče, ova odluka nije ni prva ni zadnja kod koje se nisu poštovali hrvatski zakoni i koja je naštetila hrvatskim interesima, takva je bila i odluka o izručenju Perkovića i Mustaća Njemačkoj. Ustavni sud se naime ponaša kao tijelo iznad Hrvatskog sabora ili kao nekakvi nad-Vrhovni sud RH.
Po istom pitanju pokrenut je i spor pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, čiji se pravorijek očekuje sljedeće godine, ali kako očito niti od te instance ne očekuje da donese odluku u korist RH „Europlenky“ je odlučio da RH krene u kupovinu MOL-ovih dionica i tako vrati INU, odnosno ono što je od nje ostalo, u ruke RH.
Kaže da je o tome već obavijestio mađarsku stranu (kad prije?).
Samo, ako već ne odmah kad je postalo jasno da MOL ne poštuje ugovor i ne ispunjava ugovorne obaveze, a ono odmah nakon izvješća ekspertne skupine, čak i bez obzira na ishod suđenja Sanaderu, INU je trebalo nacionalizirati. Naravno da bi MOL po proglašenoj nacionalizaciji „pokrenuo i nebo i zemlju“ i podigao tužbe pred znanim i neznanim, nadležnim i nenadležnim institucijama, ali bi bio prinuđen na defanzivu i ostavljen bez mogućnosti bilo kakvog utjecaja na ININO poslovanje i onemogućen u daljnjem nanošenju štete INI. Tako je trebala postupiti Milanovićeva vlada, pa nam ne bi bili krivi svi znani i neznani centri moći i oni bez ikakve stvarne moći.
Ovako, otkup dionica INE, ako do njega ikad i dođe će nas „koštati k'o svetog Petra kajgana“.
Ili ćemo nastaviti tražiti krivce!?
Samo nama danas nisu krivi ni Berlin, ni Bruxelles, ni UN ili sutra Washington, kao što nam jučer nije bio kriv Beograd a još ranije Beč ili Pešta, nisu nam oni nametali veličanstvene i silne vladare, poput primjerice kralja Tomislava, toliko silnog da je pred njegovom silinom, a bio je toliko silan da se te svoje siline valjda i sam bojao, strepila ondašnja Evropa. Problem je jedino to što povijesna znanost do danas nije utvrdila jel' silni kralj Tomislav uopće postojao.
Nije nam nitko kriv ni što slavimo veličanstvene pobjede u velikim bitkama poput one na Grobniku 1242., koje imaju jedinu manu što ih nije bilo.
Nisu nam drugi za nacionalne veličine nametali kojekakve zaplotnjake poput Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, koji su bili pripravni radi očuvanja svojih imanja poigrati se sa sudbinom vlastitog naroda.
Ili nam primjerice za hrvatskog oberheroja nametnuli Franju baruna Trenka, koji je zapravo bio Prus i zvao se Franz Seraph Freiherr von der Trenck, koji je za vrijeme austrijskog „nasljednog rata“ sa svojim pandurima diljem Evrope ostavljao širok krvavi trag obilježen pljačkom, paljevinom i silovanjima.
Jednako nam tako nisu drugi niti birali nit postavljali ordinarne luđake za "očeve domovine", "stvaratelje države", "heroje a ne zločince" ili "svece genocida". Dr. Ante Starčević, dr. Franjo Tuđman, ban Josip Jelačić, primjerice, umrli su kao potpuno ludi ljudi, ali su bili „hrvatski velikani“, a Franjo Tuđman i „najveličanstveniji“ Hrvat svih vremena. A svijet ga neće pa neće, od svih hrvatskih političara prepoznaje i priznaje jedino Tita.
Divljački nacional-šovinizam koji je nadvladao plemenito domoljublje "Iliraca" ili Josipa Jurja Strossmayera, niti nam je tko narinuo, niti nam je za to kriva neka od pobrojanih metropola.
Da nam KC, preimenovana u Stepinčeva crkva, ovako surovo divlja na javnoj i političkoj sceni tobože sekularne države nije krivnja drugih, jer nam je još Car Josip II svojim postupanjem zorno pokazao kako se i KC mogu „rogovi sabiti u glavu“ i da se i nju može dovesti u red, istu "tehnologiju" uspješno je primijenio i Josip Broz Tito 160 godina kasnije, znajući da država ima sve potrebne „instrumente za to. A mi kao da niti od jednog niti od drugog nismo ništa naučili, pustit ćemo klerofašiste da „kolo vode“, ali ćemo i za to okriviti nekog drugog.
Sve čega smo se dotaknuli, sami smo upropastili, osim zaista svijetlog intervala, antifašističke borbe i veličanstvene pobjede u njoj, koja je dovela do uspostave FDH/NRH/SRH kao nacionalne države hrvatskog naroda, ali taj interval, tu veličanstvenu pobjedu, koja je omogućila kasniji društveni i gospodarski razvoj kojim se Hrvatska iz izrazito zaostale zemlje preobrazila u srednje razvijenu evropsku državu, ne priznajemo, pače gnušamo ga se. Mi se divimo fašističkom zločinu i kvislinškoj tvorevini s najmonstruoznijim režimom ikad kao nekakvoj hrvatskoj divot-državi. Jesu li nam i za to drugi krivi?
Nisu nas drugi gurnuli niti u nepotrebni rat, zločine, pljačku i razaranja vlastite zemlje, niti pljačku vlastitog naroda epskih razmjera eufemistički nazvanu pretvorba vlasništva.
Nitko nam nije naložio licemjerje i agresiju na BiH, kao ni nepoštivanje i opstrukciju rada i takvih institucija čije smo osnivanje i sami potaknuli, kao npr. Haškog suda. A sva „korist“ od takvog ponašanja bio je jedino odium svijeta koji smo „navukli“ i kašnjenje prijema u punopravno članstvo EU.
Uspjeli smo ući u sporove i svađe sa svim susjedima, ne uspijevajući riješiti gotovo niti jedan stvarni ili izmišljeni problem, pa niti razgraničiti se sa susjednim državama.
Pa i danas, tko tjera predsjednicu RH da daje izjave kakve daje, a tko tjera i predsjednika Vlade da poput malog ždrebeta ulijeće u parkur na kojem se tuku rasni pastusi, jer tamo gdje se pastusi tuku, ždrebad teško stradava. Štete od Plenkovićevih „receptura“ koje je, „nišaneći“ Rusiju, ponudio Ukrajini, mogu biti nesagledive, Putin vjerojatno neće ostati samo na upozorenju da se posvetimo rješavanju manjinskih prava u vlastitoj državi i otkazivanju prijateljske nogometne utakmice.
Jasno vidljiva fašizacija hrvatskog društva, te nepotrebne svađe sa susjedima i dizanja tenzija sasvim sigurno neće pridonijeti tome da Zagreb postane regionalni centar EU, kako je to bilo planirano, već će ta čast najvjerojatnije pripasti Beogradu, kad Srbija uđe u punopravno članstvo EU. A ući će bez obzira na to što prijateljske odnose s Rusijom neće narušavati. Kad se to dogodi, a dogodit će se, jer ne znam što bismo mogli učiniti da se ne dogodi, nama će samo kao i dosad preostati jedino kukati i kriviti druge radi vlastitog neznanja, neodlučnosti i nesposobnosti.
Naš „Europejac“ Plenky obavijestio nas je da je u postupku Republike Hrvatske protiv mađarske naftne i plinske kompanije MOL pred arbitražnim sudom Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) donesena odluka, da ponuđeni dokazi nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. godine nastali kao plod koruptivnih aktivnosti te da ih je stoga odbio poništiti.
Hm, ako je tome tako, onda je tadašnji premijer i predsjednik „stožerne hrvatske stranke“, dr. Ivo Sanader, te 2009. sklopio sporne ugovore iz čiste zlobe ili u stanju potpunog pomračenja svijesti
Glagoljao je Plenky i o tome da ni hrvatski sudovi do danas nisu donijeli niti jednu pravomoćnu presudu koja bi to dokazivala, odnosno da je „jedinu takvu presudu koja je bila donesena, ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske", obavijestivši nas da se Vlada RH „snažno protivi odluci arbitražnog suda i razmatra sve raspoložive pravne opcije kako bi osporila odluku“.
Što se pak Ustavnog suda tiče, ova odluka nije ni prva ni zadnja kod koje se nisu poštovali hrvatski zakoni i koja je naštetila hrvatskim interesima, takva je bila i odluka o izručenju Perkovića i Mustaća Njemačkoj. Ustavni sud se naime ponaša kao tijelo iznad Hrvatskog sabora ili kao nekakvi nad-Vrhovni sud RH.
Po istom pitanju pokrenut je i spor pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, čiji se pravorijek očekuje sljedeće godine, ali kako očito niti od te instance ne očekuje da donese odluku u korist RH „Europlenky“ je odlučio da RH krene u kupovinu MOL-ovih dionica i tako vrati INU, odnosno ono što je od nje ostalo, u ruke RH.
Kaže da je o tome već obavijestio mađarsku stranu (kad prije?).
Samo, ako već ne odmah kad je postalo jasno da MOL ne poštuje ugovor i ne ispunjava ugovorne obaveze, a ono odmah nakon izvješća ekspertne skupine, čak i bez obzira na ishod suđenja Sanaderu, INU je trebalo nacionalizirati. Naravno da bi MOL po proglašenoj nacionalizaciji „pokrenuo i nebo i zemlju“ i podigao tužbe pred znanim i neznanim, nadležnim i nenadležnim institucijama, ali bi bio prinuđen na defanzivu i ostavljen bez mogućnosti bilo kakvog utjecaja na ININO poslovanje i onemogućen u daljnjem nanošenju štete INI. Tako je trebala postupiti Milanovićeva vlada, pa nam ne bi bili krivi svi znani i neznani centri moći i oni bez ikakve stvarne moći.
Ovako, otkup dionica INE, ako do njega ikad i dođe će nas „koštati k'o svetog Petra kajgana“.
Ili ćemo nastaviti tražiti krivce!?
Samo nama danas nisu krivi ni Berlin, ni Bruxelles, ni UN ili sutra Washington, kao što nam jučer nije bio kriv Beograd a još ranije Beč ili Pešta, nisu nam oni nametali veličanstvene i silne vladare, poput primjerice kralja Tomislava, toliko silnog da je pred njegovom silinom, a bio je toliko silan da se te svoje siline valjda i sam bojao, strepila ondašnja Evropa. Problem je jedino to što povijesna znanost do danas nije utvrdila jel' silni kralj Tomislav uopće postojao.
Nije nam nitko kriv ni što slavimo veličanstvene pobjede u velikim bitkama poput one na Grobniku 1242., koje imaju jedinu manu što ih nije bilo.
Nisu nam drugi za nacionalne veličine nametali kojekakve zaplotnjake poput Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, koji su bili pripravni radi očuvanja svojih imanja poigrati se sa sudbinom vlastitog naroda.
Ili nam primjerice za hrvatskog oberheroja nametnuli Franju baruna Trenka, koji je zapravo bio Prus i zvao se Franz Seraph Freiherr von der Trenck, koji je za vrijeme austrijskog „nasljednog rata“ sa svojim pandurima diljem Evrope ostavljao širok krvavi trag obilježen pljačkom, paljevinom i silovanjima.
Jednako nam tako nisu drugi niti birali nit postavljali ordinarne luđake za "očeve domovine", "stvaratelje države", "heroje a ne zločince" ili "svece genocida". Dr. Ante Starčević, dr. Franjo Tuđman, ban Josip Jelačić, primjerice, umrli su kao potpuno ludi ljudi, ali su bili „hrvatski velikani“, a Franjo Tuđman i „najveličanstveniji“ Hrvat svih vremena. A svijet ga neće pa neće, od svih hrvatskih političara prepoznaje i priznaje jedino Tita.
Divljački nacional-šovinizam koji je nadvladao plemenito domoljublje "Iliraca" ili Josipa Jurja Strossmayera, niti nam je tko narinuo, niti nam je za to kriva neka od pobrojanih metropola.
Da nam KC, preimenovana u Stepinčeva crkva, ovako surovo divlja na javnoj i političkoj sceni tobože sekularne države nije krivnja drugih, jer nam je još Car Josip II svojim postupanjem zorno pokazao kako se i KC mogu „rogovi sabiti u glavu“ i da se i nju može dovesti u red, istu "tehnologiju" uspješno je primijenio i Josip Broz Tito 160 godina kasnije, znajući da država ima sve potrebne „instrumente za to. A mi kao da niti od jednog niti od drugog nismo ništa naučili, pustit ćemo klerofašiste da „kolo vode“, ali ćemo i za to okriviti nekog drugog.
Sve čega smo se dotaknuli, sami smo upropastili, osim zaista svijetlog intervala, antifašističke borbe i veličanstvene pobjede u njoj, koja je dovela do uspostave FDH/NRH/SRH kao nacionalne države hrvatskog naroda, ali taj interval, tu veličanstvenu pobjedu, koja je omogućila kasniji društveni i gospodarski razvoj kojim se Hrvatska iz izrazito zaostale zemlje preobrazila u srednje razvijenu evropsku državu, ne priznajemo, pače gnušamo ga se. Mi se divimo fašističkom zločinu i kvislinškoj tvorevini s najmonstruoznijim režimom ikad kao nekakvoj hrvatskoj divot-državi. Jesu li nam i za to drugi krivi?
Nisu nas drugi gurnuli niti u nepotrebni rat, zločine, pljačku i razaranja vlastite zemlje, niti pljačku vlastitog naroda epskih razmjera eufemistički nazvanu pretvorba vlasništva.
Nitko nam nije naložio licemjerje i agresiju na BiH, kao ni nepoštivanje i opstrukciju rada i takvih institucija čije smo osnivanje i sami potaknuli, kao npr. Haškog suda. A sva „korist“ od takvog ponašanja bio je jedino odium svijeta koji smo „navukli“ i kašnjenje prijema u punopravno članstvo EU.
Uspjeli smo ući u sporove i svađe sa svim susjedima, ne uspijevajući riješiti gotovo niti jedan stvarni ili izmišljeni problem, pa niti razgraničiti se sa susjednim državama.
Pa i danas, tko tjera predsjednicu RH da daje izjave kakve daje, a tko tjera i predsjednika Vlade da poput malog ždrebeta ulijeće u parkur na kojem se tuku rasni pastusi, jer tamo gdje se pastusi tuku, ždrebad teško stradava. Štete od Plenkovićevih „receptura“ koje je, „nišaneći“ Rusiju, ponudio Ukrajini, mogu biti nesagledive, Putin vjerojatno neće ostati samo na upozorenju da se posvetimo rješavanju manjinskih prava u vlastitoj državi i otkazivanju prijateljske nogometne utakmice.
Jasno vidljiva fašizacija hrvatskog društva, te nepotrebne svađe sa susjedima i dizanja tenzija sasvim sigurno neće pridonijeti tome da Zagreb postane regionalni centar EU, kako je to bilo planirano, već će ta čast najvjerojatnije pripasti Beogradu, kad Srbija uđe u punopravno članstvo EU. A ući će bez obzira na to što prijateljske odnose s Rusijom neće narušavati. Kad se to dogodi, a dogodit će se, jer ne znam što bismo mogli učiniti da se ne dogodi, nama će samo kao i dosad preostati jedino kukati i kriviti druge radi vlastitog neznanja, neodlučnosti i nesposobnosti.
