Potraga za istinom
 |
| Zarobljeni ustaški vojnik koji se preobukao u ženu. Foto: Znaci.net/Muzej revolucije naroda Jugoslavije |
Čitajući pojedine upise dolazim do saznanja da najveći dio sudionika u raspravama upoće nema pojma o onome što piše, dovoljno je svrstavanje u tor, ljevičarski ili desničarski, svejedno, a onda operi po onome tko drugčije misli, po mogućnosti što žešće nasrćući na čovjeka a ne na ono što je napisao.
Posebno to dolazi do izražaja kod ovako "škakljivih" tema kao što je "Bleiburg", pa će ekstremni ljevičari tvrditi da je sve što je počinjeno, a svodi se pod pojam "Bleiburg", počinjeno isključivo radi kažnjavanja zločinaca odgovornih za provođenje holokausta primjenom rasnih zakona, Jasenovac, Jadovno, Đakovo, glinsku crkvu, Gudovac, brojne jame , "čišćenja" terena, djecu s Kozare itd. itd., promatrajući čitavu grupaciju pripadnika poraženih vojski kao zločinca do zločinca.
Desničari će sa svoje strane, ne uvažavajući ništa, pa ni činjenicu da je među pripadnicima poraženih vojski bio zaista velik broj onih koji su činili zlodjela i koje se nikavim verbalnim akrobacijama ne može podvesti pod žrtve, optuživati partizane za počinjenje masovnih zločina nad pripadnicima, pazi sad!, hrvatskog naroda samo zato što su bili Hrvati. Kasnije se dodavalo, po želji, pa je tako ukupni broj stradalih u događanjima pod zbirnim imenom "Bleiburg" napuhan do 600.000, uz neistinutu tvrdnju da su "zločin počinili četnici preobučeni u partizane".
A pri razmatranju ovog problema trebalo bi poći od činjenice, da se na prostoru okupirane Jugoslavije, vodio oslobodilačiki rat, građanski rat, a istodobno provodila i socijalna (socijalistička) revolucija.
Ako iz našeg razmatranja izuzmemo njemački i talijanski okupacijski korpus, imamo situaciju da ustaše i drugi kvislinzi ne priznaju partizane kao vojsku, da ih smatraju isključivo banditima i da su ih, ukoliko bi ih zarobili, najčešće uz zvjerska mučenja ubijali bez suda i suđenja. Trebam li posebno naglašavati da je odnos druge strane posebno prema ustašama, četnicima i Rupnikove "Bele garde" bio identičan, smatralo ih se izdajničkom bandom, a zarobljene rješavalo po kratkom postupku.
Hrvatski i slovenki domobrani imali su kod partizana drugačiji status zato jer se nije radilo o ideološki zadojenim dobrovoljcima, već o prisilno mobiliziranim vojnicima, kojima se nakon zarobljavanja nudila mogućnost da stupe u partizanske redove ili ih se puštalo na slobodu, budući da partizani nisu, do pred sam kraj rata, imali mogućnosti skrbi o zarobljenicima.
Kako su se partizani sve više i više pretvarali u vojsku, tako je sve više i više prevladavala svijest da bi zarobljenima trebalo suditi, pa se počelo s tzv. narodnim sudovima, ad hoc formiranim tročlanim tijelima kojima je predsjedao politički komesar odnosne jedinice. Trebam li naglađavati da je presuda zarobljenim ustašama i četnicima uglavnom bila smrt strijeljanjem?
Kako iza partizana nije stajala nikakva država niti njeni organi, a oslobođeni teritorij je postajao sve veći i veći, na njemu je trebalo organizirati život i omogućiti kakvo-takvo funkcioniranje društva, GŠ NOV i POJ donosio je uredbe koje su na oslobođenom prostoru imale zakonsku snagu.
Tako je GŠ NOV i POJ 1944. donio Uredbu o vojnim sudovima (UVS), koja je regulirala pitanje osnivanja prijekih vojnih sudova i sadržavala niz pravila prema kojima su ti sudovi radili. Značajno je da su presude prijekih vojnih sudova bile izvršne danom njihovog donošenja, osim kod osuda na smrtnu kaznu, kods kojih je presude morao potvrditi viši vojni sud.
U kratkom roku, nakon donošenja UVS-a, prijeki vojni sudovi su formirani i uglavnom su prestale samovoljne likvidacije zarobljenika.
Na ustaškoj strani, a ustaše su do kraja rata likvidirali svakog zarobljenog partizana bez suda i suđenja, stajala je kakva-takva, ali ipak država koja je imala mogućnosti partizanima priznati status strane u sukobu, pa onda i suditi onim zarobljenicima za koje su postojale indicije da su počinili zlodjela. Ali ta država to nije učinila.
Otkud priča o četnicima preobučenim u partizane?
Ponašanje Nijemaca kao okupatorske vojske nije bilo isto na području čitave Jugoslavije, pa je tako tzv. NDH smatrana državom, a Srbija okupiranim područjem na kojem se doslovno primjenjivala odluka njemačkih vojnih vlasti o 100 strijeljanih talaca za jednog ubijenog njemačkog vojnika i 50 za ranjenog.
Ta odredba se na prostoru tzv. NDH nije primjenjivala.
Zbog toga je partizanski pokret u Srbiji bio vrlo slab, dok je četnički bio prilično brojan ali uglavnom pasivan, osim onog dijela koji je zajedno s Nijemcima ratovao protiv partizana. Kako se bližio trenutak konačnog oslobođenja zemlje, bilo je za očekivati da će Nijemci za svoju obranu aktivirati sve resurse pa tako i tu pasivnu četničku vojsku, GŠ NOV i POJ u jesen 1944. donosi za područje Srbije akt o aboliciji, kojim su obuhvaćeni svi pripadnici četničkog pokreta, koji nisu počinili zločine. Aboliranima se dalo na izbor ili da pristupe u partizanske redove i tako pojačaju partizanske snage u Srbiji ili da se kod kuća skrivaju i ne sudjeluju u borbama ni na čijoj srani. Tada se jedan dio četnika doista pridružio partizanima. Ulaskom CA na područje Srbije i oslobođenjem Beograda, sve više Srbijanaca pa i bivših četnika pristupa u partizanske redove, dok i sama CA prisilno regrutira posebno na području Vojvodine, jer im treba ljudstvo za proboj Srijemske fronte.
Treba napomenuti a je u partizanslkim redovima u jesen 1944. bilo ukupno oko 110.000 boraca od čega preko 65.000 Hrvata.
Na području tzv. NDH također se, približavanjem kraja rata, sve veći broj Hrvata pridružuje partizanima, a i sve veći broj domobrana prelazi u partizane, tako da ne znam je li broj Hrvata u redovima NOV pod kraj rata pao ispod 50 %.
Dana 07. 05. načelnik OKW A. Jodl u Reimsu potpisuje Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji OS Trećeg Reicha i svih vojski pod njemčkim nadzorom, kojeg sve njemačke i kvislinške jedinice pa i one SS počinju provoditi bez ostatka. Te jedinice su se pritisnute od Saveznika uglavnom sve našle na području Reicha, tako se i njemačka Grupa armija E povlačila prema Austriji, a odstupnicu su štitile kvislinške snage s područja Jugoslavije, kojima su pridruženi Kozaci i Čerkezi.
Tko je i iz kojeg razloga donio odluku da ostaci OS tzv. NDH tu odluku o predaji i polaganju oružja ne poštuju ne znam, možda M. Luburić, a možda i Pavelić osobno.
Što je bio ili mogao biti motiv za donošenje takve odluke kojom se krše Ženevske konvencije, teško je i danas sa sigurnošću reći, premda mislim da to nije bio samo strah od partizanske osvete.
Naime papa Pio XII, prema čijoj je molbi Hitler usopostavio dvije katoličke države na području nekadašnje A - U Monarhije, Tisovu Slovačkiu i tzv. NDH, fanatični antikomunist, koji je ideju komunizma smatrao gorom i opasnijom od fašizma i nacizma, pokušao je sve u svojoj moći ne bili od Saveznika iskamčio promjenu njihove odluke iz Teherana da se ne dopusti poslijeratni opstanak nijednoj državnoj ili paradržavnoj tvorevini uspostavljenoj od fašista, nacista ili militarista, te da se od te odluke izuzme tzv. NDH i ona i poslije rata nastavi postojatio kao država. Na toj ideji su pod papinim patronatom najuže surađivali Stepinac i Pavelić pa je čak bilo i dogovoreno da se na Stepinca prenesu i sve državne ovlasti, jer se znalo da je Pavelić apsolutno neprihvatljiv za Saveznike. Međutim Saveznici rezolutno odbijaju takve prijedloge, ali uporni papa i dalje se nada da bi možda, u jeku rastućih nesuglasica i napetosti između SSSR-a s jedne i Britanaca i Amerikanaca s druge strane, mogao nešto ušićariti i sačuvati svoje katoličko čedo tzv. NDH, a onda je valjalo sačuvati i što veći broj vojnika za te nekakve buduće potrebe pa i mogući rat protiv omrznutog SSSR-a.
Ovo je ipak moja špekulacija na osnovu svih poteza koje su povlačili Pio XII, Pavelić i Stepinac.
Prema Austriji se povlači dio OS tzv. NDH, koji prate i brojni civili, prvenstveno ustaški dužnosnici sa svojim porodicama, svi oni koji su imali razloga bojati se partizanske osvete, ali i mali obični ljudi, žrtve ustaške propagande. Procjene govore da je na taj put sa područja tz. NDH krenulo 150.000 do 180.000 ljudi, ukupno vojnika i civila. Toj grupaciji se u Sloveniji pridružuju ostaci slovenskih domobrana i Rupnikovih belogardejaca. I to mnoštvo se uputilo prema Austriji do koje ipak nisu svi došli, jer se putem vode žestoke borbe s partizanima, koji čine sve kako bi spriječili odlazak tih ljudi u Austriju. Dio se ipak uspija probiti i kod Bleiburga nailazi na engleske snage, pripadnike britanske 8. Armije. Tamo na tom polju ispod Bleiburga se sjatilo sve što je s područja Jugoslavije uspjelo pobjeći pred partizanima, dakle ostaci OS tzv. NDH, crnogorski četnici Sekule Drljevića, četnici i ljotićevci iz Srbije, spomenuti slovenski donmobrani i belogardejci, te Kozaci i Čerkezi sa pripadnicima svojih porodica.
Svi su oni htjeli, pripadnici razbijenih, sada već odmetničkih, vojski položiti oružje, da ih Englezi prihvate, a civile usmjere dalje na zapad prema trećim zemljama.
Kako su Saveznici očito imali odluku da se poražene vojske trebaju predati onim savezničkim snagam od kojih su izgubile rat, a CA i partizani su na tome inzistirali, CA radi Kozaka i Čerkeza, ostataka carističke vojske iz Oktobarske revolucije i kasnije kontrarevolucije, a partizani, prvenstveno radi ustaša među kojima su bili i najteži ratni zločinci, Englezima i nije preostalo ništa drugo nego da te odmetnike i izbjeglice predaju, Kozake i Čerkeze CA, a ostale jugoslavenskim partizanima.
Danas je očito da je, protivno Titovoj depeši upućenoj vojnim i civilnim vlastima iz polovice travnja 1945., kojom se traži da se prema ratnim zarobljenicima mora postupati poštujući odredbe međunarodnog ratnog prava, vidljivo je da su se odvijala dva procesa; suđenje pred prijekim vojnim sudovima ali i ubojstva ratnih zarobljenika i od Engleza vraćenih odmetnika bez suda i suđenja.
To nije sporno!
Postavlja se jedino pitanje je li to bio spontan čin pojedinih partizanskih jedinica, čiji borci su bili do krajnosti razjareni zato što su i poslije završetka rata, dok njihovi saveznici slave pobjedu i spremaju se svojim kućama, oni morali i dalje ginuti u ratu poslije rata, po odluci njihovih polit-komesara, jer bez toga nije moglo, ili komesara na razini krupnijih jedinica ili nekoga tko je bio dovoljno visoko u partijskoj hijerarhiji?
Vojni zapovjednici, prema mojim saznanjima, nisu mogli takvo što zapovijediti, jer je to bilo u striktnoj domeni polit-komesara, gospodara života i smrti, od kojih su i vojni zapovjednici zazirali.
Usudio bih se kategorički tvrditi da to nije bila ni Titova odluka, radi toga što su su ta smaknuća mahom izvršena u Sloveniji, dok su se, prema brojnim svjedočenjima sudionika, ubojstva, kojih je bilo i u kolonama, najčešće mogla okarakterizirati kao ekscesi pojedinaca ili manjih skupina KNOJ-evaca iz pratnje kolona.
Oni ratni zarobljenici i odmetnici kojima je suđeno za počinjena zlodjela, pa su osuđeni na smrt i pogubljeni, ne mogu se podvoditi pod žrtve, žrtve su samo oni ubijeni bez suda i suđenja.
Zašto svi oni koji su se kao povjesničari bavili tom problematikom nisu pokušali bar utvrditi omjer broja onih kojima je bilo suđeno naprama broju onih koji su ubijeni bez suda, za mene je tajna.
Možda se to i namjerno napraviti neće iz straha da se ne naruši ravnoteža brojeva žrtava (usporedba s Jasenovcem)i da se ne zaključi da broj žrtava "Bleiburga" nije tako velik, kako se to hoće prikazati s namjerom da se i partizanski pokret prikaže kao zločinački.
Ne znam, ali znam da otkrivanju istine neće pomoći uplitanje crkve, pogotovo ne na način kako je to jučer učinio kardinal Bozanić.
Istinu bi svakako valjalo doznati radi budućih naraštaja, zato da konačno prestane trovanje hrvatskog nacionalnog bića lažima i proizvoljnim definicijama i brojkama, neovisno s koje strane to dolazilo.
Od tvrdnji da su egzekuciju, isključivo Hrvata i to nevinih, izvršili partizani Srbi, odnosno četnici preobučeni u partizanske uniforme, zato jer to nije istina radi partizanskog principa, "svak' svoje", preko toga da su tamo stradali samo Hrvati, radi toga što su u postotku daleko veću cijenu platili i četnici i slovenski domobrani i belogardejci, do toga da je pogubljen najveći broj tamo zatečenih civila, što opet nije istina zato jer se to bar zna da je najveći dio civila po povratku oslobođen i odmah pušten svojim kućama.
