Rasprave na "Politici"

Brojne rasprave na "Politici", kad je u pitanju Tito, politički i gospodarski život, međunacionalni odnosi u bivšoj SFRJ, osamostaljenje Hrvatske itd., odvijaju se prema principu razgovora gluhog i slijepog, izuzimajući iz razmatranja sve zabranjene radnje (trollanje, spam ....).

Posebno je iritantan autizam pojedinih sudionika u raspravama, koji neovisno o onom što je napisao oponent i dalje tepu svoje, ne obazirući se na napisano, koje su uredno stavili pod znake navodnika.

Primjer:

Napišem da bivša država nije bila demokratska i da je Tito bio diktator, a dobijem odgovorm u stilu zašto ja neću priznati da je Tito bio diktator.

Napišem da su partizani na kraju rata počinili zločin jer su bez suda i suđenja ubili neke odmetnike, a dobijem odgovor zašto ja neću priznati da su i partizani činili zločine.

Kad smo nekolicina nas u pitanju, onda svaki "desnokrilac", onaj „tko išta drži do sebe“, odmah počinje s diskvalifikacijama, istina i činjenice ih uopće ne zanimaju. U tome prednjače i neki moderatori.

Ako ja napišem da u Hrvatskoj, prije pojave Miloševića u Srbiji, nije bilo doslovno nikog relevantnog tko je i pomišljao na odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, što je lako provjerljiva neprijeporna istina, dobijem odgovor: «A Hrvatsko proljeće»?

I što odgovoriti na to, nego priupitati, jel' možda dr. Branko Jelić negdje u Njemačkoj bio taj relevantni čimbenik u Hrvatskoj, jer koliko se zna on i njegov ustaški kružok su čak uspostavili veze sa sovjetskim vlastima tražeći od njih potporu za osamostaljenje Hrvatske, nudeći zauzvrat sovjetima pozicije za vojne baze.

Kao odgovor na tu ponudu uslijedio je čuveni Brežnjevljev kablogram Titu u kojem mu Brežnjev, na tragu svoje doktrine «ograničenog suvereniteta», nudi «bratsku» pomoć u smirivanju stanja u Hrvatskoj.

Meni kao Hrvatu iz Hrvatske naravno Hrvatska ne leži na srcu, jer je poznato da «najkvalitetniji» Hrvati dolaze izvan Hrvatske, neovisno jel' iz Lištice, New Yorka, Canberre ili Norvala.

Ti naravno znaju da je SRH u SFRJ bila u podređenom položaju, a hrvatski narod je uživao ropski tretman.

Što bi pametan čovjek, dobar poznavatelj prilika u bivšoj zajedničkoj državi, uopće mogao ili trebao reći reći na to?

Ili tvrdnja da su "građani SFRJ bili u silnom strahu od Tita, pa su zato žalili za njim kad je umro". Pa da je Tito raspisao slobopdne izbore za predsjednika, "pobijedio bi na njima radi oko sebe izgrađenog kulta ličnosti".

Ma ne, da je Tito raspisao slobodne predsjedničke izbore recimo poslije donošenja Ustava 1974. dobio bi 90% glasova, a protiv njega bi glasali samo oni u Zapadnoj Hercegovini, na Ozrenu i Ravnoj Gori. Sapienti sat!

Građani SFRJ u velikoj većini voljeli su Tita, poštovali ga i ponosili se njime, zato jer im je on priuštio prvi puta u povijesti da budu netko i nešto pa i u svjetskim razmjerima.

Ne pišem ja to zato jer sam Titov fan, već zato što je to neprijeporna istina.

E ali na forumu instalirani pajde, predvođeni i ponekim moderatorom, a pogotovo jednim bivšim, koji je i sam puno veći Hrvat od mene, znaju da je Tito zločinac i to ne bilo kakav, već veći od najvećih pa čak i od samog Pol Pota, ne pitajući se, kad bi to bila istina, bi li u Zapadnoj Hercegovini itko ostao živ, a ako i bi, da bi preživjeli bili raseljeni.

Pa i s političkim protivnicima od IB-ovaca, preko ustanka u Cazinskoj krajini, Vlade Dapčevića, Đilasa i Rankovića, glavnih protagonista „Hrvatskog proljeća“, pa i Tuđmana, zašto ne, pokazao postupanje «u rukavicama», drugim tovremenim diktatorima, neovisno koje provenijencije bili, komunističke ili fašističke, nitko od spomenmutih ne bi ostao na životu.

Zabrana prakticiranja vjere druga im je omiljena tema, a istina je da u programu KPJ/SKJ nije bilo borbenog ateizma, kao što je to bio slučaj kod nekih drugih KP, npr. albanske, gdje je svaka vjerska aktivnost bila zabranjena, a crkve zatvorene ili pretvorene u svjetovne objekte.

Ali točno je da je prakticiranje vjere bilo nespojivo sa članstvom u SK. A kako je članstvo u SK bilo dragovoljno, ispada da se njihov prigovor odnosi na to zašto zagrebački nadbiskup npr. nije mogao biti predsjednik Predsjedništva CK SKH.

Da zaista se nije dopuštalo da predsjednik crkvenog odbora bude istodobno i partijski sekretar.

Suludo zvuči i tvrdnja kako u SFRJ nije bilo privatnog vlasništva, jer je ozakonjen pluralizam vlasništa od dominantnog društvenog, preko državnog, privatnog, stranog, do mješovitog.

To što su postojala stanovita ograničenja za vlasnike privatnih poduzeća, bilo je u funkciji sprečavanja eksploatatorskih odnosa kakve danas imamo u RH.

Isto se odnosi i na šuplje priče o neprilagođenosti gospodarskih subjekata u SFRJ uvjetima svjetskog tržišta. Pa ne znam na kojim smo to tržištima poslovali, natječući se za poslove s nerazvikanijim svjetskim firmama. Na kojim su to tržištima poslovala hrvatska brodogradilišta? KONČAR i ĐĐ, JUGOTURBINA, Hidroelektra ...?

Onda priče o zastarjeloj opremi jugoslavenskih poduzeća, a ja ću ovdje samo spomenuti obradni centar TOSHIBA za obradu osovina generatora s praćenjem rada putem interne televizije, kad je nabavljen bio je jedini takav u Evropi. Ili za potrebe KONČAR SUS 1989. nabavljeni obradni centar JAMAZAKI-MAZAK, najsnažniji uz pet sličnih u čitavoj Evropi, bio je jedini koji je autonomno radio sa do 80 alata.

Zastrašujuće priče o jugoslavenskoj UDB-i, odnosno SDS i njenoj borbi, ne protiv ustaša, nego protiv hrvatskog iseljeništva, su isto tako «vjerodostojne» kao i sve ostalo u funkciji blaćenja svega što je postojalo u SFRJ.

Samo kao napomena, da su se te službe ponašale na način kako to «domoljubi» opisuju, ustaškog punkta u Norvalu i još ponegdje sigurno bilo ne bi.

A RH i hrvatski narod bili bi silno prikraćeni da im u jednom periodu nisu «kapu krojili» Šušak, Beljo, Sopta ....

O kakvom se društvu radi pokazuju i brojni atentati u kojima su «domoljubi» pokušavali likvidirati čelnike HBZ-a Johna Badovinca i Bernarda Luketicha, zato jer su ovi davno shvatili da se veze između Hrvatske i Hrvata, iseljenika u Sjevernoj Americi, nisu mogle održavati bez suradnje sa službenim vlastima u SFRJ, pa i s Titom osobno. I to je bio taj «istočni grijeh» kojeg ustaški krugovi nisu mogli oprostiti, a sam B. Luketich će reći da je to bio period naplodnije suradnje Hrvata u domovini i iseljeništvu.

Slijedeća ilustracija su ucjene pa i pisma bombe koje su «norvalovci» upućivali onim, uglavnom dobrostojećim, Hrvatima, koji baš i nisu bili oduševljeni uplatama koje su im «razrezane» za «granice na Drini», pogotovo u svjetlu činjenice da za uplaćeni novac nisu mogli dobiti nikakvu potvrdu ili priznanicu.

Navalite „domoljubi“, milosti Vam ne tražim, ali Vam je i neću dati.