Hrvatska u čvrstom zagrljaju „najkvalitetnijih“ Hrvata
Ponekad ljudi rade loše stvari iz dobrih razloga, ali ovi, ovi ne, oni neprekidno rade loše stvari iz loših razloga).
Hrvati koje je Tuđmanov "plimni val" "naplavio" u Hrvatsku iz "tamnog vilajeta", ali i iz iseljeništva, zapravo su strano tijelo u hrvatskom nacionalnom korpusu RH. Oni danas u najvećoj mjeri onemogućavaju da se RH profilira kao sekularna država i država vladavine prava, država blagostanja za sve i mjesto ugodno za život.
No istini za volju ne bi oni to mogli sami, nemjerljiva je tu uloga hrvatskog biračkog tijela, pa bismo to mogli mirne duše podvesti pod svojevrsni mazohizam..
Jedan od tih, ne terorista (pa samo je smaknuo jugoslavenskog diplomata), nego „boraca za slobodu“, inače pukovnik HV u pričuvi, formulirao je to jednom rečenicom: „Imamo vas na oku, jer smo vam jednom stvorili državu, koju ste raspucali, sad smo vam stvorili drugu i nećemo vam dozvoliti da i ovu raspucate“. Naravno da je čovjek pod „mi“ mislio ustaše, a posebno one iz BiH, bez obzira na to što oni baš nikakve veze nisu imali s uspostavom tzv. NDH. Bio je to one-Man-show Adolfa Hitlera (“Direktiva 25” od 27. ožujka 1941.).
Trebam li vam možda reći otkud nam dolaze dični muževi poput primjerice ministra-plagijatora Pave Barišića ili posjetitelja „grobnice od zlata“ u Madridu ministra Milana Kujundžija?
Premrežili su i znanstvenu zajednicu u Hrvatskoj u kojoj je bivši dekan Ekonomskog fakulteta s „opjevanom“ „inovativnošću“ predstavljao samo vrh ledenog brijega.
„Umjereni“ Ljubo Jurčić ponosi se svojim ujacima ustašama, a srami se svojeg oca partizana.
Što reći o Josipu Jurčeviću, Zlatku Hasan Begoviću, Bruni Usih i brojnim drugima, koji otvoreno promoviraju ustaštvo i tzv. NDH.
Na izborima za gradonačelnika Zagreba „stožerna hrvatska stranka“ nema kandidirati koga iz svojih redova, nego Hercegovcu suprotstaviti Bosanca, tako da je čak četvero kandidata na zagrebačkim izborima bilo od tamo.
gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću i svim njegovim „delanjima“ na učvršćivanju države vladavine prava mogao bi mirne duše biti napisan roman opsega bar kao što je „Rat i mir“.
U ovom sazivu Hrvatskog sabora 10 % delegata su „izbosne“ i svi „napredni“ i „antifašistički“ usmjereni, pa će nam tako primjerice Ivica Mišić pričati o poboju „nevine hrvatske mladosti“ njih preko 3.000 kod Odžaka, po završetku rata 1945., mudro prešućujući, jer ja ne vjerujem da on to ne zna, da se radilo o najvećem ustaškom džepu otpora, tamošnji su ustaše odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, borbe su trajale do 25. 05. 1945. i u njima su poginuli svi do jednoga, dok je s druge strane u tom besmislenom ratu poslije rata poginulo i 1.100 pripadnika KNOJ-a, no to od Ivice Mišića nećete čuti. Zašto laže, ne znam, to biste njega trebali pitati.
Branimir Bunjac, dr. sc. povijesnih znanosti, će nas opet podučiti kako su „ubojice među nama“, pa dok vi mislite da čovjek govori o nekom iz redova bivših pripadnika „hrvatske domovinske vojske“, shvatite da on govori o još živućim bivšim antifašističkim borcima.
Božo Ljubić će sve vrijeme vapiti kako bismo mi Hrvati iz Hrvatske trebali pomoći Hrvatima u BiH u njihovom širenju mržnje i netrpeljivosti prema tamošnjim Bošnjacima-Muslimanima, kao da oni to i bez nas ne rade dovoljno dobro.
Itd., itd. i t. sl.
Ovo toliko bode u oči, da jednostavno moram progovoriti o tome, jer danas u RH gotovo da nema područja ljudske djelatnosti u kojoj vodeća mjesta nisu „zauzeli“ kadrovi koji su ili rođeni u BiH ili od tamo vuku porijeklo. Posebno omiljeno područje djelovanja im je politika, a to je uzelo toliko maha da smatram da je o tom sindromu potrebno otvoreno progovoriti. I premda su najzastupljeniji ne radi se isključivo o Hercegovcima, brojni su i drugi kadrovi koji nam dođoše „izbosne“, prvo „oslobađati“ nas i „stvarati“ nam državu, a potom i upravljati njome, jer smo mi Hrvati iz Hrvatske očito nesposobni da upravljamo svojom državom. A valjda i jesmo kad tom soju dopuštamo da nam rade to što nam rade, a rade nam o glavi.
Drugačije se ne može objasniti kako to da su za općinske načelnike, gradonačelnike i župane, u primjerice Slavoniji, najpodobniji i najsposobniji oni koji su već i prije Tuđmana „zauzeli busije“ u Hrvatskoj, a onda kad je Tuđman učvrstio vlast „otvorila su im se sva nebeska vrata“ u Hrvatskoj.
Oni su najveći bukači među nositeljima retrogradnih ideja, iskonski protivnici sekularizma i države vladavine prava, jer su jedini principi koje poštuju „u se, na se i poda se“ i „ljudi smo dogovorit ćemo se“.
Otkud ta moć BiH Hrvata u RH i tko im ju je dao, jer njih je u Hrvatskoj bilo i prije Tuđmanovog dolaska na vlast, ali bez nekakvog većeg utjecaja u politici i sustavu odlučivanja?
Kao i na svim drugim područjima „zasluge“ Franje Tuđmana su nemjerljive, on je naime između svega onog što „nije rekao“ i za što se „nije zalagao“, proglasio BiH Hrvate, a posebno Hercegovce, valjda radi porodica s više djece, „najboljim biološkim materijalom“ u redovima hrvatskog naroda. Samo onda kad ih je Tuđman na buljuke preselio u Hrvatsku, a oni preplavili ne samo represivni aparat i vojsku nego i zauzimali druge pozicije i polako preuzimali poluge vlasti, pretvarajući i RH u „tamni vilajet“ odnosno „muljevito dno Evrope“, kao da su naglo prestali voljeti djecu, nema više deseteročlanih porodica da se ispriječe „bijeloj kugi“ koja rapidno vodi nestanku Hrvata.
BiH Hrvati, koji su bili i „za vražju Hrvatsku, ako je Široki u njoj, ali ni za Božju Hrvatsku ako u njoj nema Širokog“, prvi su pristali na Tuđmanove ideje, zapravo ideje Maksa Luburića, o pomirbi sinova partizana i ustaša, rušenju Jugoslavije svim sredstvima i izgonu Srba iz Hrvatske, kao preduvjetu za revival NDH. Oni su bili prvi u redovima onih koji su upućeni na obuku u kampove Bundeswehra u Njemačku već u jesen 1990. Toliko o tome što Tuđman „nije želio rat“ i što rat nije bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.Pokušajmo se prisjetiti „mirotvorstva“ Vice Vukojevića, Gojka Šuška, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa, Blage Zadre … nekako sam sklon vjerovati da bez tih „heroja“ ni rata u Hrvatskoj ne bi bilo.
Bosiljko Mišetić nas je kao ministar pravosuđa podučavao da branitelji moraju biti „odrješitiji“ u svojem djelovanju i da se ne mogu samo tako kititi ustaškim perjem, jer „kuda ustaša prođe, tu trava ne raste“.
Jozo Martinović je kao ministar financija izgleda vodio brigu samo o što već transferu novca iz hrvatskog proračun u HR HB.
Sjetimo se braće Kutle, Milana Kovača, Ante Belje i mnogih drugih i svih njihovih „usluga“ hrvatskom gospodarstvu i „podizanju“ ugleda RH u svijetu.
Borislav Škegro je uvođenjem škegronomike gospodarskog sustava zasnovanog na „poslovnim“ principima šverca škije potpuno uništio hrvatsku industriju i otvorio sva nebeska vrta uvoznicima svega i svačega.
Za vrijeme dok je Ljilja Vokić bila ministrica prosvjete i sporta ustaštvo je na velika vrata ušlo u hrvatske škole, najviše putem udžbenika i nastave povijesti.
Generali, među kojim su posebno značajni Ljubo Ćesić Rojs, Mile Ćuk, Ivan Tolj … udariše svoj pečat ...
Itd., itd. i t. sl.
Kad je na Berlinskom kongresu 1878. razgrađivano Otomansko carstvo, Austro-ugarska monarhija dobila je protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, koju je 1908. i anektirala. Carska uprava dovela je u BiH brojne iskusne službenike iz svih dijelova Monarhije koji su trebali pripomoći društvenom i gospodarskom razvoju BiH. Ti ljudi bili su zatečeni stanjem koje su zatekli u BiH, jer su oni došli iz za ono doba uređene države i s kraja 19. stoljeća ušli u stanje stvari koje je pripadalo 17. stoljeću s iskvarenom i korumpiranom državnom upravom u zemlji u kojoj se bez mita nije moglo postići ništa.
Carska vlast odmah zabranjuje svako davanje i primanje mita, što je za posljedicu imalo to da je državna uprava jednostavno prestala funkcionirati. Iskusnoj imperijalnoj vlasti nije trebalo dugo da shvati da je za državne službenike mito bilo glavni izvor sredstava za život, jer su njihove plaće bile nekoliko puta manje nego one Monarhiji.
Rješavanju problema pristupilo se tako što je mito legalizirano ali je u taj segment uveden red, pa se točno znalo tko koliko mita smije uzeti, s time da je svaki onaj državni službenik koji je za svoju uslugu tražio više od dopuštenog, odmah nemilosrdno izbačen iz državne službe, te su na taj način vlasti počele učiti stanovništvo BiH da se zakoni moraju poštovati. Ubrzo je donesen zakon kojim se zabranjuju sve koruptivne radnje, dakle i svako davanje i primanje mita, ali su prethodno državni službenici u BiH u plaćama izjednačeni sa službenicima u Monarhiji.
Otpori pokušajima uspostave države vladavine prava u BiH bili su ogromni, najžešći su dolazili iz redova deprivilegiranih slojeva stanovništva, aga i begova, a posebno žestoki su bili oni koji su dolazili iz redova katoličkog klera među kojima su prednjačili isusovci iz Hercegovačke provincije, koji su temeljem sporazuma kojeg su 1790. potpisali s Mostarskim pašom, odavši pritom sve Hrvate, kako one iz svjetovnih, tako i iz redova svećenstva, koji su se angažirali protiv Osmanlija i zauzvrat postali sakupljači poreza. I danas smo svjedoci da sve „napredno i dobro“ u BiH dolazi upravo iz redova isusovaca iz Hercegovačke provincije.
Kad sam početkom 1992., nekoliko mjeseci poslije pada Bosanskog Broda bio poslom u „Đuri“ u Slavonskom Brodu tada još krcatom izbjeglim Hrvatima iz BiH u kasnijem nevezanom razgovoru mi domaćin reče i ovo: „Znate, da nije ove tragedije, nikad ne bih doznao da pripadnici istog naroda, koje samo rijeka dijeli, mogu biti dva potpuno različita svijeta, pa mi nemamo gotovo ništa zajedničkog osim jezika i vjere kod onih koji vjeruju. Njihov sustav vrijednosti je drugačiji, običaji su drugačiji, folklor drugačiji, privrženost KC gotovo fanatična …“.
Da, gotovo 400 godina osmanlijske vlasti nije moglo proći a da ne ostavi tragove na duši i kolektivnoj svijesti naroda. Jer dok s hrvatske strane Save car Josip II provodi svoje reforme i obračunava s isusovcima, isusovci Hercegovačke provincije, kao što rekoh, sklapaju sporazum s Mostarskim pašom.
Nažalost Monarhija je u BiH trajala prekratko da bi „uljuđivanje“ tamošnjeg prebivalstva dovela do kraja, tako da je radi tog polovičnog uspjeha koje su polučile imperijalne vlasti BiH nastavila postojati kao „tamni vilajet“.
Nadalje najveći privrženici Ustaškog pokreta i tzv. NDH bili su i ostali oni iz redova BiH Hrvata, oni su to i danas, jako im se dopala ta Velika BiH za kojom većina Hrvata iz Hrvatske uopće ne luduje, jer za nas Hrvate iz Hrvatske nikakva Hrvatska bez Istre, Rijeke dijelova Gorskog kotara, Dalmacije i otoka, bez Međimurja i bez Baranje i nije Hrvatska. Stoljećima smo imali i svoja svetišta, pa i marijanska, koja nikad crkveni autoriteti nisu dovodili u pitanje, da bismo nasjedali na izmišljotine hercegovačkih isusovca. Kome to od Hrvata iz Hrvatske, vjernika katolika, treba Međugorje pored Marije Bistrice, Gospe Sinjske, Trsatske, Aljmaške, Kloštar Ivanićke … i drugih manje poznatih marijanskih svetišta u Hrvatskoj?
BiH Hrvati su jedini istinski negatori holokausta, promotori ustaštva i širitelji mržnje i povijesnog revizionizma, čime današnjoj RH udaraju pečat fašizmom premrežene države.
I dok nas ti „najkvalitetniji“ Hrvati zbog silne ljubavi prema nama i hrvatskoj državi drže u svojevrsnom zagrljaju smrti, Hrvatska se sve više prazni, zbog nepodnošljive „ljubavi“ sve veći broj Hrvata iz Hrvatske napušta svoju državu, tražeći mjesto pod suncem gdje će ih manje „voljeti“.
A ovi „izbosne“ se uvijek mogu vratiti u svoju domovinu BiH, mi Hrvati iz Hrvatske rezervne domovine nemamo.
Pa da vas pitam, možemo li mi uz intenzivni angažman tih ljubavlju opsjednutih prema, ne bilo kakvoj Hrvatskoj, već prema NDH, dogurati dalje od „muljevitog dna Evrope“, statusa koji smo već dostigli?
Hrvati koje je Tuđmanov "plimni val" "naplavio" u Hrvatsku iz "tamnog vilajeta", ali i iz iseljeništva, zapravo su strano tijelo u hrvatskom nacionalnom korpusu RH. Oni danas u najvećoj mjeri onemogućavaju da se RH profilira kao sekularna država i država vladavine prava, država blagostanja za sve i mjesto ugodno za život.
No istini za volju ne bi oni to mogli sami, nemjerljiva je tu uloga hrvatskog biračkog tijela, pa bismo to mogli mirne duše podvesti pod svojevrsni mazohizam..
Jedan od tih, ne terorista (pa samo je smaknuo jugoslavenskog diplomata), nego „boraca za slobodu“, inače pukovnik HV u pričuvi, formulirao je to jednom rečenicom: „Imamo vas na oku, jer smo vam jednom stvorili državu, koju ste raspucali, sad smo vam stvorili drugu i nećemo vam dozvoliti da i ovu raspucate“. Naravno da je čovjek pod „mi“ mislio ustaše, a posebno one iz BiH, bez obzira na to što oni baš nikakve veze nisu imali s uspostavom tzv. NDH. Bio je to one-Man-show Adolfa Hitlera (“Direktiva 25” od 27. ožujka 1941.).
Trebam li vam možda reći otkud nam dolaze dični muževi poput primjerice ministra-plagijatora Pave Barišića ili posjetitelja „grobnice od zlata“ u Madridu ministra Milana Kujundžija?
Premrežili su i znanstvenu zajednicu u Hrvatskoj u kojoj je bivši dekan Ekonomskog fakulteta s „opjevanom“ „inovativnošću“ predstavljao samo vrh ledenog brijega.
„Umjereni“ Ljubo Jurčić ponosi se svojim ujacima ustašama, a srami se svojeg oca partizana.
Što reći o Josipu Jurčeviću, Zlatku Hasan Begoviću, Bruni Usih i brojnim drugima, koji otvoreno promoviraju ustaštvo i tzv. NDH.
Na izborima za gradonačelnika Zagreba „stožerna hrvatska stranka“ nema kandidirati koga iz svojih redova, nego Hercegovcu suprotstaviti Bosanca, tako da je čak četvero kandidata na zagrebačkim izborima bilo od tamo.
gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću i svim njegovim „delanjima“ na učvršćivanju države vladavine prava mogao bi mirne duše biti napisan roman opsega bar kao što je „Rat i mir“.
U ovom sazivu Hrvatskog sabora 10 % delegata su „izbosne“ i svi „napredni“ i „antifašistički“ usmjereni, pa će nam tako primjerice Ivica Mišić pričati o poboju „nevine hrvatske mladosti“ njih preko 3.000 kod Odžaka, po završetku rata 1945., mudro prešućujući, jer ja ne vjerujem da on to ne zna, da se radilo o najvećem ustaškom džepu otpora, tamošnji su ustaše odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, borbe su trajale do 25. 05. 1945. i u njima su poginuli svi do jednoga, dok je s druge strane u tom besmislenom ratu poslije rata poginulo i 1.100 pripadnika KNOJ-a, no to od Ivice Mišića nećete čuti. Zašto laže, ne znam, to biste njega trebali pitati.
Branimir Bunjac, dr. sc. povijesnih znanosti, će nas opet podučiti kako su „ubojice među nama“, pa dok vi mislite da čovjek govori o nekom iz redova bivših pripadnika „hrvatske domovinske vojske“, shvatite da on govori o još živućim bivšim antifašističkim borcima.
Božo Ljubić će sve vrijeme vapiti kako bismo mi Hrvati iz Hrvatske trebali pomoći Hrvatima u BiH u njihovom širenju mržnje i netrpeljivosti prema tamošnjim Bošnjacima-Muslimanima, kao da oni to i bez nas ne rade dovoljno dobro.
Itd., itd. i t. sl.
Ovo toliko bode u oči, da jednostavno moram progovoriti o tome, jer danas u RH gotovo da nema područja ljudske djelatnosti u kojoj vodeća mjesta nisu „zauzeli“ kadrovi koji su ili rođeni u BiH ili od tamo vuku porijeklo. Posebno omiljeno područje djelovanja im je politika, a to je uzelo toliko maha da smatram da je o tom sindromu potrebno otvoreno progovoriti. I premda su najzastupljeniji ne radi se isključivo o Hercegovcima, brojni su i drugi kadrovi koji nam dođoše „izbosne“, prvo „oslobađati“ nas i „stvarati“ nam državu, a potom i upravljati njome, jer smo mi Hrvati iz Hrvatske očito nesposobni da upravljamo svojom državom. A valjda i jesmo kad tom soju dopuštamo da nam rade to što nam rade, a rade nam o glavi.
Drugačije se ne može objasniti kako to da su za općinske načelnike, gradonačelnike i župane, u primjerice Slavoniji, najpodobniji i najsposobniji oni koji su već i prije Tuđmana „zauzeli busije“ u Hrvatskoj, a onda kad je Tuđman učvrstio vlast „otvorila su im se sva nebeska vrata“ u Hrvatskoj.
Oni su najveći bukači među nositeljima retrogradnih ideja, iskonski protivnici sekularizma i države vladavine prava, jer su jedini principi koje poštuju „u se, na se i poda se“ i „ljudi smo dogovorit ćemo se“.
Otkud ta moć BiH Hrvata u RH i tko im ju je dao, jer njih je u Hrvatskoj bilo i prije Tuđmanovog dolaska na vlast, ali bez nekakvog većeg utjecaja u politici i sustavu odlučivanja?
Kao i na svim drugim područjima „zasluge“ Franje Tuđmana su nemjerljive, on je naime između svega onog što „nije rekao“ i za što se „nije zalagao“, proglasio BiH Hrvate, a posebno Hercegovce, valjda radi porodica s više djece, „najboljim biološkim materijalom“ u redovima hrvatskog naroda. Samo onda kad ih je Tuđman na buljuke preselio u Hrvatsku, a oni preplavili ne samo represivni aparat i vojsku nego i zauzimali druge pozicije i polako preuzimali poluge vlasti, pretvarajući i RH u „tamni vilajet“ odnosno „muljevito dno Evrope“, kao da su naglo prestali voljeti djecu, nema više deseteročlanih porodica da se ispriječe „bijeloj kugi“ koja rapidno vodi nestanku Hrvata.
BiH Hrvati, koji su bili i „za vražju Hrvatsku, ako je Široki u njoj, ali ni za Božju Hrvatsku ako u njoj nema Širokog“, prvi su pristali na Tuđmanove ideje, zapravo ideje Maksa Luburića, o pomirbi sinova partizana i ustaša, rušenju Jugoslavije svim sredstvima i izgonu Srba iz Hrvatske, kao preduvjetu za revival NDH. Oni su bili prvi u redovima onih koji su upućeni na obuku u kampove Bundeswehra u Njemačku već u jesen 1990. Toliko o tome što Tuđman „nije želio rat“ i što rat nije bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.Pokušajmo se prisjetiti „mirotvorstva“ Vice Vukojevića, Gojka Šuška, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa, Blage Zadre … nekako sam sklon vjerovati da bez tih „heroja“ ni rata u Hrvatskoj ne bi bilo.
Bosiljko Mišetić nas je kao ministar pravosuđa podučavao da branitelji moraju biti „odrješitiji“ u svojem djelovanju i da se ne mogu samo tako kititi ustaškim perjem, jer „kuda ustaša prođe, tu trava ne raste“.
Jozo Martinović je kao ministar financija izgleda vodio brigu samo o što već transferu novca iz hrvatskog proračun u HR HB.
Sjetimo se braće Kutle, Milana Kovača, Ante Belje i mnogih drugih i svih njihovih „usluga“ hrvatskom gospodarstvu i „podizanju“ ugleda RH u svijetu.
Borislav Škegro je uvođenjem škegronomike gospodarskog sustava zasnovanog na „poslovnim“ principima šverca škije potpuno uništio hrvatsku industriju i otvorio sva nebeska vrta uvoznicima svega i svačega.
Za vrijeme dok je Ljilja Vokić bila ministrica prosvjete i sporta ustaštvo je na velika vrata ušlo u hrvatske škole, najviše putem udžbenika i nastave povijesti.
Generali, među kojim su posebno značajni Ljubo Ćesić Rojs, Mile Ćuk, Ivan Tolj … udariše svoj pečat ...
Itd., itd. i t. sl.
Kad je na Berlinskom kongresu 1878. razgrađivano Otomansko carstvo, Austro-ugarska monarhija dobila je protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, koju je 1908. i anektirala. Carska uprava dovela je u BiH brojne iskusne službenike iz svih dijelova Monarhije koji su trebali pripomoći društvenom i gospodarskom razvoju BiH. Ti ljudi bili su zatečeni stanjem koje su zatekli u BiH, jer su oni došli iz za ono doba uređene države i s kraja 19. stoljeća ušli u stanje stvari koje je pripadalo 17. stoljeću s iskvarenom i korumpiranom državnom upravom u zemlji u kojoj se bez mita nije moglo postići ništa.
Carska vlast odmah zabranjuje svako davanje i primanje mita, što je za posljedicu imalo to da je državna uprava jednostavno prestala funkcionirati. Iskusnoj imperijalnoj vlasti nije trebalo dugo da shvati da je za državne službenike mito bilo glavni izvor sredstava za život, jer su njihove plaće bile nekoliko puta manje nego one Monarhiji.
Rješavanju problema pristupilo se tako što je mito legalizirano ali je u taj segment uveden red, pa se točno znalo tko koliko mita smije uzeti, s time da je svaki onaj državni službenik koji je za svoju uslugu tražio više od dopuštenog, odmah nemilosrdno izbačen iz državne službe, te su na taj način vlasti počele učiti stanovništvo BiH da se zakoni moraju poštovati. Ubrzo je donesen zakon kojim se zabranjuju sve koruptivne radnje, dakle i svako davanje i primanje mita, ali su prethodno državni službenici u BiH u plaćama izjednačeni sa službenicima u Monarhiji.
Otpori pokušajima uspostave države vladavine prava u BiH bili su ogromni, najžešći su dolazili iz redova deprivilegiranih slojeva stanovništva, aga i begova, a posebno žestoki su bili oni koji su dolazili iz redova katoličkog klera među kojima su prednjačili isusovci iz Hercegovačke provincije, koji su temeljem sporazuma kojeg su 1790. potpisali s Mostarskim pašom, odavši pritom sve Hrvate, kako one iz svjetovnih, tako i iz redova svećenstva, koji su se angažirali protiv Osmanlija i zauzvrat postali sakupljači poreza. I danas smo svjedoci da sve „napredno i dobro“ u BiH dolazi upravo iz redova isusovaca iz Hercegovačke provincije.
Kad sam početkom 1992., nekoliko mjeseci poslije pada Bosanskog Broda bio poslom u „Đuri“ u Slavonskom Brodu tada još krcatom izbjeglim Hrvatima iz BiH u kasnijem nevezanom razgovoru mi domaćin reče i ovo: „Znate, da nije ove tragedije, nikad ne bih doznao da pripadnici istog naroda, koje samo rijeka dijeli, mogu biti dva potpuno različita svijeta, pa mi nemamo gotovo ništa zajedničkog osim jezika i vjere kod onih koji vjeruju. Njihov sustav vrijednosti je drugačiji, običaji su drugačiji, folklor drugačiji, privrženost KC gotovo fanatična …“.
Da, gotovo 400 godina osmanlijske vlasti nije moglo proći a da ne ostavi tragove na duši i kolektivnoj svijesti naroda. Jer dok s hrvatske strane Save car Josip II provodi svoje reforme i obračunava s isusovcima, isusovci Hercegovačke provincije, kao što rekoh, sklapaju sporazum s Mostarskim pašom.
Nažalost Monarhija je u BiH trajala prekratko da bi „uljuđivanje“ tamošnjeg prebivalstva dovela do kraja, tako da je radi tog polovičnog uspjeha koje su polučile imperijalne vlasti BiH nastavila postojati kao „tamni vilajet“.
Nadalje najveći privrženici Ustaškog pokreta i tzv. NDH bili su i ostali oni iz redova BiH Hrvata, oni su to i danas, jako im se dopala ta Velika BiH za kojom većina Hrvata iz Hrvatske uopće ne luduje, jer za nas Hrvate iz Hrvatske nikakva Hrvatska bez Istre, Rijeke dijelova Gorskog kotara, Dalmacije i otoka, bez Međimurja i bez Baranje i nije Hrvatska. Stoljećima smo imali i svoja svetišta, pa i marijanska, koja nikad crkveni autoriteti nisu dovodili u pitanje, da bismo nasjedali na izmišljotine hercegovačkih isusovca. Kome to od Hrvata iz Hrvatske, vjernika katolika, treba Međugorje pored Marije Bistrice, Gospe Sinjske, Trsatske, Aljmaške, Kloštar Ivanićke … i drugih manje poznatih marijanskih svetišta u Hrvatskoj?
BiH Hrvati su jedini istinski negatori holokausta, promotori ustaštva i širitelji mržnje i povijesnog revizionizma, čime današnjoj RH udaraju pečat fašizmom premrežene države.
I dok nas ti „najkvalitetniji“ Hrvati zbog silne ljubavi prema nama i hrvatskoj državi drže u svojevrsnom zagrljaju smrti, Hrvatska se sve više prazni, zbog nepodnošljive „ljubavi“ sve veći broj Hrvata iz Hrvatske napušta svoju državu, tražeći mjesto pod suncem gdje će ih manje „voljeti“.
A ovi „izbosne“ se uvijek mogu vratiti u svoju domovinu BiH, mi Hrvati iz Hrvatske rezervne domovine nemamo.
Pa da vas pitam, možemo li mi uz intenzivni angažman tih ljubavlju opsjednutih prema, ne bilo kakvoj Hrvatskoj, već prema NDH, dogurati dalje od „muljevitog dna Evrope“, statusa koji smo već dostigli?
