Genocidni narod?
Hrvatskom narodu podvaljena je floskula kako su ga Srbi, svijesno uvećavajući broj Srba koje su ustaše pogubili u Jasenovcu i na drugim stratištima, diljem svijeta prikazivali kao genocidni narod.
Ta floskula, međutim ima ishodište u redovima ustaške emigracije, koja se trudila na sve moguće načine umanjiiti zločine koje su, temeljemn rasnih zakona, počinili pripadnici ustaške vojnice u četiri godine postojanja kvislinške tvorevine, tzv. NDH, a glasi: "Srbi preuveličavaju broj žrtava Jasenovca, ne bi li prikazali hrvatski narod genocidnim".
Standardno, ustaše se poistovjećuju s hrvatskim narodom, a koliku su podršku u tom narodu imali pokazuju rezultati izbora 1939. na kojima njihovo političko krilo, Frankovci, osvajja oko 2 % glasova.
Znači, nesporni mega-zločin koji su počinili, počinili su po odobrenju i u ime hrvatskog naroda, pa su, da dokažu kako je narod vezan uz njih, prilikom bijega prema Austriji natjerali i desetine tisuća civila da se povlače zajedno s njima.
Neki srpski krugovi jesu svijesno preuveličavaliu broj Srba, žrtava ustaških logora i drugih stratišta, s namjerom da, prikazivanjem Srba kao naroda-žrtve, izbiju za sebe neke benficije, a ne s namjerom da se Hrvate prikaže kao genocidni narod.
Tako je nastao mit o Jasenovcu.
Negdje spomenuta brojka od 700.000 Srba ubijenih samo u Jasenovcu valjala je dugo za službenu, bez obzira na brojna upozorenja iz znanstvenih i drugih krugova, da je ona plod neke čudne "matematike", a praktično do objave radova Kočovića i Žerjavića,
To je brojka kojom su se služili antifašisti u svojim optužbama ustaškog režima.
Sad dolazimo i do svega onoga što se podrazumijeva pod pojmom "Bleiburg". I evo ponovno na djelu ustaške emigracije koja napuhuje broj žrtava i stradalnika "Bleiburga" sve do brojke od "600.000 ubijenih Hrvata samo zato što su bili Hrvati". E da, ali te Hrvate pobili su "četnici preobučeni u partizane". No na svjetlo dana dolazi i istina da je među partizanima vladao princip "svak' svoje" pa su tako za bivše pripadnike OS tzv NDH bili "zaduženi" hrvatski partizani, a najistaknutiju ulogu imala je 11. Dalmatinska brigada. Ne ulazeći sad u to koliko je strijeljano onih koje su partizanski prijeki vojni sudovi osudili na kaznu smrti, a koliko onih koji su pali kao žrtve partizanske bezobzirne osvete, izvršitelji kazni i zločina su i opet bili, kad su Hrvati u pitanju, Hrvati.
Znači, antifašisti opravdano ukazuju da su ustaše počinili brojne masovne zločine, a ustaše su bili Hrvati, dok s druge strane proustaški i klerofašistički krugovi optužuju za najmanje takve zločine partizane Hrvate.
I tako dolazimo do genocidnog naroda, jer su i Hrvati fašisti i Hrvati antifašisti činili zločine. Ispada da onda zločine nisu činili oni Hrvati koji nisu pripadali ni jednoj ni drugoj strani.
Zato je silno važno da se istraži koliko je zaista bilo pripadnika OS tzv. NDH osuđeno od partizanskih prijekih vojnih sudova na kaznu smrti, što nije zločin, a koliko ih je ubijeno radi bezobzirne osvete bez suda i suđenja, što je zločin.
No bilo kako bilo između stradalih u Jasenovcu i "Bleiburgu" postoji ogromna razlika, jer svi stradali u Jasenovcu su žrtve, dok kod "Bleiburga" imamo stradalnike (osuđene radi počinjenih zločina na kaznu smrti i strijeljane) i žrtve (ubijene na pravdi Boga bez suda i suđenja).
Nadalje, svi pogubljeni u Jasenovcu institucionalne su žrtve. Svi su oni tamo dovedeni temeljem rasnih zakona, dakle izvršen je genocid nad Romima, Židovima i Srbima kao posljedica provođenja državne politike.
Naprotiv, stradalnici i žrtve "Bleiburga" su to postali prvenstveno radi poteza ustaškog vodstva, koje je odbilo polaganje oružja i predaju OS, već naredilo nastavak rata i proboj prema Austriji. U ime koga ili čega ni dragi Bog ne zna, jer države više nisu imali. Bilo kako bilo, to je silno razbjesnilo partizane, stvarne ratne pobjednike na prostoru Jugoslavije, koji su kvislinge opravdano smatrali zadnjim ološem, jer je takva percepcija onih koji se u vlastitoj zemlji svrstavaju uz okupatora i stavljaju u njegovu službu.
Dakle u takvim okolnostima, silne obostrane mržnje uz činjenicu da se među razoružanim odmetnicima našao zaista zavidan broj onih koji su tokom rata počinili najmonstruoznije zločine, ratni pobjednici se očito nisu mogli suzdržati od "presuda po kratkom postupku", što je sigurno bacilo sjenu na blistavu pobjedu u narodno-oslobodilačkom ratu.
Ali ipak pozivati se danas na te zločine (razmjeri kojih su nepoznati) i zbog grijeha pojedinaca anatemizirati čitav antifašistički pokret je u najmanju ruku suludo iz jednostavnog razloga što ti zločini nisu plod nikakve državne politike, niti postoji (bar koliko se dosad znade) itko da je činjenje zločina zapovijedio. Suđenje zločincima da, ali ubojstav na pravdi Boga ne.
Ili netko smatra da se zločincima nije smjelo suditi?
Pa jesmo li onda genocidni narod?
Rekao bih, na osnovu broja onih pripadnika hrvatsklog naroda koji su stvarno počinili zločine, neosvisno kojoj su političkoj opciji pripadali, ni više ni manje od bilo kojeg drugog naroda.
