Novi Fuehrer?
Puna usta Evrope, demokracije, civilizacijkskih dosega, a ovamo ....
Filmovana biografija Fuehrera in statu nascendi, Ante Đapića, čovjeka koji je do jučer ispruženom rukom "pokazivao visinu slavonskog kukuruza", čovjeka koji i danas odbija pokloniti se žrtvama Jasenovca, jer su u Srbiji "Dražu Mihailovića proglasili antifašistom".
Dva primjera zorno govore o neuspjelom Đapićevom "presvlačenju" i "demokratičnosti":
Prvo postavljanje monumenta Ante Starčevića na glavnom osječkom trgu, bez pribavljanja mišljenja građana o tome, a provedene ankete pokazuju da je većinsko opredjeljenje Osječana protiv postavljanja tog spomenika. Na stranu to da ni javni natječaj za sam spomenik nije proveden.
Drugo, političkom trgovinom u Skupštini grada Zagreba je od HSP iskamčena odluka o preimenovanju Vatrogasne ulice na Črnomercu u ulicu HOS-a. Preimenovanju kojem se protive gotovo svi stanovnici Vatrogasne ulice, koji protiv tog rješenja svakodnevno javno prosvjeduju.
Ići u Evropu, a imenovati ulice prema paravojnim formacijama, čijih se pripadnika sjećamo po crnim uniformama i načičkanim ustaškim obilježjima i znakovljem, koji su krenuli, ne u rat protiv pobunjenih Srba radi osamostaljenja Hrvatske, nego u rat za ponovnu uspostavu ustaške države, jednostavno je kontraproduktivno.
Nadalje, Đapić bi lustrirao!
Koga bi on to lustrirao?
One koji su za demokratizaciju zemlje učinili puno više nego što će Đapić i njegovi hiperaktivni jurišnici učiniti ikad, jer su oni po svojem habitusu protiv svake demokracije.
Đapić je po svojem opredjeljenju fašista koji je prema predlošku svojeg velikog uzora krenuo u osvajanje vlasti u Hrvatskoj, tako da i film o njemu ima onu istu ulogu koju je "Mein Kampf" imao u političkom usponu njegovog uzora.
Znam neki će reći da pretjerujem, ali hrvatska politička scena je toliko pomaknuta udesno da zaista može pogodovati usponu novog Fuehrera.
Prema mojem mišljenju Đapić je silno opasan ne samo po demokraciju u Hrvatskoj, nego po Hrvatsku uopće.
Zato bi se i mediji mogli malo upregnuti pa otkrivati javnosti tko je Anto Đapić, a ne gledati u njemu nekakvog redikula.
Jer i njegovog uzora su doživljavali kao lakrdijaša, shvatili su tko je tek onda kad im je čvrsto zasjeo na grbaču.
I platili su za to, zajedno sa čitavim svijetom, krvavu cijenu.
Hrvatska je mala država i nema snagu da unesreći svijet ma kakav režim bio u njoj, ali Hrvati bi, ne budu li kadri vidjeti dalje od nosa, mogli preskupo platiti to što nisu bili dovoljno oprezni.
Dakle, zaustaviti Đapića trebao bi biti prvorazredni politički zadatak svih demokratskih snaga u RH.
