Ende!
Nacija u koroti, tuga je pregolema, nakon što nas Turci središe kao 1493. na Krbavskom polju i to nakon našeg obećanja da ćemo mi njih srediti kao 1592. kod Siska.
Tko bi rekao da se radi o nogometu!?
Mi smo nametali 1592. a sve je zapravo bilo sličnije onom iz 1493. I onda smo se bahatili i tri do četiri puta brojniji dočekasmo na Krbavskom polju Turke, ustvari jednu malo veću tursku vojnu skupinu, koja se vraćala iz pljačke odnekud iz Julijske krajine.
Na stranu sad što smo generacijama u školi učili kako su nas puno brojniji Turci uspjeli sasjeći, a istina je da smo mi bili puno brojniji, ali su profesinalnost i vještina ratovanja bile na turskoj strani.
Ali eto, nije zgodno sam sebi priznati da te je sredio naoko slabiji, a ustvari puno čvršći i stabilniji.
Tako je i s utakmicom naše reprezentacije s reprezentacijom Turske, bili smo sigurni u svoju puno veću nogometnu vrijednost, veće nogometno znanje, po nama Turci nisu trebali ni igrati, već čim su vidjeli da se u četvrtfinalu susreću s Hvatima, odmah spakovati kofere i uputiti put Stambola na Bosporu.
Da se ne sramote!
Naš izbornik, maltene nadčovjek, nam je "izmotivirao" ekipu puštajući im Thompsona, onda im doveo onog šamana Zlatka Sudca da ekipu duhovno "obnovi", a ljubljenje papinskog medaljona trebalo je osigurati psihičku stabilnost!
Rezultat znamo!
I bez obzira što naša reprezentacija nije bila bolja, što nije nadvisila Turke niti u jednom elementu nogometnog umijeća, što nam je sudac progledeo kroz prste ne dosudivši evidentni jedanaesterac u korist Turaka, bili smo 178 sekundi u polufinalu, jer nam se posrećilo i Klasnić je zabio taj toliko željeni gol.
Utakmicu je trebalo samo rutinski privesti kraju, na način koji ne predstavlja tajnu ni za kojeg nogometnog stratega, osim naravno za našeg nadčovjeka, jer on je, umjesto da sačuva hladnu glavu i profesionalno odradi tih zadnjih tri minute, krenuo u slavlje kao da je malodobni ili prije maloumni navijač "kockastih" na tribinama.
Kazna za bahaćenje i neprofesionalnost odmah je uslijedila, Turci su izjednačili ...
Utakmicu će riješti jedanaesterci!
A onda plač i škrgut zubima, tri naša igrača, onako Thompsonom "izmotivirani", po Sudcu duhovno "obnovljeni" i papinskim medaljonom "stabilizirani", promašuju vrata.
U polufinalu su tako podcijenjivani, ali izuzetno motivirani, stabilni i s klupe odlično vođeni Turci.
Čestitam!
Da mi je samo znati jel' njima njihov izbornik u svlačionici radi motivacije puštao muslimansku fundamentalističku glazbu, dovodio im hodže i hadžije, da ih duhovno obnove i ljubio medaljon s likom Proroka Muhameda da ih psihički stabilizira?
Nekako sam sklon vjerovati da nije.
