„Zakon o pravima hrvatskih branitelja …“ je zakonski akt koji nije smio biti donesen

Sve ono što se tražilo pod šatorom ispred Savske 66 pretočeno je kroz „Zakon o pravima hrvatskih branitelja ….“ usvojen u studenom 2017. u stvarna prava čime je definitivno zacementirano postojanje jednog parazitskog sloja hrvatskog društva pozicioniranog iznad zakona.

Na već tada neprimjerena braniteljska prava upozoravali su pregovarači EU hrvatsku stranu tokom pretpristupnih pregovora, ali je Jadranka Kosor uspjela uvjeriti EU pregovarače da RH bez problem može servisirati obaveze prema braniteljima. Tako je ta stavka ostala netaknutom.

No EK prati stanje u Hrvatskoj i već 2016. upozorava hrvatske vlasti da se sredstva državnog proračuna namijenjena najugroženijem kategorijama hrvatskog društva neopravdano i nepravedno preusmjeravaju ratnim veteranima. Naravno bez odziva s hrvatske strane.

No spomenutim Zakonom iz studenog 2017. braniteljska prava su toliko proširena da to nije moglo proći „ispod radara“ EK i ona kroz dokument „Country Report Croatia 2018“ kao dijela dokumenta „2018 European Semester“ od 07. 03. 2018. sa stanjem u Hrvatskoj upoznaje EP, VE, Evropsku centralnu banku i sve članice EU, upućujući Hrvatskoj vrlo ozbiljne kritike radi toga.

Ocjenjujući događanja pod šatorom ispred Savske 66 vezana uz prava hrvatskih branitelja, sve ono u njihovoj pozadini i predviđajući daljnji njihov tok, objavio sam 01. 02. 2015. pod naslovom „ Popustiti se ne bi smjelo ni pod koju cijenu!“ sljedeći prilog:

U procesu slamanja moći SSSR-a, opisanom kao „slom socijalizma“, došlo je i do raspada triju višenacionalnih federalno uređenih država, samog SSSR-a, Čehoslovačke i SFRJ, s time da su se prve dvije „razišle“ mirnim putem, samo je SFRJ urušena u ratnim sukobima.

Koliko smo se naslušali priča kako je bilo lako Slovacima odvojiti se od „civiliziranih Čeha“, čak i Rusi su se pokazali civiliziraniji od onih „barbara Srba“ s kojima „nije moglo biti dogovora“, pogotovo što je njihov „jaki čovjek“, Slobodan Milošević, već 1989. prilikom proslave 600-godišnjice Bitke na Kosovu najavio „da ni oružane bitke nisu isključene“.

Ni riječi o tome da Tuđman nije niti pokušao osamostaliti Hrvatsku kroz institucije sustava, uzalud su bile sve molbe, sva upozorenja, pa gotovo i preklinjanje predsjednika SIV-a Ante Markovića: „Ako ne želimo više živjeti skupa, ne moramo, ali dajte da postignemo bar minimum konsenzusa, pa u Skupštini Jugoslavije promijenimo Ustav i donesimo potrebni set ustavnih zakona kojima ćemo regulirati tu materiju i raziđimo se mirno kao ljudi“. Prvu odbijenicu je Marković doživio u svojoj matičnoj republici, Tuđman je i samu pomisao na tako nešto odbio. Naravno samo i jedino zato što je želio mir.(sic!)

Laprdanja o preuređenju federacije kroz uspostavu konfederalnog odnosa na sastancima „putujućeg cirkusa“, kako su popularno zvani sastanci predsjednika predsjedništava SR, koji nisu bili ništa drugo nego jedino i samo laprdanja, jer takva neformalna skupina nije predstavljala nijednu instituciju sustava, niti je mogla donijeti ikakvu obavezujuću odluku.

Pokušaj medijacije EZ s više nego razumnim prijedlogom, od prekorednog prihvata SFRJ u punopravno članstvo EZ uz dotu od 5 mlrd USD za pomoć u restrukturiranju gospodarstva, prvi je glatko odbio Tuđman radi „obnove hrvatskog kraljevstva“.

Nikom pritom nije padalo na pamet da je do razdruživanja i Čehoslovačke i SSSR-a došlo poslije dogovora i odluka donesenih u vrhovima vlasti odnosno institucijama sustava. Nijedna republika nije krenula u proces osamostaljenja putem nasilne secesije.

Kakav bi rasplet bio u Čehoslovačkoj i koliko bi Česi bili civilizirani da su Slovaci krenuli diskriminirati Čehe na području Slovačke i provoditi nad njima mjere državnog terora i oružano napadati zajedničku vojsku iz čijih redova su povlačili i ročnike i časnički i dočasnički kadar?

A kako bi se provela ijedna od republika bivšeg SSSR-a da je počela diskriminirati Ruse na svojem teritoriju, provoditi nad njim mjere državnog terora i oružano napadati Crvenu armiju?

Kad se samo načulo da bi u pribaltičkim republikama mogli početi s nasiljem prema tamošnjim Rusima, pa i s njihovim protjerivanjem, tadašnji zapovjednik CA za to područje, general Džohar Dudajev, koji se kasnije i sam odmetnuo, je čelnicima Estonije, Litve i Latvije zorno dočarao što će ih snaći i što će CA poduzeti „bude li i jednom Rusu falila makar vlas s glave“.

A možda su Slovaci, ali i narodi bivših sovjetskih republika samo imali sreću pa su se tek osamostaljivali, a nekako im se baš i nije dalo stvarati državu? A onda opet nije u njihovim skupštinskim klupama bilo nikoga tako umnog da ih poduči kako „nema države koja nije u krvi stvorena“, a ni sa skupštinske predsjedničke govornice nisu obaviješteni da je „rat šansa koju ne smiju propustiti“.

Ali na čelu Hrvatske bio je „najveći Hrvat svih vremena“, koji diskriminatornim i mjerama državnog terora, te promjenom ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj u sinergijskom djelovanju sa zaglušnom velikosrpskom propagandom uspijeva izazvati pobunu jednog dijela građana srpske nacionalnosti, što onda koristi za pokretanje rata za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, takvu je obavezu preuzeo u ustaškom centru u Norvalu u Kanadi.
Izgon Srba iz Hrvatske je samorazumljiv.

Rat koji je pokrenuo proziva Domovinski rat, sam proces nasilne secesije od savezne države naziva stvaranjem države, a one koji su mu u tome pomagali, prvenstveno pripadnike HDZ-a koje je naoružao i od njih stvorio stranačku vojsku, hrvatskim braniteljima, s kojima je naprosto očerupao Hrvatsku, shvativši čitavu državu kao ratni plijen.

Branitelji su sami tu redistribuciju državnih dobara, izgubivši svaki osjećaj za realnost i razložnost, prihvatili kao nešto najnormalnije, mnogi od njih ni ne shvaćajući da su pretvoreni u parazitski soj koji naprosto proždire državu koju je tobože stvarao.

Zanimljivo je kojim je žarom prihvaćeno nazivlje „stvaranje države“ i „Domovinski rat“ za proces osamostaljenja Hrvatske nasilnom secesijom, koja je preimenovana u „agresiju JNA“ i njenu „okupaciju dijela hrvatskog teritorija“, a onda i naziv „hrvatski branitelji“ za one koji su se „oduprli agresiji“ i „obranili nas i oslobodili od okupatora“.

Mislim da ne trebam naglašavati da niti bivšim partizanskim borcima niti RVI, kao borcima pobjedničke vojske, nikada na pamet padalo nije da bi imali nekakvo pravo na redistribuciju narodnih dobara i prisvajanje državne imovine.

To najbolje ilustriraju ovi RVI koje je HDZ, kao i uvijek pokazujući pučističke namjere, okupio ispod šatora u Savskoj, ne bi li za sebe iznudili još više prava i privilegija, iako je već i ovo što danas uzimaju s državnih jasli daleko iznad onog što bi im država, ne samo trebala, nego i mogla dati.

Što je tu tako veličanstveno, što tako značajno da bi se uz stravični poraz od JNA kod Vukovara, moglo zvati pobjedonosno stvaranje države?

Nepotrebnu operaciju „Maslenica“, koja je za posljedicu imala miniranje brane „Peruča“ i prijetnju sankcijama. Snage pobunjenih Srba su u operaciji „Peruča“ odbačene od brane, a brana se održala samo zahvaljujući izuzetno solidnoj gradnji.

Operacija „Medački džep“ kao jedna od najsramnijih epizoda „veličanstvenog“ DR.

I to je sve od rata na teritoriju RH poslije njenog međunarodnog priznanja, formiranja UNPA zona i rasporeda trupa UNPROFOR-a.

Slamanje pobune dijela građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj kroz VRO „Bljesak“ i „Oluja“ nisu drugo nego upravo i samo to, dakle okončanje pobune cca 5 % hrvatskih građana silom oružja.

I to je valjda to što bi trebalo opravdati sva prava i privilegije hrvatskih branitelja, kojima se ni broja ne zna i koja bi još trebalo „zacementirati“ ustavnim zakonom?

Borba za proširenje braniteljski prava i privilegija

U četvrtak 29. 01. 2015. održana je u Hrvatskom saboru sjednica na temu: „Izvješće o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji za 2013. godinu.“

Slušajući rasprave gotovo mi je pozlilo od tolikih laži, tolikog uguživanja, snishodljivost, ljigavog podilaženja i puzanja pred jednim umjetno stvorenim parazitskim slojem društva, gdje se čak i jedan zastupnik, koji ničim izazvan sam za sebe tvrdi da je ljevičar i socijalist, zalaže da se braniteljska prava urede ustavnim zakonom, iako su ga, kako reče, „čadorlije“ u Savskoj pljunuli kad je došao među njih i upitao ih što oni zapravo žele.

Milanović i njegova vlada nisu učinili puno dobroga, ali pokazali su namjeru da se braniteljsku populaciju socijalizira i resocijalizira i tako ih se integrira u društvo pretvarajući ih iz onih koji samo parazitiraju u korisne članove zajednice. Dakle i njihova prava bila bio obuhvaćena odnosnim zakonima kojima se reguliraju pojedina prava svih građana RH, tako da primjerice i njihova zdravstvena zaštita bude regulirana Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, socijalna skrb Zakonom o socijalnoj skrbi itd.

U oči bode činjenica da branitelji s prosječnim stažem od 17 godina, kojih je zasad oko 6 % u ukupnoj umirovljeničkoj populaciji, povlače 18 % svih sredstava koja se isplaćuju za mirovine. Stoga su vlasti naumile da se braniteljske mirovine isplaćuju u dva dijela, iz sredstava mirovinskog fonda dio srazmjeran godinama staža osiguranja, a drugi dio, do pune braniteljske mirovine, iz državnog proračuna RH. Taj dio koji bi se isplaćivao iz proračuna bio bi podložan promjenama i ovisio bi o stanju državne blagajne.

„Čadorlije“ su tu namjeru osjetili i oni je žele onemogućiti ili barem odgoditi na duže vrijeme, otuda i ovi zahtjevi da se branitelji izuzmu iz redova normalnih državljana i da ih se donošenjem posebnog i to još ustavnog zakona potpuno izdvoji iz društva i pozicionira iznad zakona koji vrijede ili bi trebali vrijediti za sve građane RH.

Ako u redovima aktualnih hrvatskih vlasti ima i zrno zdravog razuma, onda se pritiscima „čadorlija“ neće popuštati ni pod koju cijenu.

Naprotiv, braniteljska prava treba svesti na prava boraca NOR-a s time da valja naglasiti tko je kakav rat i protiv koga vodio i tko je što izborio. Jer borci NOR-a izborili su FDH/NRH/SRH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, prevodeći je na stranu sila pobjednica nad fašizmom, a hrvatski branitelji izborili su UNPA zone i Plan Z-4.

Ni danas mi nije jasno jel' pojam "hrvatski branitelj" potekao od onih novinarki HRT ili je svjesno kreiran u paklenoj kuhinji HDZ-a, kao što mi nije jasno i jesu li ondašnje HDZ-ovske vlasti vojne obveznike prilikom razvojačenja slale u prijevremene mirovine namjerno i planski, kako bi od ljudi potpuno ovisnih o državnoj sisi stvorile stabilno glasačko tijelo "stožerne hrvatske stranke".

Ili se radilo o tome da su mnogi od tih vojnih obveznika, koji su primali nekakve vojničke plaće/naknade, pri razvojačenju ostali na ulici i bez ikakvih sredstava za život, jer je "stožerna hrvatska stranka" u svojem "domoljubnom državo-stvaralačkom zanosu" opljačkala/uništila brojna poduzeća u kojima su ti vojni obveznici radili do mobilizacije, pa se po razvojačenju jednostavno nisu imali kamo vratiti, ni gdje raditi i zarađivati za život. Svoj i svojih obitelji.

Na scenu su stupili i jednako "domoljubni" liječnici koji su naprosto "naštancali" invalide, a posebno psihijatri koji su "stvorili" toliko oboljelih od PTSP-a koliko ih svi rubale samo sanjati mogu.

Političari su se, prihvativši Tuđmanove obmane, podvale i laži pretočene u proglašene istine, naprosto nadmetali u izmišljanju prava koja bi dodijelili "hrvatskim braniteljima" kako bi im se narod i država odužili za to što su upravo oni, predvođeni "najveličanstvenijim Hrvatom svih vremena", Franjom Tuđmanom, u "veličanstvenom Domovinskom ratu" "stvorili hrvatsku državu".

Čudi me da im još nisu dodijelili i Ius primae noctis.

Posebno se u tim "naporima" isticala braniteljska "brižna mati", Jadranka Kosor, koja im je nakon žestokih i neprekidnih čekićanja uspjela "isposlovati respektabilne mirovine" kako je to sama rekla.

Tako je nastao čitav jedan povlašteni, dobro plaćeni parazitski sloj hrvatskog društva, mogli bismo reći kasta nedodirljivih, onih iznad zakona, hrvatski branitelji.

Naravno ako sudimo po njihovom ponašanju ili bolje rečeno ponašanju čelništva desetina njihovih udruga. A budući se polumilijunska vojska hrvatskih branitelja, osim zaista časnih iznimki, ne ograđuje niti od njih niti njihovih postupaka, možemo reći da čelništva udruga zaista zastupaju njihove stavove.

Mogli bismo to ilustrirati i činjenicom da ta populacija čini najstabilnije glasačko tijelo "hrvatske stožerne stranke".

Takvo čudo od prava i privilegija ne uživaju ratni veterani niti u jednoj iole uređenoj državi, to je daleko nadišlo sva prava i privilegije koje su imali borci NOR-a u bivšoj državi, a po tim pravima, kao nezasluženima, se i danas uvelike pljuje, posebno iz redova hrvatskih branitelja, koje strašno smetaju mirovine koje se isplaćuju još živućim nositeljima tih prava, jer kao radi se o onima koji su "ratovali protiv Hrvatske".

E pa ti koji su ratovali protiv najmoćnijega vojnog stroja ikad i u tom ratu pobijedili, uspostavili su FDH, kasnije NRH odnosno SRH, kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, valjda zato što su ratovali protiv Hrvatske.

A hrvatski branitelji su uspjeli izboriti UNPA zone i konzekventno Plan Z-4, kojeg na našu sreću pobunjeni Srbi nisu prihvatili i tek zahvaljujući toj činjenici imamo danas unitarnu hrvatsku državu a ne Hrvatsku sa srpskom državom u državi.

Međunarodno priznanje RH uspjeli su izboriti Njemačka i Vatikan uz asistenciju Austrije i blagonaklonost SAD.

Nakon svega mislim da je uređivanje prava hrvatskih branitelja ustavnim zakonom nešto na što se ne bi smjelo pristati ni pod koju cijenu, jer bi to, prvo, bio protucivilizacijski čin kojim se jedan dio građana uzdiže iznad svih ostalih i na neki način stavlja iznad zakona, a drugo, takvim rješenjem se suštinski onemogućuje svaka socijalizacija i resocijalizacija odnosno puna integracija braniteljske populacije u društvo u cjelini, društvo u kojem zakoni vrijede jednako za sve, bez ikakvih izuzetaka.“