Je li gay baš OK?
Za sebe mislim da sam prilično tolerantna osoba i zaista smatram nečije seksualne sklonosti pravom na privatnost, sve dok se tim aktivnostima nikome ne pričinja zlo.
Tako me ne smetaju ni homoseksualni odnosi sve dok je to privatna stvar onih koji ih prakticiraju, ali moram priznati da su me "gay is OK" manifestacije počele uznemiravati.
Počeo sam u tom nametljivom ponašanju pronalaziti nekakve elemente bolesne potrebe skretanja pažnje na sebe i dokazivanja da je nešto, neovisno o raznim teorijama homoseksualnosti, što odudara od uobičajnog u ponašanju ljudskog bića, zapravo normalno i da sam ja, koji ne prakticiram takvo nešto, zapravo nenormalan i silno zakinut. Jer je, hej, tako divno biti homo.
Djeluje mi to pomalo kao teror manjine nad većinom, jer je društvo na sreću na tom stupnju razvoja da ne provodi segregaciju i nije nasilno prema onima drugačijeg seksualnog opredjeljenja, pa ne vidim nikakve potrebe za nasilne manifestacije skretanja pažnje, kao što je "Gay pride". Te manifestacije upravo provociraju militante da pribjegnu nasilju, neću ja sad o teoriji doprinosa žrtve. Dakle u intimi svojeg doma prakticiraj seks s kime te volja, nema nikakve potrebe da mene upoznaješ s tvojim sklonostima, jer ja tebe s mojima neću, nemam potrebe.
I može mene uvjeravati tko mu drago kako su homoseksualne sklonosti nešto prirođeno, možda bih čak i povjerovao u to kad ne bi bilo tzv. situacijskog homoseksualizma (zatvori) ili jednako tako "naučenog" homoseksualizma u slučaju najbolje profesionalne vojske ikad, janjičara, koji su kao mali dječaci oduzeti roditeljima i odgajani tako da "sve svoje potrebe, pa i one seksualne, mogu zadovoliti u trupi", stvorena je jedina vojska u povijesti koju nisu pratile kurve, nikom nisu trebale. Hoće li meni netko reći da se slučajno na jednom mjestu našle desetine tisuća homoseksualaca, odnosno da su janjičarski "selektori" mogli prepoznati homoseksualne sklonosti kod dječaka od 5,6 godina starosti i onda baš njih oduzimati od roditelja i školovati ih za vojni poziv.
Ako je homseksualizam prirođen, onda će mi netko morati objasniti zašto je baš među homoseksualcima tako zaprepašćujuće visok postotak onih koji su počinili najteža kaznena djela, jer su upravo oni osuđeni na najdulje vremenske kazne, gotovo svi homoseksualci. Znamo da to veze nema i da su oni jednostavno postali homoseksualcima u zatvoru. Naučili su to biti!
I sad dolazimo na područje ljudskih i građanskih prava homoseksualaca i pitam se koja su to ustavna prava njima ugrožena i na koji način su oni to obespravljeni u modernim demokratskim društvima?
Ah da, pravo an brak i pravo an posvajanje djece, jert mislim da se na pravo da biraju i budu birani ne žale.
Brak, zajednica muškarca i žene ....
Hm, akceptiram da homoseksualni parovi žele živjeti u zajedničkom domaćinstvu, raditi i stjecati, posvaditi se i razići, pa da onda odnose, odnosno prava i obaveze, u toj zajednici regulirati zakonom, ali ja to ne bih nazivao brakom, jer iz te zajednice i ne može kao "rezultat" izaći ono najvrijednije, što može izaći iz bračne zajednice, djeca.
Nadalje, homoseksualci su se svojim opredjeljenjem svijesno odrekli prava da budu roditelji, pa im niti pod kojih uvjetima ne bi trebalo dopustiti da posvajaju i odgajaju djecu. Ne radi njih, nego radi te djece koja nisu imala prava izbora, a mogu biti žestoko izložena upravo onda kad su najosjetljivija i kad se formiraju kao osobe, u adolescentskoj dobi.
I na kraju gledajući ove manifestacije "Gay pride" ne mogu se ne upitati hoćemo li možda sutra imati slične manifestacije sodomista, pa što, imaju i oni pravo na svoje seksualno opredjeljenje, pa i pravo da žive u zajedničkom domaćinstvu sa svojim seksualnim partnerima, najčešće dlakavima, a ponekad i rogatima?
Što kažete?
