Ime trga

Okupilo se jučer (09. 02. 2008.) proustaško i profašističko društvo, predvođeno tobožnjim povjesničarom, a ustvari revizionistom Drugog svjetskog rata, Josipom Jurčevićem, na Trgu Maršala Tita, da nas poduče kako je Tito jedan od najvećih svjetskih zločinaca, pa kao takav i nije podoban da po njemu nosi ime jedan od najljepših gradskih trgova.

E sad, taj prosvjed nije bio zapravo uperen protiv Tita, nego protiv vrijednosti koje Tito utjelovljuje i predstavlja, a to je antifašizam.

Tito je od čitavog svijeta prihvaćen kao osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, upamćen kao pokretač najvećeg antifašističkjog pokreta u porobljenoj Evropi, kojeg je doveo do pobjedonosnog završetka.

U kolektivnoj svjesti hrvatskog naroda Tito slovi kao onaj koji je Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom, osiguravši tako pravo Hrvatskoj na državnost, a hrvatskom narodu na opstojnost.

U reprezentativnoj anketi, koju je prije četiri godine proveo NACIONAL, građani Hrvatske označili su Tita kao najznačajniju povijesnu osobu iz redova hrvatskog naroda.

Upamćen je i kao osnivač i stvarni lider Pokreta nesvrstanih i dugo vremena slovio kao savjest čovječanstbva.

Upamćen je i kao nesporni otac doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije".

Upamćen je kao onaj kojega se i konzultiralo, a bome i pitalo o najvažnijim događanjima u svijetu.

Upamćen je i kao onaj koji je preveo Jugoslaviju iz zaostale balkanske kaljuže u srednje razvijenu državu, koja je slovila za najotvoreniju i najsigurniju zemlju svijeta.

Titovo ime i danas otvara brojna vrata diljem svijeta.

Dakle Tito je osoba kojom se hrvatski narod može samo ponositi.

A što to proustaški društvo, kojemu se odmah pridružuju hrvatski klerofašisti kroz izjavu svoje organizacije "Justitia et pax", zamjera Titu, da bi mu čak i ukinuli pravo na ime trga u Zagrebu.

Zamijera mu se uglavnom to što je kroz narodno-oslobodilačku borbu srušena njima nikad prežaljena tzv. NDH, zamjera mu se to što je pobijedio u ratu i što nakon te pobjede nije predao vlast ustašama.

A da vidimo malo što bi bilo i na što bi ličila Hrvatska da nije bilo Tita i njegovih partizana u svijetlu neprijepornih činjenica:

1. Na Teheranskoj konferenciji održanoj krajem studenog i početkom prosinca 1943. na kojoj su "velika trojica" raspravljala o izgledu svijeta poslije završetka rata i pobjede nad fašizmom, donijete su, između ostalih i odluke: a) da se neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj ili paradržavnoj tvorevini uspostavljenima voljom fašista, nacista i militarista i b) da će poslije rata biti Jugoslavija.

Te odluke potvrđene su na konferenciji održanoj u veljači 1945. na Jalti uz dodatak da će u toj poslijeratnoj Jugoslaviji politički utjecaj Istoka i Zapada biti podjednak (čuvena Churchillova formulacija "fifty-fifty").

2. Svi pokušaji pape Pia XII da se, bar kod zapadnih saveznika, izbori za opstanak tzv. NDH, naišli su na potpuno nerazumijevanje, uz gnušanje nad rezultatima ustaške strahovlade.

3. Tito i njegovi partizani prerasli su u značajnu vojnu silu, dali velik doprinos u pobjedi nad silama mraka i istaknuli svoju kandidaturu u budućem vođenju zemlje, što od strane Saveznika nikako nije moglo biti zanemareno.

Na temelju preporuke "velike trojice" s Jalte u veljači 1945. AVNOJ je proširen kooptiranjem 118 novih vijećnika iz redova poslanika Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, izabranih u prosincu 1938., između onih koji se nisu kompromitirali suradnjom s okupatorima, zatim od pripadnika građanskih grupa i stranaka koje su surađivale s Narodnim frontom Jugoslavije ili bile izvan njega, te uglednih javnih radnika sa stranačkim obilježjem ili bez njega. Time je realiziran i prethodni Sporazum Tito-Šubašić iz 1944. godine.

Milan Grol, predsjednik Demokratske stranke, postao je 07. 03. 1945. potpredsjednik prve Titove Vlade, Dragoljub Jovanović, predsjednik Narodne seljačke stranke, kooptiran je u Predsjedništvo AVNOJ-a, Ivan Šubašić postaje ministrom vanjskih poslova itd.

Problemi su nastali za nekoliko mjeseci, kad se je u ljeto 1945. Grolova stranka odbila priključiti Narodnom frontu, što je ukazivalo na opstrukciju, koja bi u tadašnjim uvjetima bila tragična, jer bi značila nastavak bratoubilačke borbe, što se nije smjelo dopustiti.

U navedenim uvjetima Tito je prihvativši sporazum sa Šubašićem, prihvatio i višepartijski sustav. No, već sredinom 1945. godine postalo je jasno da građanske stranke u Srbiji ne priznaju stečevine AVNOJ-a i NOB-a i da ih se spremaju poništiti, nakon eventualne pobjede na predstojećim izborima. Pobjedu građanskih stranaka na izborima u Srbiji je bila realnija, nego u ostalim republikama, tim više jer je u to vrijeme bio prisutan Draža Mihailović sa četničkom vojskom i simpatizerima, koji su se nadali da bi zapadni dio antifašističke koalicije mogao podržati kraljevsku vladu, jer je Tito bio formalno imenovan kraljevskim mandatarom za predsjednika vlade. Da to spriječi Tito je, oslanjajući se na podršku građana i svih boraca, reagirao zabranom njihova djelovanja.


Srpski interesi bili su ugroženi i već samim izgledom vrhovne vlasti: Tito na funkciji predsjednika Vlade, dr. Ivan Ribar na funklciji predsjednika Prezidija Narodne Skupštine, Andrija Hebrang na funkciji šefa cjelokupne obnove i izgradnje zemlje, Ivan Gošnjak u funkciji šefa generalštaba Jugoslavenske Armije, Edvard Kardelj u funkciji podpredsjednika Vlade, Frane Frol u funkciji ministra pravosuđa itd.

Zanimljivo je da su obje političke jugoslavenske strane koje su se koncem rata udružile protiv fašizma vodili Hrvati - Tito i Šubašić!

Iz izloženog je vidljivo da je sam Tito bio najveća brana velikosrpskim presizanjima.

Što se tiče svega onoga što se podrazumijeva pod pojmom "Bleiburg" i za čije žrtve i stradalnike proustaše i klerofašisti okrivljuju Tita, jedina je šteta što se o tome nije za vremena otvoreno progovorilo i što se nije postupilo na način kako su to učinili Francuzi, gdje je desnica tvrdila da je francuski "Maquis" krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista. General de Gaulle spominje brojku od 10.842,dakle deset puta manju. Pritom je dodao: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.

Iz izloženog je vidljivo da Tita i nije potrebno braniti, njega brani njegovo djelo. Pa zašto onda proustaški i klerofašistički elementi upravo nasrću na Tita?

Smatraju da će obračunom s Titom najlakše obračunati s antifašizmom, koji im je trn u oku.

Iz francuskog primjera vidljivo je kakav je bio odnos u civiliziranom društvu prema kolaboracionistima i kako se i tamo s njima obračunavalo na sve samo ne na civilizirani način.

Uostalom u čitavom svijetu biti kolaboracionista, biti kvisling, biti vjerni sluga okupatora znači biti najgori veleizdajnik, jedino u Hrvatskoj, za našeg Jurčevića, njegovo društvo i hrvatskle klerofašiste je to vrlina.

U čitavom svijetu antifašizam se smatra civilizacijskom stečevinom, osim u Hrvatskoj gdje ga pobrojani krugovi smatraju sramotom.

Zato se oni, pokušavajući se obračunati s Titom, zapravo obračunavaju s antifašizmom, trudeći se poražene u Drugom svjetskom ratu proglasiti pobjednicima.

Nadam se da hrvatski narod ipak nije tako glup da ne raspoznaje protucivilizacijsko dejlovanje šačice profašista i da neće nasjesti na njihovu propagandu.