Dan, čega ono?
Osvanuo je lijep sunčani praznični dan, Hrvati bi trebali slaviti Dan državnosti.
Ulice, trgovi i domovi trebali bi biti okićeni zastavama i cvijećem, osmijeh sreće i zadovoljstva trebao bi ozariti lica svih Hrvata, ta nije to mala stvar kad nacija uspije ostvariti tisućljetni san.
Tako su nam bar tumačili. To, mislim, da je san svakog Hrvata njegova neovisna država, subjekt međunarodnog prava.
Ne znam za druge, ali ja, koji sam čitavog života živio u Hrvatskoj, znao da sam Hrvat i tako se izjašnjavao, bez bilo čijeg osporavanja ili namjere da se to promijeni, sanjao sam nekakve druge snove ...Kako osigurati bolje plaćen posao, kako osigurati bolju budućnost i bolji i ispunjeniji život svojoj djeci. Nekako mi je bilo manje važnop hoću li bolje živjeti u Hrvatskoj u okviru SFRJ ili Hrvatskoj kao samostanoj državi.
A onda su se pojavili oni koji su me počeli uvjeravati da je samostalna država Bog, da od toga nema veće vrijednosti, pače da je ostvarenje toga cilja vrijedno svake cijene pa i mora krvi koje treba proliti da bi se do tog cilja došlo, jer "nema države koja nije u krvi stvorena".
I da pod svaku cijenu treba stvoriti hrvatsku državu.
Nije pomagalo to što je Hrvatska, istinaibog u okvirima SFRJ, svojim Ustavom bila definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, oni su krenuli u realizaciju "tisućljetnog sna hrvatskog naroda" i "stvaranje" hrvatske države.
U ta vremena bilo je opasno i samo upozoriti da Hrvatska već je država i da je to od 1945., pa ako se već želi da se njena zastava vijori na jarbolu ispred "kutije šibica" na East Riveru, treba samo pristupiti procesu osamostaljenja, nikakvog stvaranja države.
Podučili su nas da su se na putu ostvarenju "tisućljetnog sna hrvatskog naroda" ispriječili Srbi, koje je "Otac domovine" davno označio kao "rematilački faktor" u Hrvatskoj, a da nas je matična država srpskog naroda SR Srbija opet sve vrijeme bivstvovanja u zajedničkoj državi nemilice pljačkala.
Tako se odmah prionulo rješavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj, pod parolom "hrvatska lisnica u hrvatskom džepu".
Na scenu stupaju pronositelji mržnje prema drugom i drugačijem, neki koji su na tome planu stekli zavidna osobna iskustva tokom 2. Svjetskog rata, ali i drugi uspješno instruirani od ovih "stručnjaka".
Radi toga se krenulo u rat, radi toga je prolivena silna krv mahom nevinih ljudi, uništene su nebrojene ljudske sudbine i materijalna dobra koje su generacijama stvarana.
I evo nas, tu smo, "tisućljetni san Hrvata" je ostvaren, Hrvatska jesamostalna država, njena zastava se vijori na jarbolu ispred zgrade UN ... a euforije i svečanih proslava Dana državnosti nema.
Što je razlog tome?
Jel' to možda saznanje da je san, koji je hrvatski narod sanjao kroz duga stoljeća, ostvaren s malim odstupanjima, pa tako danas imamo hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, samo što je ta lisnica prazna, pa imamo takvu demokratsku vlast da se sa sjetom prisjećamo one totalitarne protunarodne, pa danas imamo tolike javne kuhinje, pojam gotovo nepoznat u "komunističkom mraku", pa imamo brojne umirovljenike, koji da bi uopće preživjeli prekapaju po otpadu i kontejnerima za smeće ...
I na kraju tisuću godina smo željeli samostalnu državu, a onda kad smo je se konačno dokopali uz stravičnu plaćenu cijenu, poduzimamo sve kako sutra već ne bismo bili samostalni.
Jel' to razlog izostanku radosti i veselja kojima bi trebao biti slavljen Dan državnosti.?
Nekako imam dojam da većina Hrvata i ne zna kakav je danas praznik, a "u mraku" svi su znali što je Dan republike.
A opet možda i ja lupam bez veze pa Hrvati ne slave zato što su još uvijek tužni radi poraza nogometne reprezentacije od turske vrste?
Što vi mislite?
Eh da, čestitam vam Dan državnosti!
