Prvog srpnja 1991. ubijena je zadnja nada za mir u Hrvatskoj
Da, taj prvi dan mjeseca srpnja 1991. godine uzima se kao dan početka rata u Hrvatskoj, jer je tog dana, po nalogu i vi i ja znamo koga, samo vlasti ne znaju, ubijen zadnji beskompromisni i uporni zagovaratelj mira u Hrvatskoj, načelnik osječko-baranjske PU, Josip Reihl-Kir.
Bio je to čovjek koji je vjerovao u razum kao i u to da među svim onim luđacima, „domoljubima“ s Hrvatske i „rodoljubima“ sa srpske strane, postoje ljudi koji ne žele sukobe, već mirno rješenje sporova, koji su prerasli u političku krizu, koja se hrani mržnjom i generira sukobe, koji svakim danom postaju sve intenzivniji i prijete da se pretvore u otvoreni rat.
Možete li makar zamisliti iznenađenje pobunjenih Srba u Bijelom Brdu kad se pedesetak metara prije barikade zaustavi automobil, koji je došao iz pravca Sarvaša i iz njega izlazi čovjek kojeg su brzo prepoznali kao „ustaškog“ načelnika osječko-baranjske PU, koji se bez straha, raskriljenog sakoa, da se vidi da nema oružja, pješice uputi prema barikadi.
Došavši do barikade pozdravi nekolicinu tamo okupljenih „stražara“ i izrazi želju da bi htio razgovarati s „glavnim“. Odveli su ga do „glavnog“ uz kojega je bila nekolicina mještana, više znatiželjnih nego neprijateljski nastrojenih.
Josip Reihl-Kir svjestan delikatnosti trenutka održi kratko slovo o sporovima i njihovom rješavanju mirnim putem bez zatvaranja prometnica i nanošenja štete i sebi i drugima, predlažući im da uklone barikade a zauzvrat on jamči da do političkog rješenja spora hrvatska policija neće ulaziti u Bijelo Brdo, za to vrijeme red će održavati mještani sami. I da, rekao im je još da bi bilo dobro da se riješe iz Srbije pridošlih „pojačanja“, jer im ne trebaju, a i ne nude im ništa dobro. Naravno, rekao im je i da će po postizanju političkog rješenja oružje trebati vratiti, a da će oni koji su počinili zločin ili kriminalne radnje biti privedeni pred lice pravde.
Rastali su se uz stisak ruke, gotovo prijateljski, a barikada između Sarvaša i Bijelog Brda bila je uklonjena, na užas „gospodara“ rata s jedne i druge strane.
I tako idući od barikade do barikade zagovarajući mir načelnik PU osječko-baranjske uspijevao je smirivati ekstreme s obje strane odmičući rat od Osijeka i Baranje, održavajući tako obećanje da u području nadležnosti njegove PU rata neće biti sve dok je on načelnik te PU.
Barikada je osvanula i na ulazu u osječko prigradsko naselje Tenja, pa su se tog 01. 07. 1991. na „mirovne“ pregovore u Tenju uputili Josip Reihl-Kir, potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija, gradski vijećnik Milan Knežević i Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednica Tenja, svi u istom automobilu.
Na kontrolnom punktu hrvatske policije na putu prema Tenji na automobil je pričuvni policajac, australske provenijencije, Antun Gudelj, otvorio vatru po službeno neznano čijem naređenju, premda su se spominjala neka imena poznatih osječkih političara i to ne samo iz redova HDZ-a, nego i HSLS-a i SDP-a, koji su navodno viđeni baš na tom policijskom punktu prije nailaska vozila u kojem je bio Josip Reihl-Kir.
Od Gudeljevog rafala na licu mjesta su poginuli Josip Reihl-Kir, Goran Zobundžija i Milan Knežević, dok je Mirko Tubić, iako teško ranjen uspio preživjeti.
„Australsku provenijenciju“ Antuna Gudelja spominjem namjerno, jer se dobro zna tko su i kakvi su bili oni koji su nas otamo dolazili „braniti“ i “stvarati“ nam državu. Hvala im, nisu trebali, jer koga takvi brane, nitko i ne treba napadati.
I još nešto, najveći broj ekstremista i s hrvatske i srpske strane su na području Slavonije činili oni pristigli „vlakovima bez voznog reda“ ili njihovi potomci. Najzornije se to vidjelo u Vukovaru. Autohtoni Slavonci, Hrvati i Srbi, naučili su kroz vjekove živjeti, ne samo jedni uz druge, nego i jedni s drugima. U Vukovaru pogotovo.
Na hrvatskoj strani posebno su agilni bili vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti. Ti su poduzimali doslovno sve da do rata dođe. Primjerice Branimir Glavaš u Osijeku i Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru.
Prisjetimo se samo Glavaš-Vukojevićevog suludog „gađanja drljača“ odnosno barikade na ulazu u Borovo Selo „Armbrustom“, koje osim opasne provokacije druge svrhe imalo nije.
Ovo sam napisao samo da se vidi protiv kojeg zla se borio Josip Reihl-Kir i bio opravdano zabrinut za vlastiti život, o čemu je obavijestio i tadašnjeg ministra Josipa Boljkovca i samog nemoćnog da ga zaštiti.
A mi danas, iako svjesni svega, ne slavimo i ne odajemo počast heroju u borbi za mir, Josipu Rajhl-Kiru, mi slavimo warlordove, tadašnje neprikosnovene gospodare života i smrti u Hrvatskoj, njih častimo imenujući ih herojima.
