Ćirilica - o užasa!

Čitamo tako u zadnje vrijeme kako će nam se, sad kao plod koalicijskog dogovaranja ili ipak kao posljedica dolaženja pameti, što bi meni bilo draže, ponovno u škole vratiti učenje ćirilice i upoznavanje srpske književnosti i srpskih pisaca i pjesnika.

Jedan od "najvećih" Hrvata Vlatko Pavletić je u svojem makartijevskom pohodu izvršio "sjeću" školskog gradiva koje je samo i "mirisalo" na S kao srpski. Čudno mi je da nije zabranio i samo slovo i glas "S". Svjedoci smo forsiranog "razlikovanja" imeđu hrvatskog i srpskog jezika, dvaju jezika koji se razlikuju otorilike kao njemački i austrijski njemački.

Svjedoci smo pojava "razlikovnih riječnika" koji su nas na najrogobatnije načine upozoravali na to da mi koji smo čitav život živjeli u Hrvatskoj, znali da smo Hrvati, kao Hrvati se izjašnjavali i što je najvažnije govorili hrvatskim jezikom. Onda su nas podučili da taj jezik ustvari nije hrvatski i da će nam oni "zrakomlatarajući" rastumačiti što je pravi hrvatski jezik i izvesti nas na rodo i domoljubni put, vraćajući nas u 19 stoljeće ili najmanje u godine 2. Svjetskog rata i upotrebe "korienskog" pravopisa. I neka mi nitko ne kaže da sva ona nastojanja Vice Vukojevića i Šuškove hercegovačke sljedbe nisu bila na tom tragu.

U toj sjeći srpskih pisaca i pjesnika stradali su svi beziznimno, jednako Jovan Dučić, sa čijim se političkim stavovima teško možemo složiti, ali i Zmaj Jova Jovanović i Branko V. Radičević.

Posebna priča je tvorac, po mišljenju mnogih, najljepšeg ikad napisanog pjesničkog uratka za djecu, "Ježeve kučice", isto tako glavačke izletio iz predškolskog i školskog odgoja u RH. Valjda radi nacinal-šovinizma Branka Čopića!

Da, zadovoljan sam, jer sam ja, onako, samo mali Hrvat, ali onaj čije je hrvatstvo neupitno, koji podržava povratak ćirilice u škole, jednako kao i "povratak" u hrvatske čitanke srpskih pjesnika i pisaca. Takav Hrvat koji smatra da je nepoznavanje ćirilice, kao svojedobno (i) hrvatskog pisma, nedostatak a ne prednost.

Spomenuta "Ježeva kučica", proglašeno je nepoćudnom u RH, a ja sam takav Hrvat, koji je sretan što će se djeca ponovo odgajati uz "Ježevu kućicu", a ne uz nacional-šovinistička govna pojedinih hrvatskih dječjih pisaca.

Mislim naime da u odgoju djece treba njegovati kult ljubavi i nenasilja, a ne mržnje i nasilja. A "Ježeva kućica" je upravo takvo štivo, oda ljubavi prema vlastitom domu.