Kvadratura kosovskog kruga
Kad je Mussolini "podario" Albancima Veliku Albaniju, koja je obuhvaćala današnju Albaniju, Kosovo, zapadni dio Makedonije i dio sjevera Grčke, vjerojatno ni sam nije bio svijestan koliko će se to Albancima dopasti. Oni se uopće nisu opterećivali time što se šire na teritorije koji nesporno pripadaju drugim državama. Ta Velika Albanija održavala se najprije silom talijanskog, a nakon kapitulacije Italije, silom njemačkog oružja. To je razlog što Albanci nisu htjeli ratovati ni protiv Talijana, a ni protiv Nijemaca, tako da na Kosovu gotovo i nije bilo antifašističkog pokreta. Grupa armija E povlači se, malobrojne partizanske jedinice ulaze na Kosovo, ali tim jedinicama se Albanci gotovo ne pridružuju, pa partizanske vlasti pribjegavaju mobilizaciji, ali Albanci se i dalje neće boriti protiv Nijemaca. Radi toga je odlučeno da se oforme jedinice isključivo sastavljene od kosovskih Albanaca, koje će kao zapovjednike dobiti iskusne partizanske komandante i polit-komesare koji će ih obučiti i motivirati za borbu protiv Nijemaca. U kampu za obuku u istočnoj Srbiji u jednoj noći su Albanci pobili sve te zapovjednike odbijajući i dalje boriti se protiv Nijemaca.
Borbe na Srijemskoj fronti u punom su jeku, partizanske jedinice imaju problema, jer nemaju tog ratničkog iskustva kad je jasno definirana linija sukoba, fronta.
Na Srijemskoj fronti Nijemci i kvislinziu odolijevaju i žilavo se brane, a početbkom 1945. Albanci na Kosovu podižu ustanak motiviran isključivo očuvanjem Velike Albanije. Ustanak se širi, a to primorava Tita da, radi njegovog slamanja, na Kosovo uputi četiri najelitnije partizanske divizije, čime realno slabi pritisak NOVJ na Srijemskoj fronti, istodobno proglašavajući na Kosovu vojnu upravu. Ovim prekaljenim partizanskim divizijama trebalo je puna četiri mjeseca da slome ustanak kosovskih Albanaca, jer su balisti bili vrlo brojni, računa se da ih je bilo oko 40.000. Nakon slamanja ustanka, ukinuta je i vojna uprava, ali su na Kosovu ostale raspoređene brojne snage NOVJ, koje je kasnije zamijenio KNOJ. Poslije rata Kosovo ostaje u Jugoslaviji, dobiva status AO, kasnije AP, a Ustavom SFRJ iz 1974. postaje i konstitutivni element federacije,.ali kod kosovskih Albanaca nikada nije umrla čežnja za velikom Albanijom. Tu čežnju nije mogla umanjiti niti silna pomoć, koju je ostatak SFRJ, kroz fond za nerazvijene, pružao Kosovu, a kaže se da je ta pomoć, preračunato, bila veća od sredstava koja su Marshallovim planom bila dodijeljena Njemačkoj za prevladavanje posljedica ratnih razaranja i obnovu.
Kosovski Albanci znaju da Veliku Albaniju silom uspostaviti ne mogu, zato se na Kosovu, a slično je i u zapadnoj Makedoniji, pribjegava borbi za Veliku Albaniju natalitetom.
Početkom šezdesetih od grupe kosovskih studenata u Zagrebu kreće zahtjev za promjenom himne SFRJ, "Hej, Slaveni", s obrazloženjem da oni tu svečanu pjesmu ne doživljavaju kao svoju, jer oni nisu Slaveni. Početkom sedamdesetih kreće se sa zahtjevom "Kosovo republika", što se pojačava i rezultira demonstracijama 1978. na kojima je taj zahtjev bio istican gotovo kao isključiva parola. Tada je netko pametan Kosovarima savjetovao da se malo strpe i pričekaju Titovu smrt, jer da bi Tito, radi smirivanja stanja u Pokrajini i njene pacifikacije, mogao reagirati masovnom represijom, pa i upotrebom vojske, a da mu to, radi njegovog ugleda u svijetu i karizme, nitko iz bijelog svijeta ni ne prigovori.
Zašto je zahtjev "Kosovo republika" bio tako značajan?
Pa zato jer bi se, obzirom na većinu u stanovništvu, Kosovo kao republika, u svojem ustavu definiralo kao nacoionalna država Albanskog naroda, koja je udružena u SFRJ, jer su se u SFRJ narodi udružili, ali kao nacionalne države. U preambuli Ustava iz 1974. stajalo je pravo na samoodređenje do otcijepljenja, ali to pravo pripadalo je republikama, pokrajine to pravo nisu imale. Jednako tako republike su bile svojim ustavima definirane kao države a pokrajinne to nisu bile. Pa kad dobiješ status republike, misle Kosovari, onda imaš državnost, imaš pravo na samoodređenje do otcijepljkenja, pa to pravo konzumiraš, osamostališ se od SFRJ, formiraš za početak samostalnu državu, a onda se nakon nekog vremena pripojiš Albaniji. U međuvremenu pripremaš isti scenario u zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Grčkoj. I za koje desetljeće, a možda i prije, evo ti Velike Albanije u granicama koje je zacrtao Mussolini. To je ideja vodilja osamostaljenja Kosova.
Radi toga, a osamostaljenje Kosova jest promjena granica silom, što čini opasni presedan, je davanje potpune nezavisnosti Kosovu toliko opasno. MZ tim priznanjem krši vlastite principe, jer silom otkida dio teritoprija jedne međunarodno priznate države i na tom teritoriju formira nezavisnu državu koja će taj teritorij donijeti kao miraz pri pripojenju drugoj državi.
Osnova za riješenje problema Kosova
Status Kosova trebalo bi riješavati na principima zasnovanim na neprijepornim činjenicama, koje bi prihvatili i Srbijanci i kosovski Albanci, a koji bi za Srbijance glasio: "Točno je da je Kosovo srbijanski teritorij, ali na njemu živi preko 90 % Albanaca", a za kosovske Albance: "Točno je da Albanci čine više od 90 % stanovništva Kosova, ali je teritorij srbijanski".
Samo rješenje kosovskog pitanja zasnovano na tim principima neće dovesti do stvaranja Velike Albanije kroz destabilizaciju Makedonije i Grčke i otimanja njihovog nacionalnog teritorija.
To što se neki politički nepismenjaci u Hrvatskoj naslađuju time što Srbija gubi Kosovo, pa ne vide dalje od nosa, ne vide sve one implikacije do kojih potpuna nezavisnost Kosova vodi ili bi mogla voditi, upućuje samo na njihovu zluradost, zatucanost i potpuno nepoznavanje problema.
Moje osobno mišljenje je da su dosad samo Rusi pokazali svijest o postojanju problema eskalacije kosovskog pitanja, odnosno opasnosti od presedana promjene granica silom.
